Draga braćo svećenici i redovnici,

drage sestre redovnice i svi Kristovi vjernici laici u našoj biskupiji i izvan nje, ovo je trideset peti put kako vam se – kao vaš biskup – obraćam prigodnom porukom za radosnu svetkovinu Božića –, i ujedno posljednji put!

Što vam ovaj put imam poručiti? Ponoviti i posvijestiti vam da dobro zapamtite ono, što vi svi, uglavnom, već znadete.

Sadržaj božićne svetkovine nije samo ugodno, sentimentalno sjećanje na drage nam doživljaje iz djetinjstva i prošlosti. On nije nikakva „šarena laža“, lijepo upakirana u hladni sjaj ukrasâ na božićnom drvcu niti društvenog ispraznog paradiranja i površnog veselja uz božićnu trpezu. Božić je daleko više od svega toga! On je najsudbonosniji događaj za ljudsku povijest; povijesna stvarnost, trajna sadašnjost sveudiljna sudbina čovječanstva. Božić je kraj duge povijesti beznađa i početak jednog novog, izmijenjenog, preobraženog svijeta, Božje definitivno saopćenje glede sudbine ljudi i ljudskog roda (usp. Lk 2,34).

Podsjećam vas na neke od činjenica zbog kojih je to tako.

Na božićnoj „dnevnoj“ misi slušamo, između ostalog, i riječi s početka poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane progovori nam u Sinu“ (Hebr. 1,1-2).

Svevišnji Bog je svojim ljubljenim stvorenjima na zemlji – ljudima – govorio po svojim izabranim glasnicima – prorocima, i to „više puta i na više načina“. Bog čovjeku nikad uzalud ne govori, nego uvijek s razlogom, to jest – zbog njegove trajne brige za čovjeka. Poruke su Božje bile redovito vrlo ozbiljne i zahtjevne. Često su smetale životnoj praksi ljudi – i onih običnih i onih uglednih, na vlasti, postavljajući u pitanje takvu – za njih unesrećujuću praksu. Nudio je Bog uvijek svima bolje i sigurnije rješenje za njihov i vremeniti i vječni život.

A onda, kada je konačno „došla punina vremena“, kako nam tumači apostol Pavao u svojoj poslanici Galaćanima (Gal 4,4), Bog je poslao ljudskom rodu svoga vječnog, Jedinorođenog Sina, „da se svijet po njemu spasi“, kako nam tumači apostol sv. Ivan (Iv 3,17).

Kao Božji opunomoćenik, utjelovljeni Sin Božji donosi ljudima Božju definitivnu poruku, koja vrijedi za sve ljude i sve narode do svršetka svijeta. Njegovo rođenje u božićnoj noći, u betlehemskoj štalici označava ujedno totalnu prekretnicu u cijeloj ljudskoj povijesti. Kako?

U događaju božićne noći otkriva se duboka tajna usrećujućeg susreta Boga i čovjeka. U novorođenom Djetetu Isusu očituje se „ljubav Božja prevelika“; točnije bespomoćnost Božje ljubavi. Bog u Isusu Kristu ulazi u povijest čovječanstva ne kao silnik, koji oružjem osvaja vlast na zemlji. Njegova je želja i nakana osvojiti iznutra srca ljudi; preobraziti ih i učiniti da iz njih ponovno zasja Božja slika, koju je grijeh čovjeka uprljao i unakazio.

Dok su Božji poslanici – proroci dozivali ljudima u pamet da Bog živi, božićni događaj dozivlje svima u pamet, da Bog ne samo živi, nego i da ljubi svoje stvorenje; da mu je stalo do spasenja i vječne sreće svakog čovjeka!

Već u betlehemskim jaslicama Sin Božji, mali Božić, svojim raširenim ručicama pokazuje da je On i Alfa i Omega – i Početak i Svršetak svega što postoji. To nevino i nejako Djetešce, koje je od anđela u božićnoj noći označeno kao „Spasitelj, Krist Gospodin“ (Lk 2,11), za sebe će, u svojoj odrasloj dobi, ustvrditi da je On neprolazna Božja Istina, sigurni Božji Put u sretnu vječnost i punina Života i to vječnog (usp. Iv 14,6); da mu je njegov nebeski Otac dao svu vlast na Nebu i na Zemlji, da sudi sve – i žive i mrtve – kako čitamo u Matejevom (usp. 28,18) i Ivanovom Evanđelju (usp. 5,22).

U božićnoj liturgiji slušamo i riječi s početka evanđelja sv. apostola Ivana, među kojima i ove: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,11. 12a). Te riječi izriču dramatičnu istinu, da Božji utjelovljeni Sin i jedini Spasitelj čovječanstva ima u životu nas ljudi utjecaj i moć samo u onoj mjeri, koliko mu mi ljudi dozvolimo, omogućimo. Nitko od nas ljudi ne može proživjeti svoj zemaljski život, a da ga ne zanima Božji u božićnoj betlehemskoj noći spašavajući ulazak u povijest čovječanstva i u povijest života svakog čovjeka. Ili će ga čovjek primiti vjerom u svoje srce i u svoj život i tako postati Božje spašeno dijete ili će i dalje samovoljno ostati u tami besmisla, beznađa, zloće i svoje vječne nesreće!

