Božić - putokaz izgradnje novoga poretka

Draga braćo i sestre, dragi pripadnici naše vojno-redarstvene biskupije!
Slavimo Božić u našem velikom jubileju – desetoj obljetnici osnutka Vojnog ordinarijata u našoj državi. U toj obljetnici želimo sagledati sva dobra koja nam je iskazao Gospodin velikim darom uspostave redovite i organizirane duhovne skrbi za djelatnike hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih službi. Zahvalni smo i papi Ivanu Pavlu II, koji je pokazao brigu za dobro čitavoga Gospodnjeg stada (usp. Qui successimus, Bula o osnutku Vojnog ordinarijata u RH), a posebno skrb za pružanje “duhovne pomoći na stalan i pouzdaniji način onim Kristovim vjernicima istog (hrvatskog) naroda koji pripadaju kopnenim, pomorskim i zračnim snagama te čuvarima javnog reda i mira”. S tim mislima i osjećajima zahvalnosti slavimo ovaj Božić, blagdan čovjekoljublja našega Boga (usp. Tit 3,4), u kojem je On “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa… i postao čovjekom” (Nicejsko-carigradsko Vjerovanje).

1. Utjelovljenje je korak Boga prema čovjeku, ali i veliki poticaj čovjeku na promišljanje samoga sebe. Jer ako se Bog udostojao utjeloviti – postati čovjekom – onda je čovjek doista netko poseban s kim Bog želi ući u dijalog. Ili, bolje rečeno, čovjek je subjekt dijaloga s Bogom te je u svojoj slobodi pozvan iznijeti Bogu svoj stav o njegovom djelu na zemlji i u svemiru. Ali je u isto vrijeme pozvan i djelatno se suočiti s Božjim zamislom o stvorenom svijetu i s time kako Bog zamišlja svoje stvorenje.
Izgleda, barem prema dosadašnjoj spoznaji, da u stvorenom svemiru ne postoji partner Bogu osim čovjeka. Upravo zato čovjek je pozvan da pred Utjelovljenjem zastane sa svom ozbiljnošću, jer on je jedini kome je dano da svim stvorenjima prenese Božju zamisao o njima i da postane usavršavatelj i unaprjeditelj po Božjoj zamisli stvorenoga svijeta. Utjelovljenje je u svakom slučaju znak Božje blagonaklonosti prema čovjeku i prema svijetu, jer Bog dolazi čovjeku ususret. Utjelovljenjem Bog čovjeku govori o sebi, ali i o njemu samome. Uvjerava ga da on, premda nesavršen po tijelu, prihvaćajući Božji Put, Božju Istinu i Božanski Život, može raditi u svijetu kao Stvoriteljev suradnik te biti na dobro svemu razumnom i nerazumnom stvorenju.

2. U svjetlu Utjelovljenja čovjek otkriva svoju neizmjernu zadaću. Pozvan je otkrivati prirodne naravne zakone u svakom stvorenju i onu krajnju zamisao o stvorenjima koju im je dao Stvoritelj. Pozvan je pitati se radi kojeg dobra je Stvoritelj htio pojedinu stvarnost i u čemu je njezin smisao. Koja joj je svrha u odnosu na Stvoritelja ali i u odnosu na čovjeka. U takvom dubljem promatranju svega oko nas postaje očito da svako stvorenje, od onih nevidljivih koje možemo zabilježiti tek posebnim instrumentima pa do onih koje nas svojom veličinom i uzvišenošću zapanjuju, ima prvi i osnovni cilj da govori o svome Stvoritelju. Zar mnogi velikani uma u povijesti nisu pali na koljena pred Stvoriteljem gledajući mu stvorenja! Zar i danas mnogi veliki znanstvenici, prihvaćajući znanost kao otkrivanje Božje zamisli o stvorenjima, njome ne potpomažu svoju vjeru te su nam svima znak povjerenja u Nadnaravno Biće koje određuje naše etičko-moralno djelovanje!
Svojim znanstvenim radom, Bogu hvala, čovjek je u našem vremenu napravio golem korak na putu osmišljenja dara koji mu je Stvoritelj dao: “Plodite se i množite, i napučite zemlju, i sebi je podložite!” Ipak, znanstvena su otkrića dovela čovjeka pred pitanja: “Imamo li pravo na apsolutno eksperimentiranje i dokle seže naša sloboda u ostvarivanju mogućnosti? Smijemo li sve ono što možemo?” Očito je da čovjek, kao slika sličnosti Božje, ima mogućnost doseći i samu bit stvari, ali je pitanje je li mu dopušteno tu bit i mijenjati. Nije li tu potrebno u svjetlu etičko–moralnoga zakona posvijestiti da je čovjek samo stvorenje i da nema pravo “igrati se Stvoritelja”. Činiti nešto protiv naravi, tj. protiv biti same stvari, značilo bi prihvaćanje opasnog rizika – bez mogućnosti spoznaje krajnjeg cilja preuzetno se upletati u stvoriteljsko Božje djelo. Pitamo se tko će preuzeti odgovornost za posljedice? Jer već ima naznaka da bi one mogle biti katastrofalne!

