Draga braćo i sestre u Kristu!

U molitveniku, koji sam nedavno dobio, sadržana je predivna pobožnost na čast sv. Josipa, koja je do nas došla po fra Ivanu iz Fana, redovniku iz druge polovice 15. stoljeća. Fra Ivan smatra da je autor te pobožnosti sam sv. Josip, koji ju je predao dvojici redovnika nakon što ih je Bog po njegovu zagovoru spasio od sigurne smrti u brodolomu. Priznata od Crkve, ta se pobožnost proširila sve do danas pod nazivom Sedam žalosti i radosti svetoga Josipa.

Druga od tih sedam žalosti i radosti sv. Josipa vodi nas u onu svetu božićnu noć u Betlehem, u koji su prispjeli Josip i njegova zaručnica Marija. Razlog njihova dolaska bio je „popis svega svijeta“ (Lk 2,1), kako nam svjedoči sveti Luka evanđelist, a koji je naredio car August. Svi su ljudi morali poći u svoje rodno mjesto kako bi se podvrgnuli carevoj naredbi, pa je tako i Josip, jer je bio iz loze i doma Davidova, uzišao iz Galileje, iz svojega grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem, da se odazove pozivu na popis zajedno sa svojom zaručnicom koja je bila već u visokoj trudnoći (usp. Lk 2,1–5).

Te iste noći kad su došli u Betlehem, Marija je osjetila trudove. Josip je isprva bio radostan što su je trudovi zadesili baš u Betlehemu, a ne negdje usput. U Betlehemu je njegov dom, tu je njegova rodbina. Kad već nisu u svojem domu u Nazaretu, najbolje je, mislio je, da se dijete rodi u Betlehemu u krugu njegove obitelji. S radošću je pokucao na vrata obiteljskoga doma i obznanio radosnu vijest o djetetu. Ali ostao je u čudu kad su mu rekli da je kuća puna gostiju i da nisu u stanju udomiti ih. Pomalo razočaran, Josip pohiti do svojih prijatelja i poznanika po Betlehemu misleći da će kod nekoga od njih naći sigurno utočište. Nažalost, i kod njih je naišao na zatvorena vrata. Već u panici odlazi u svratište ne bi li ondje pronašao kakav prikladan kutak za svoju zaručnicu. Ali čim je stupio u dvorište svratišta i vidio mnoštvo svijeta, sve mu je bilo jasno. Shvatio je da ni ondje za njih nema mjesta.

Razočaran i optužujući samoga sebe da je nesposoban brinuti se za zaručnicu i dijete, koje samo što se nije rodilo, odlazi od kuće do kuće, od vrata do vrata, kuca i moli, ali nažalost, ne nalazi nigdje ni mjesta ni razumijevanja, pogotovo na spomen poroda.

Na kraju je Josip bio prisiljen sa svojom zaručnicom ući u jednu štalu na rubu grada. I, gle čuda, tu nije bilo nikakvoga negodovanja. Naprotiv, vol i magarac pokazali su se kao pravi domaćini. Marija je u toj štali rodila svojega sina Isusa i položila ga u jasle. Zanimljivo, jasle kao mjesto gdje životinje nalaze svoju hranu postaju ležaj za onoga koji je sam sebe nazvao pravim kruhom koji silazi s neba – pravom hranom koja je čovjeku potrebna za njegovo biti čovjek, kako kaže papa Benedikt. To je hrana koja čovjeku daruje istinski život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjega stola, na kojem je čovjek pozvan primiti Božji kruh. Te jasle, odnosno taj Božji stol zapravo je temelj buduće bazilike Isusova rođenja u Betlehemu.

Unatoč uspješnom ishodu Isusova rođenja, Josip se nije mogao istinski radovati. Naprotiv, bio je žalostan što nije mogao Isusu iskazati čast koja mu pripada. Njegova žalost pretvorila se u radost tek kad je čuo korove anđela te ugledao pastire i mudrace kako Isusu iskazuju počast.

Na kraju poklonstva, pastiri, koji su u svojem narodu bili obespravljeni i odbačeni do te mjere da nisu mogli biti ni svjedoci na sudu, odjednom postaju prvi vjesnici radosne vijesti o Isusovu rođenju (usp. Lk 2,17–18).

Isto tako i kraljevi, odnosno mudraci, kako ih naziva sveti Luka, vraćaju se kući drugim putem, što znači drugačiji, bitno drugačiji, i postaju vjesnici toga radosnoga događaja među poganskim narodima (usp. Mt 2,1–12).

Ova istina o Božiću, koja nam otkriva neizmjernu Božju ljubav prema čovjeku i čovjekovu samodostatnost i sljepoću, zbog koje nije prepoznao časa Božjega pohođenja te ostao zatvorena srca, nije nešto što pripada samo onom davnom vremenu, nego nešto što se događa kroz čitavu povijest sve do danas.

Božić nipošto nije samo događaj i ne bismo mu smjeli pristupati kao jednokratnom događaju. Božić je otajstvo, što znači jedno trajno posadašnjenje, jedno trajno događanje. On neprestano dolazi, neprestano kuca na vrata našega srca. Srce je jedini prostor, jedino okružje i ozračje u kojem se može dogoditi Božić.

I danas Isus dolazi na naše advente, koji se priređuju diljem Lijepe Naše, ali u njima ne nalazi mjesta za sebe. Tu se ljudi druže i zabavljaju, jedu i piju, ali to nije njegov advent. To su neki naši adventi, neka naša druženja i zabave priređene, doduše, u njegovu čast, ali na njima za njega nema mjesta.

I danas Isus redovito navraća u velike trgovačke centre, u kojima se okuplja mnoštvo svijeta, centre koje nam predstavljaju kao raj zemaljski. U centrima se nude čak i veliki božićni popusti Isusu u čast, ali, zanimljivo, njega se ondje ne može susresti.

I danas Isus dolazi k svojima, ali često doživljava istu sudbinu kao i one prve božićne noći: „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11).

I dandanas možemo čuti Isusove riječi: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20), naviještajući tako prisnu povezanost s njim kao predokus mesijanske gozbe (usp. Mt 8,11).

Braćo i sestre, što znače naši adventi i iščekivanje ako smo zaboravili koga iščekujemo? Što znače naše zabave i igrokazi priređeni u čast Isusova dolaska, a njega nema na vidiku? Što znači Božić bez Boga? Što znači trpeza puna slasne hrane ili izbor različitih pića od žestice pa do vrhunskih crnih i bijelih vina ako Boga nema u srcu? Božić bez Boga kratkoga je daha. Ishlapi prije nego rakija i vino.

Sve vas, stoga, pozivam da mu ovoga Božića doista otvorimo vrata svojega srca kako bi božićna radost postala stvarnost našega života i naših odnosa. Zapjevajmo pjesmu života, onoga života koji nam je Krist sam posvjedočio i na koji nas je sve pozvao! Budimo dar jedni drugima kao što je i on dar nama!

Neka vam je sretan Božić, braćo i sestre, i blagoslovljena nova 2025. godina!

mons. Ranko Vidović, hvarski biskup