„Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: s nama Bog!“ (Mt 1, 22 – 23)

Predraga braćo i sestre u Kristu Isusu!

Svi ljudi dobre volje!

U proročkoj riječi, upućenoj nebrojeno puta starozavjetnom Božjem narodu, mi i danas prepoznajemo Božju upornost da čovjeku pokaže kako je neprestano uz njega, kako mu nudi i daruje svoju blizinu i svoju pomoć da hodi stvorenim svijetom u čistoći srca, pravednosti i ljubavi. Uvijek iznova čovjek bi se gubio u nestalnostima svojih vlastitih traženja i krhkosti svojih odabira, pa kad bi zapadao u teške i bezizlazne situacije ponovno bi tražio Božju blizinu i jakost kao jedino sigurno rješenje i odgovor na temeljna pitanja svojega postojanja.

To neprestano izmjenjivanje jasnoće i sigurnosti čovjekovoga života u Bogu i s Bogom s jedne strane, i propinjanje da na sva svoja pitanja pronađe odgovore sâm, uvijek nas ponovno podsjeća na darove kojima nas je Stvoritelj obdario kako bismo ponirali u tajne stvorenoga svijeta i svojim odlukama i djelovanjem taj isti svijet „podložili sebi“ (usp. Post 1), a to znači u njemu ostvarili sliku Božju na koju smo stvoreni. Podložiti svijet sebi zapravo znači u svijetu živjeti istinski odnos prema Bogu, bližnjemu, sebi i svemu stvorenomu, odnos koji teži posvemašnjem predanju u žrtvi i ljubavi, kako nam to Bog pokazuje u utjelovljenju svoga Sina. Stanje današnjeg svijeta i čovjeka u njemu – stalni sukobi, progoni, nepravde i nejednakosti, nehumani uvjeti života, prijeteća ekološka pitanja itd., pokazuju nam da to nije nimalo lako i iziskuje neprestanu borbu i zalaganje svih.

U tu čovjekovu trajnu borbu, u njegove uspone i padove, Bog konačno dolazi tako blizu da postaje jednim od nas. Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista, On postaje s nama Bog, Emanuel. Na taj način On u našu životnu borbu, u našu ljudsku stvarnost, unosi nebesko svjetlo, mir i radost. On donosi oduševljenost životom čiji je izvor On sam. U tom nas smislu daruje darom hrabrosti i odvažnosti suprotstaviti se svemu što čovjeka opterećuje i čini nesretnim. Spomenimo samo neke od tih stvarnosti: nepoštivanje vlastitog dostojanstva što rađa nesigurnošću, bojazan pred budućnošću, sebična gramzivost, samodostatnost i neosjetljivost za ljude u potrebi, nezadovoljstvo, zavist, korupcija i tako redom. Sve nam to pokazuje kako nisko može pasti čovjek kad se okrene od Boga i želi Ga istisnuti iz svijeta za kojega misli da je samo njegov.

Bog pak nam u svome novorođenom Sinu želi reći da pred svim zlom ovoga svijeta ne stojimo sami i prepušteni samima sebi. On je s nama, uz nas, kao što su Marija i Josip bdjeli nad Novorođenčetom i brinuli za Njegovo dobro, tako nam Otac u tom istom Djetetu pokazuje koliko nam želi biti blizu u svim okolnostima života. Paradoksalno, Bog se prepušta u ruke čovjeku, Stvoritelj dopušta da stvorenje brine o Njemu. Josip i Marija su u toj neizmjernoj Božjoj pažnji prepoznali trenutak svojega posvećenja i služenja, nisu prigrabili za sebe slavu i čast već su je podali Bogu. Isto su učinili pastiri i mudraci s Istoka.

U dijelu današnjeg hrvatskog društva primjećujemo već duže vrijeme otvorena nastojanja da se sve što je vjerničko, osobito katoličko, nekako potisne na marginu ili još dalje. Nekim ljudima spominjanje Boga i Božje blizine postaje zazorno, stvara im određenu nelagodu, pa i Crkvu doživljavaju kao stranu današnjem modernom čovjeku. To se osobito vidi na području odgoja i obrazovanja. Kao da oživljavaju stare ideološke podjele u kojima se djecu i mlade nastojalo držati što dalje od Božjih stvarnosti. Božić se i u nekim institucijama koje odgajaju i brinu za nezbrinutu djecu, prikazuje samo kao vrijeme darova, dobre hrane i opuštenosti. Nećemo govoriti o nekulturnim i sramotnim vijestima koje došašće i Božić pretvaraju u milijarde potrošenih kuna ili tome slično. Rekli bismo ništa novo, no ipak su to pokazatelji kako se sustav vrijednosti koje nazivamo demokratskima, ljudskima i kršćanskima ipak ne poštuje. Nedostatak je to kulture i brige za dobro svakoga čovjeka.

Usprkos svemu, Božić nam svima donosi toplinu Božje prisutnosti i blizine. Maleni Isus dotiče nam srca, ulazi u obitelji, veselo nam se smije s rumenih obrazića tek rođene djece, učvršćuje ljubav muževa i žena u braku, djedove i bake ispunja ponosom i srećom, mlade i djecu potiče na izvrsnost i požrtvovnost, obnavlja i učvršćuje stara prijateljstva i stvara nova. Ne zaboravlja On ni onih koji su napušteni i osamljeni – k njima dolazi u brižljivosti nas, njihovih bližnjih; po našoj karitativnoj skrbi On susreće i sve one koji su daleko od svojih domova, koji su iz bilo kojeg razloga i povoda krenuli u neizvjesnost želeći se domoći nekog zadanog cilja. Zove nas također da pomognemo svojim odricanjem onima koje je snašla neka nepogoda ili katastrofa, kao što je to potres u Albaniji.

Jednom riječju Isus je svojim rođenjem u Betlehemu ušao u naš svijet i prožeo ga svojom ljubavlju i blizinom. Budimo hrabri, otvorimo Mu svoja srca, da i danas hodeći s Njim, svim ljudima, našoj dragoj Hrvatskoj domovini i čitavome svijetu posvjedočimo Božju ljubav i blizinu koja nas ispunja radošću, nadom i željom da gradimo svijet po mjeri čovjeka otvorena Bogu.

Božić i božićni blagdani neka Vam budu sretni i blagoslovljeni, a u novoj, 2020. godini neka Vas prati Božja snaga i Njegova milosrdna ljubav!

Bjelovar, o Božiću 2019.

Vjekoslav Huzjak

biskup bjelovarsko-križevački