3. Tako razmišljajući dolazimo do jedne od bitnih oznaka ljudskog života a to je njegova zrelost. Čovjek je pozvan na zrelost koja će se ravnati odgovornošću prema svojim činima i za posljedice koje iz njih izlaze. Tek zrela osoba, koja je spremna u potpunosti sagledati svoje djelovanje i posljedice svojih djela, moći će s odgovornošću prihvatiti spoznaje i istraživanja te ostati duboko odgovorna za svoje čine. Odlika je zrelosti promatrati svijet širinom i altruizmom, jer sve nam je dano ne samo za dobro pojedinca ili jedne zajednice nego za dobro svih koji žive i koji će živjeti na ovome svijetu.
Zrelost uvijek uključuje odgovornost za drugoga. Kršćanska zrelost razmišlja o dobru i onog drugog koji o nama smišlja zlo. Zrelost i odgovornost nisu neki trenutni čovjekov hir, koji on sada prihvaća a sutra ga zbog “etike situacije” ne mora živjeti. Zrelost je stalno i nepromjenjivo stanje. Do toga stupnja čovjek dolazi, živeći u zajednici ljudi, kroz odgoj i samoodgoj te otkrivajući vrijednosti najprije u svojoj savjesti, zatim u vjerničkoj zajednici ili u nekoj drugoj zajednici koja je nastojala uređivati svoje odnose na temeljnom etičkom principu da dobro treba slijediti a zlo izbjegavati. To stanje neprestano valja nadopunjavati svagdanjim radom na sebi po komunikaciji sa Stvoriteljem, slijedeći svoju dobru savjest ili svoju vjeru. Tako možemo, na obostranu korist, sudjelovati u zajedništvu s onima koji na isti način teže dobru. Zato i u kušnjama, tjeskobama i izazovima, kakve nam ponekad nameće i sadašnji trenutak, možemo ostati mirni jer “stav zrelog kršćanina jest stavljanje svoga postojanja, svoje duhovne borbe u Božje ruke” (kardinal Josip Bozanić, u Vukovaru, 18.11.2006.).