Zato se svatko od nas, u slavljenju svetkovine Božića mora svakako zapitati: stavljam li možda i ja, unatoč izvanjskom pokazivanju veselja i božićne radosti, ipak prepreke Božjoj ljubavi i njegovom spasenjskom, usrećujućem djelovanju u meni i po meni u mome okruženju? Ili mu pružam mogućnost da On ozračje svoje usrećujuće prisutnosti i mirotvornog djelovanja širi i učvršćuje u nama i po nama u našem životnom okruženju?

Ovo nam pitanje ujedno pomaže da jasnije uočimo kakvi smo mi, kao današnji Kristovi suradnici, u širenju i učvršćivanju njegovog kraljevstva u našoj životnoj sredini, u našoj župi, gradu, selu, biskupiji u našoj zemlji, tj. koliko u sebi imamo Kristove svetosti, milosti, istine, pravde, milosrđa i mira i koliko ih i kako spremno darujem drugima oko sebe?

Slavlje Božića ima i svoje posljedice – i s obzirom na naše bogoliko dostojanstvo i na dostojanstvo drugih ljudi, tj. na naše međusobne odnose! Mnogobrojne generacije poklonikâ učenikâ, sljedbenikâ Isusa Krista –, počevši od onih priprostih betlehemskih pastira, i mudraca s Istoka pa sve do naših dana –, dopustile su da im srce zagrije „ljubav Božja prevelika“, koja „ s neba siđe [ovamo] dolje radi grješnika i rodi se u štali radi čovjeka“, kako to izriče jedna od poznatih nam božićnih pjesama. Svi su oni stoga, bili sretni i za vječnost spašeni! Svi su oni u Isusa Krista stavili sve svoje povjerenje, svoj život i svoju smrt!

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

i ja sam, kao vaš sretni brat u istoj kršćanskoj vjeri, a za vas i za vaše vječno spasenje pred Bogom i Kristovom Crkvom – Kristov službenik i upravitelj otajstava Božjih (usp. 1 Kor 4,1), tijekom mnogo godina, mnogo puta i na više načina obznanjivao ovu usrećujuću istinu, ovu „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), koju su one božićne betlehemske svete noći anđeli navijestili tadašnjim pastirima: „Ne bojte se! Rodio vam se Spasitelj, Krist Gospodin!“ Podajte slavu Bogu! To je zapravo pravi smisao postojanja svakog stvorenja –, doživjeti moć Božje ljubavi, priznati ju i zahvalna srca ju slaviti! Samo tako ćemo biti Božji miljenici! A kao takvi prihvaćamo Božjeg Sina, koji se svojim utjelovljenjem s nama potpuno solidarizirao! Samo tako ćemo moći imati istinski mir na zemlji, koji je dar Neba, a ne plod zemlje. Poznate su vrste zemaljskog mira – od davnih vremena do naših dana. One se uglavnom temelje na praksi utrkivanja u smrtonosnom naoružanju, pod drevnom lozinkom: „Ako želiš mir, spremaj se za rat!“ – Tvorci takvog mira, mogu samo čeznuti za istinskim mirom kao idealom, ali ga sami nikad ne mogu dostići! Božićni tj. istinski mir ne mogu ostvariti ljudi, jer on je sâm Isus Krist, mali Bog u betlehemskim jaslama. Trajna je zadaća nas, koji vjerujemo u taj – utjelovljeni – Božji mir, da svijetu u kojem živimo, ne nudimo samo prazne riječi, niti samo jeftinu, materijalnu, propadljivu robu, nego da svojim vjerodostojnim, istinskim kršćanskim, miroljubivim ponašanjem odgovorimo našom ljubavlju na onu ljubav, koju prema nama ima Božji utjelovljeni Sin, rođen u betlehemskim jaslama, umrli za naše spasenje na Golgotskom križu, a zatim slavno uskrsnuli!

Hvala svima vama, koji ste tijekom proteklih godina moje biskupske službe među vama – onih predratnih, ratnih i svih poratnih –, iz godine u godinu – prihvaćali ovu jedinstvenu, uvijek novu i aktualnu poruku božićnog sudbonosnog događaja! Hvala vam što ste ju nastojali u svome svakodnevnom životu provoditi u djelo, dajući slavu i hvalu Trojedinome Bogu, te moleći i radeći da mir Božji obuzme što veći broj srdaca naših sugrađana i suvremenika. Hvala vam što ste trajno bili opredijeljeni za Isusa Krista, božanskog Mirotvorca, te ste osobito u dramatičnim vremenima nametnutog nam rata bili dragocjeni, prepoznatljivi mirotvorci i čuvari ljudskih života, a kao takvi ste se trudili ostati sve do sada!

I ovog Božića vam svima, koji ga slavite spremna, otvorena i radosna srca – u duhovnom zajedništvu s brojnom braćom i sestrama, nekadašnjim župljanima naših župa i još brojnijom kršćanskom braćom i sestrama diljem cijele zemaljske kugle, upućujem posljednji put ovim načinom obraćanja – svoju iskrenu božićnu čestitku, riječima drevne i drage božićne pjesme:

„Svim vam Božić nazivamo, braćo ljubljena,
u stečenju vječnog zdravlja od vas željena (…)
Svim nam dao da možemo Božić provesti
bez duševne i tjelesne koje bolesti;
a po smrti svim pak dao, kako nam je obećao,
vječne radosti“ (Veseli se Majko Božja).

Blagoslovljena vam i za vječnost plodna svima bila nova Godina Spasenja 2024!

Vaš brat u Isusu, Spasitelju

Franjo Komarica
banjolučki biskup emeritus
apostolski upravitelj