4. Bolno iskustvo kršćanske civilizacije, posebno u drugoj polovici XX. stoljeća, pokazuje kako je čovjek, pod utjecajem medijskog nametanja raznih modela “bijega od Boga”, u nezreloj čežnji za apsolutnom slobodom od svih auktoriteta i obveza, uletio u “pubertetsku krizu” težnje za slobodom bez odgovornosti. Zato je i papa Benedikt XVI, na tragu čestih upozorenja svojega velikog predšasnika o štetnom utjecaju “kulture smrti”, već u svome nastupnom govoru spomenuo tu krizu čovječanstva naglašavajući opasnost od “diktature relativizma”.
I sami smo svjedoci jednoga gorkog iskustva. Dok se, s jedne strane, popušta svim mogućim slobodama, (do apsurda da se u nekim zemljama zapadne demokratske uljudbe legaliziraju stranke koje su u suprotnosti s demokracijom!), istodobno se u parlamentima izglasavaju sve oštriji zakoni protiv nastranosti za koje se te stranke zalažu! Čini se da čovjek, na razini javnosti, bezglavo vrluda po globalnom labirintu ili da ga netko moćan vrti u začaranom krugu iz kojeg kao da nema izlaza. Naglašavaju se ljudska prava, potpisuju se deklaracije o pravima djeteta, ističe se čovjekovo pravo na život od začeća do prirodne smrti, neprestano se govori o pravima radnika, o pravima žene i o njezinu dostojanstvu i tsl., a istodobno kao da čovjek nikada nije imao manje prava nego danas. Dokaza za to ima gotovo bezbroj. Koliko je, na primjer, beskućnika danas u velikim europskim gradovima, dok životinje, koje su konačno po “svojoj” stranci “ušle” i u parlamenat jedne države, u mnogim zemljama imaju veća prava od čovjeka. Romi se protjeruju iz svojih boravišta. Nerođena djeca, osim nekih “teoretskih” prava nemaju nikakvu pravnu sigurnost i jamstvo da će doći na svijet, jer su u prednosti “prava” majke da ih se u određenom mjesecu trudnoće “oslobodi”. Zatim, dok se medijima širi strah od globalne “demografske bombe” pojačava se ” kampanja protiv života te se izmišljaju najraznolikije metode protiv rađanja, pri čemu se osobito žene i mlade odvraća od braka i obitelji. K tome, kad je riječ o toliko izvikanim tzv. pravima žene, dovoljno je prelistati naše dnevnike i tjednike, poslužiti se elektronskim medijima i promotriti reklame, pa se lako može utvrditi da je, nažalost, žena postala potrošna roba, jer “prodaje se” isključivo ona koja ima točno određene “dimenzije” i “karakteristike” prema “zahtjevima tržišta”, a sve druge su “škart”. I sve se to nudi kao suvremeno, europsko, napredno, dok se istodobno Katoličku Crkvu optužuje za “progon vještica”, “diskriminaciju žene” i “kršenje jednakosti spolova”!
No kao poseban hrvatski “tranzicijski” problem treba istaknuti u nebo vapijući praksu pojedinih bahatih poslodavaca koji iskorištavaju radnike, prisiljavajući ih ucjenom otkaza da rade ne za “pravednu” ili “obiteljsku plaću” – kako ističu pape u svojim socijalnim enciklikama – nego za mizernu plaću. Uz to, kad je riječ o isticanju prirodnog prava čovjeka na nedjelju kao dan odmora, koji za vjernika ima i duhovnu dimenziju, Crkvi se čak oduzima pravo da na temelju Božjeg zakona brani dostojanstvo čovjeka. Doduše, dok u državnim poduzećima postoji mogućnost legalnog štrajka, kojim radnik pokušava izboriti svoja prava, dotle se radnici u privatnim poduzećima, kao u slijepoj ulici, nalaze pred izborom “uzmi ili ostavi”. Na kraju, ne smije se olako prijeći preko globalnog apsurda da se čovjeka sijanjem straha i medijskim šopanjem zločina i nasilja gotovo potiče da prihvati zlo i “pokloni mu se” te čak žrtvuje blagoslovljeno obilje slobode radi “mrvica” sigurnosti u svijetu bez ikakvih sloboda.
Eto, dakle, to su okolnosti u kojima živimo, to je stvarnost koja bi htjela i naš kršćanski život “oklopiti” poput guste živice tako da i u javnosti i u našoj vjerničkoj privatnosti od bogatstva kršćanske baštine ostanu samo simboli, koji će imati jedino komercijalnu vrijednost, biti prepušteni “otvorenom tržištu”, gdje će konačno i čovjek postati sredstvo nečijeg profita.

5. No to je, dragi moji vjernici, i okvir vremena u kojem nam dolazi betlehemsko Dijete, novorođeni Kralj, Sin Čovječji, Božja mudrost, Spasitelj čovjeka, “mlado sunce s visine”. U ovom globalnom Betlehemu našega vremena i dalje je prisutan mentalitet rimskih careva, gdje je pojedincu važno da njega nitko ne dira a tuđa patnja ga ne zahvaća. Tu je i mentalitet jeruzalemskog Heroda koji je svojom dvoličnošću i laskanjem te neiskrenošću i brisanjem prošlosti spreman učiniti sve da zgazi drugog. Međutim, ipak i u takvom mentalitetu postoji svijet jednostavnih pastira, koji u siromašnom Djetetu u štali prepoznaju Boga i čovjeka kojem je potrebna njihova pomoć. Postoji i svijet mudraca koji bez predrasuda i ideoloških okvira promatraju Božja stvorenja te čitaju znakove vremena te se usuđuju dignuti glas u obranu dostojanstva obespravljena, napadnuta i nevina čovjeka.
Nismo li i mi upravo tu stvarnost suvremenog Betlehema doživjeli na sebi u vrijeme agresije na Hrvatsku? Nismo li osjetili veličinu i blizinu tzv. malenih, običnih ljudi koji su nam poput betlehemskih pastira bili tako blizi da smo njihovom pomoći mogli preživjeti? A u isto vrijeme bilo je i mudraca koji su se suprotstavili velikim političarima onoga vremena i digli glas u obranu dostojanstva Hrvatske i nas koji smo bili napadnuti. Zar i tu ne možemo prepoznati novost koju je donio Isus Krist? Nije li upravo On svojim rođenjem, koje je u pravom smislu početak “novog doba”, donio potpuno novu dimenziju brige za nevinog i nepravedno napadnutog? Nije li baš On u svojim Blaženstvima progovorio rječnikom koji moćnici ovoga svijeta niti mogu niti znaju prihvatiti? On, “čija su vremena i vjekovi”, čovječanstvu je “u punini vremenâ” donio novu nadu, koja po Njegovim sljedbenicima, po Crkvi i svima koji su spremni prihvatiti Njegov način razmišljanja i življenja, i danas, nakon više od dva milenija, živi u svijetu.

6. Imajući sve to na umu, pitamo se kako je moguće u takvom svijetu ostvariti poslanje koji nam je Krist ostavio. Njegova riječ “bit ćete mi svjedoci… do kraja zemlje” (Dj 1,8) – a to znači i do kraja vremena – nije samo preporuka. Ona je obveza koja izlazi iz našeg povjerenja u njegovu Riječ, dakle iz naše vjere – iz našeg susreta s Njime kada smo ga zavoljeli i rekli da ga želimo slijediti. Zatim, ta obveza izlazi iz našega sv. Krštenja, po kojem smo se nakalemili na Njegovo Mistično tijelo i živimo od sokova toga Tijela. Ta zadaća izlazi također iz sakramenta sv. Potvrde te svih sakramenata po kojima u naš život ulazi Bog – naš Spasitelj i nudi nam suradnju. Jer sakramente ne primamo samo za sebe, oni se primaju u zajednici Crkve da bi pojedinac po osobnom posvećenju postao graditelj novoga svijeta.
Tu nam je zadaću Bog dao jer ima duboko povjerenje u nas. To je zadaća koju jedino mi u svojoj posebnosti možemo izvršiti, jer je svakome pojedinom dano ono što nikada nikome drugom neće biti povjereno. Trebamo shvatiti da Bog bez nas i mimo nas niti hoće niti želi učiniti ovaj svijet boljim i svetijim. Spasenje ovoga svijeta događa se po našoj suradnji s Isusom Kristom koji nam je objavio volju Očevu. Živeći tu Objavu mi trebamo biti ponuda našim suvremenicima, kako bi po nama ovaj konkretni svijet na početku 21. stoljeća upoznao spasenje Božje, koje je započeto Utjelovljenjem a dovršit će se Proslavom, kada na koncu vremenâ sve bude predano Bogu i Ocu (usp. 1 Kor 15,24). Ono što trebamo na poseban način svjedočiti, jest da nas suživot s Isusom Kristom ni na kakav način ne zarobljuje, nego se dapače oslobađamo ropstva grijeha. Tako, u Kristu, moći ćemo odgovoriti na svako pitanje suvremenog svijeta odnosno bit ćemo riječju i životom “uvijek spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama” (usp. 1 Pt 3,15).

7. Prihvativši takav način razmišljanja kršćani su pozvani stvarati novi svijet. Svijet mira, jer su oni mirotvorci koji se zovu sinovi Božji (usp. Mt 5,9). Svijet u kojem će biti spremni umrijeti za druge i sprječavati zlo, ako je netko zanijekavši Boga uzeo sebi za pravo da poradi svoje samodostatnosti zaniječe tuđa prava. Zlo uvijek ima korijene u nijekanju Boga i čovjeka. Upravo zato Isus nam govori o vremenu tame i vremenu svjetla te o djelovanju kneza ovoga svijeta (v. Iv 14,30; 12,31; 16,11). Čovjek koji čini dobro dolazi na svjetlo neka se vidi da su djela njegova u Bogu učinjena (v. Iv 1,20-21), a onaj koji čini zlo prekriva se tamom neistine, klevetanja, ocrnjivanja, izrugivanja, ogovaranja, želeći time moralno “ubiti” onog koji drugačije misli. Njega ne zanima objektivna istina do koje se dolazi domišljanjem, istraživanjem, otkrivanjem, dijalogom, već je njegova “istina” ono što mu donosi profit, bilo materijalni bilo ugled, ili mjesto u središtu medijske pozornosti.
Dakle, izgradnja novog svijeta spada u bit kršćanskog poziva, jer i Isus kaže: “Evo, sve činim novo” (Otk 21,5). Taj novi svijet izlazi iz Isusova Govora na gori, iz dviju zapovijedi ljubavi, iz puta koji nam je pokazao Isus Krist. Glavna postavka kraljevstva Božjeg je evanđeoska dijalektika da neprestano pronosimo umiranje Kristovo u sebi da bi On u nama živio, kao što kaže Apostol: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist”(Gal 2,20). To je “model” za stvaranje kraljevstva Božjeg na zemlji. Ono se događa po povjerenju koje Bog ima u nas, ali i po našem odgovornom prihvaćanju zadaća. Ono se događa po našem prihvaćanju svih ljudi, ali ne po suobličenju ovome svijetu (v. Rim 12,2). Kršćani su pozvani biti drukčiji u ovom svijetu, stvarati jedan novi, evanđeoski mentalitet, koji će biti kvasac, sol i svjetlo u svijetu u kojem živimo. Ne koristi proglašavati svijet nemogućim ili ga proklinjati zbog njegovih mana i zala, nego valja u njemu biti drugačiji, za njega moliti i žrtvovati se. To je naše apostolsko poslanje, koje nam Gospodin povjerava siguran da možemo i hoćemo po suradnji s Njime to ostvariti.

8. Kada Sv. Ivan u Otkrivenju vidi novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1), on govori i proročki i apokaliptički. Proročki govori svojoj ondašnjoj zajednici, ali i nama koji danas čitamo njegovu riječ, naglašavajući da po Isusovoj prisutnosti u svijetu vječnost započinje već ovdje na zemlji. Jer On nam jamči: “Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20) – po slavljenju Euharistije, po njegovoj Riječi, po našem kršćanskom zajedništvu. Tu je i temelj naše vjere u općinstvo svetih, u povezanost slavne Crkve u nebu i one Crkve koja je u čistilištu u iščekivanju blaženog gledanja te ove putujuće. Isključiti se iz toga zajedništva vječnosti možemo isključivo sami po grijehu nevjere, po preziru ljubavi koju nam iskazuje novorođeno Betlehemsko Dijete, po preziru i neprepoznavanju ljubavi koju nam iskazuju ljudi koji su s nama u zajedništvu te ako prestanemo ljubiti Boga i čovjeka. Da bismo mogli prijeći u vječnost zajedništva s Bogom, dakle, potrebno je već ovdje živjeti tu vječnost.

9. Hrvatski vojnik i redarstvenik u svom poslanju obrane Domovine i te kako je bio nadahnut upravo tom stvarnošću. Dovoljno je samo sjetiti se duboke simbolike Božićâ od 1991. do 1994. na prvim crtama diljem Domovine. Razmišljalo se sa sjetom o obitelji i domu, o supruzi i djeci, majci i zaručnici, sjećalo se oca, brata i strica te rodbine, od kojih svatko na svoj način u božićnom ozračju moli i bdije kao branitelj Vukovara, Škabrnje… S kakvom su radošću ti mladići, koje je u hladnim rovovima i na sniježnim “čukama” grijala ljubav prema Domovini, a krunica oko vrata bila im možda jedini božićni ukras, otvarali blagdanske darove koje su dobivali. Tih se Božića moramo prisjetiti o 15. obljetnici prvoga ratnog Božića. Hrvatski vojnik i policajac u tim trenutcima sebedarja, koji su sigurno građeni na dubokoj kršćanskoj baštini, bio je spreman umrijeti za naš život. Mnogi su, poistovjećeni s Kristovom riječi da “nema veće ljubavi nego život svoj položiti za svoje prijatelje” (v. Iv 15,13), doista se u tome suobličili Isusu Kristu. Čini se da danas neki ovu činjenicu zaboravljaju pa ju je zato potrebno neprestano ponavljati. Ona ne može biti sredstvo ničijeg nadmetanja s bilo koje strane, jer ona je vrednota u sebi i mi samo smijemo mjeriti svoje postupke isključivo po tome koliko poštujemo i slijedimo primjer naših branitelja. Ta vrednota ostaje putokaz našem samoodgoju, našem sazrijevanju, ona je ideal koji stoji pred nama i za koji se i danas isplati boriti. Hrvatskom vojniku i redarstveniku taj ideal treba da bude i danas uzor u svim postupcima: biti vjeran Domovini u izvršavanju svagdanjih obveza, nadahnjujući se na domoljublju naših branitelja.
Nama danas dano je da u miru još više možemo produbiti svoje kršćansko poslanje. U ovom trenutku možemo istaknuti da su stvaratelji dokumenata Vojnog ordinarijata u RH imali pred sobom upravo to cjelovito duhovno dobro hrvatskog vojnika i policajca. Zato su za njih predvidjeli mogućnost cjelovite ljudske i kršćanske izgradnje kroz kateheze, sakramentalni život, duhovne vježbe i seminare, kroz hodočašća i mnoge druge djelatnosti Vojnog ordinarijata. Sve to ima samo jedan cilj: da hrvatski vojnik i redarstvenik, kao cjelovita osoba, u ljudskoj i kršćanskoj zrelosti prihvati sebedarje za dobro Domovine i čovjeka, na svakom mjestu kamo ga dužnost šalje u Domovini i po svijetu. Zato i razne misije izvan Hrvatske mogu biti velika prigoda za tiho svjedočenje duhovnih vrednota koje je hrvatski narod od stoljeća sedmog živio u povezanosti s Katoličkom Crkvom. Tako djelatnici u postrojbama Hrvatske vojske, sa zadaćom uspostavljanja mira u nemirnim krajevima, mogu uzornim kršćanskim svjedočenjem pridonijeti da se “po svem svijetu” i “svemu stvorenju” (usp. Mk 16,15) proširi Radosna vijest i pospješi upoznavanje Krista kao Spasitelja te izgradnja evanđeoskog novog poretka.

10. Božić je dakle izazov za sve nas. Utjelovljenjem je započeo novi svijet, koji mi u našem vremenu možemo ostvariti isključivo po vlastitoj suradnji s Bogom. Suvremeni je čovjek, zadivljen nekim znanstvenim otkrićima, često ponesen slobodom bez odgovornosti. Ali već se naslućuje da ga podsvjesna bojazan od “mogućeg” vraća onoj izvornoj odgovornosti i potiče da se uklopi u hijerarhiju odnosa Stvoritelja i stvorenja. Suvremeni svijet kao da “plače za izgubljenim Bogom” jer je u strahu pred činjenicom što se sve može dogoditi ako neodgovornost bude pokriće za “napredak”. Zato nam Isusovo utjelovljenje daje nadu. Bog je postao čovjekom i pokazao nam kako dostojanstveno živjeti. Potrebno je stalno otkrivati vječne vrednote i ideale, koji svoj temelj imaju u ispravnoj savjesti i Objavi, te se za njih opredjeljivati i dosljedno ih svojim životom javno svjedočiti.
S tim željama, predragi moji vjernici, pripadnici vojno-redarstvenih snaga, želim i ovoga Božića biti blizu svima vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici i pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji te umirovljenici! Želim da po Isusovu rođenju svi zajedno pridonesemo da Kristova ljubav zaživi i rasplamsa se i u ovom našem vremenu, svjesni da je svaki njegov dolazak dar najprije svakom pojedinom od nas, kako bismo mogli biti svjedoci njegova dara jedni drugima. Budimo poput Njega međusobna radost, da doživimo puninu njegova mira u godini koja je pred nama. S tim mislima i osjećajima želim vam Sretan Božić i blagoslovljenu novu 2007. godinu!

U Zagrebu, na blagdan Sv. Andrije Apostola, 30. studenoga 2006.

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij