»Nisi se strašio…«

Predraga braćo i sestre,

dragi svi vi slavljenici, prijatelji i poklonici

prečudesne Tajne Utjelovljenja!

Tako sam radostan što mogu biti s Vama!

S Vama sam u zajedništvu neopisivo divne Tajne života; s Vama sam u nadi i vjeri da smo od Nositelja svekolikoga života, to jest Isusa Krista, život i primili te da smo sad u svome zemaljskom hodočašću na putu prema punini pravog života.

To osjećam tim više sad, nakon 20 godina svoje biskupske službe i 20 godina primljenog dara služenja u Beogradu. Svjestan sam da i taj prvi i taj drugi dar nisam zaslužio. No upravo zbog toga želim svima Vama, predraga braćo i sestre, još osobnije progovoriti…

Naime, u tih sam 20 godina mogao doslovce opipati kako je sudbinski važno pravilno shvaćanje života. Jer život se pokazuje u svim svojim mnogovrsnim bojama i nebrojenim dimenzijama bogatstva samo ako ga se otkriva u Izvoru svekolikog života, u neopisivoj Tajni Trojedinog Boga. U tom beskonačnom Oceanu mogućnosti svih mogućnosti; u tim notama Simfonije kozmičkog beskraja koju nije moguće zabilježiti; u tom Izvoru bez svakoga izvora ‒ tek se može koliko-toliko naslutiti što je to zapravo Život.

To je naime onaj Život o kojem govori Isus iz Nazareta: „Dođoh“, veli, „da vi imate život! I u izobilju da ga imate!“

Jer Isus ne škrtari sa životom.

Isusu svakako nije drago što živimo u pandemiji Covida-19. Isus se nije pomirio s tim da živimo u strahu i neizvjesnosti. Jer nije po Njegovoj volji da budemo zatvoreni, da budemo izolirani i udaljeni jedni od drugih! A kamoli da bi On mogao željeti da živimo s maskama na licu. Na licu koje odražava naš identitet, našu originalnost, naše jedinstveno povijesno i kozmičko mjesto. Sve to nije po Njegovoj volji, sve to smo, nažalost, izabrali mi sami ‒ svjesno ili nesvjesno. Mislili smo naime da možemo mijenjati svoj identitet i proglasiti se „tvorcima“, „bogovima“, „realizatorima“ Božje snage…

Ne samo u podizanju veličanstvenog tornja u Parizu; ne samo u tolikim ateističkim i antiteističkim ideologijama i režimima, nego i u našem praktičkom ateizmu ‒ mi sami svjesno eliminiramo Boga, eliminiramo Izvor života, pa time i zdravlje. Radije izabiremo svoju mizerno reduciranu egocentričnost i time narcisoidnost, koji nas bacaju u rijeku prolaznosti, umjesto da živimo dostojanstvo Božjih sinova i kćeri, pa tako i dostojanstvo suradnika Božjih.

Kada u Crkvi svake nedjelje i na svaku veliku svetkovinu molimo veličanstveni hvalospjev zahvale, poznat po prvim riječima rimskog izvornika „Te Deum laudamus…“, svaki me put toliko ganu sljedeće riječi, dotle da mi koljena klecaju: „Ti, da za naše spasenje postaneš čovjekom, Kriste Gospode, nisi se strašio krila Djevice…“

Predraga braćo i sestre, zar nije nevjerojatno to što je kršćanstvo ‒ koje je na prvi pogled tako univerzalno, no također (i to čini se za mnoge) tako apstraktno i (kako mnogi misle) neopipljivo, da je upravo ono ‒ zapravo tako konkretno, tako opipljivo, tako povijesno, tako elementarno? Kršćanstvo govori o našem spasenju, o svakom konkretnom čovjeku, o konkretnoj ženi, o krilu konkretne Majke!

Može li biti nešto konkretnije, praktičnije, u većoj mjeri svakidašnje, uočljivije i tako pri ruci?

Da, upravo kršćanstvo koje je tako nedokučivo, tako univerzalno, ujedno je i najopipljivije i najkonkretnije. Sȁmo kršćanstvo daje pravu ulogu mikro i makro kozmosu, i ono nam omogućuje cjelovito razumijevanje svih odnosa, svih relacija i korelacija, razumijevanje svih uloga, svih službi, svih zadaća i svih mogućnosti.

Da, ova pandemija ‒ koju neki nazivaju „pošasti“, dok se drugi njome bave samo jednostrano i jednosmjerno, a treći se nje samo boje, bježe od nje i čekaju vakcinaciju ‒ može za nas postati pravom proročkom snagom. Naime, već davno je bilo zapisano: „Bog redovito prašta; čovjek je sposoban, ali rijetko prašta. Ali priroda nikad ne prašta.“ Jer priroda niti ne može praštati. Ne može praštati, zato što: ili funkcionira po od Boga danim zakonima, ili pak sama nužno postaje bunt, otpor, bolest, nositelj smrti. Pandemija je najopasniji bunt našeg neuređenog odnosa prema pojavnom životu i onom istinskom Životu.

Čovjek, razumno i slobodno biće, koje može shvatiti, no često ne želi shvatiti; čovjek, koji može htjeti logično, normalno te, dakle, etično postupati; istodobno može i ne htjeti tako činiti; može reći „ne“, može okrenuti leđa dobru, istini, harmoniji, pa time i zdravlju. Osebujnost našega vremena je u tome što se čovjek samo u jednostranom smislu bori za autonomiju; za neovisnost u smislu samodostatnosti, to jest bez odnosa prema zajednici; za slobodu u apsolutnom smislu, pri čemu slobodu u apsolutnom smislu može živjeti samo potpuno savršeno biće ‒ Bog. Tome se usmjerenju, nažalost, uglavnom predala cjelokupna suvremena antropologija, nauka o čovjeku; pa prečesto i suvremena filozofija; a nažalost ‒ tu i tamo i sama teologija. Čak se i Kristova Crkva podijelila iz tih logički neodrživih razloga. Mediji pak, u skladu sa stanovitim psihološkim zakonitostima, rado govore o trendovima i modi svakog vremena.

Zašto je, dakle, pravo slavljenje Božića tako važno? Upravo zato što nam samo Bog može reći tko je Bog, a i tko je čovjek i kakav treba biti čovjekov život. Samo zato je naime Bog postao čovjekom. Zato je sam čin gledanja, promatranja, prihvaćanja, identificiranja s Bogo-Čovjekom, Isusom Kristom ‒ i slavljenje Njegovog utjelovljenja ‒ jedini izlaz iz svih današnjih redukcija života. Ako nam danas neki nude vakcine u čiji sastav ulaze dijelovi manipuliranih stanica ljudskog bića, ljudskih fetusa, i govore nam da nam donose lijek, na duge staze donose nam zapravo novi COVID. Božić je naime veličanstveno slavlje života po zakonima Boga Tvorca. Ne može nam sebična ljudska ruka, koja teži novcu i slavi, donositi zdravlje; to može samo bezuvjetna ljubav sklopljena u neraskidivom bračnom savezu, koja se zato besplatno predaje, živi i rađa život u majčinskom krilu. Zbog svoje nesebične ljubavi, majčinsko krilo imenujemo „čistim žrtvenikom sebedarja“.

Nije sv. Franjo Asiški bez razloga zadrhtao dok je čitao proroka Izaiju (Iz 1, 2‒3) : „Čujte, nebesa, poslušaj zemljo… ; sinove sam ti odgojio, podigao, ali se oni od mene odvrgoše; vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve, a narod moj ne razumije!“ Shvativši te riječi, sv. Franjo je odmah načinio ono što danas nazivamo „ jaslicama“ ili „ Betlehemom“. Pred njima je klečao, molio i vapio, da bi on i sva njegova braća franjevci imali spoznaju i svjesno se odlučivali samo za dobro.

Od srca želim svima nama, draga braćo i sestre, da i ove godine imamo vremena čitati taj „revolucionarni“ tekst najvećeg proroka i naći vremena kontemplirati pred jaslicama važnost utjelovljenja samoga Boga.

Svestrano nas može iscijeliti samo naše slobodno i svestrano sjedinjenje s Bogočovjekom Isusom.

Eto zašto je sveto bogoslužje od sudbinskog značenja za svakoga od nas. Vjera i bogoslužje nisu namijenjeni privilegiranima. Oni su dar za sve: „Neka muškarci na svakome mjestu podižu čiste ruke, da bi svi došli do spoznaje istine i do spasenja“ – poziva Apostol Naroda.

Iskreno se molim za svakog pojedinca, za sve naše obitelji i sve zajednice, da ovim, punijim otkrićem Božića omogućimo naše novo zajedništvo, novu blizinu, novu radost.

Neka nas, dakle, Novorođeni uvede i vodi u integralnom zdravlju tijekom čitave Godine Gospodnje 2021. „Tebe, dakle, Novorođeni, molimo: pomozi svojim slugama i svojim službenicama!“ – zaključimo zahvalnom pjesmom.

A ja Vas, draga braćo i sestre, najponiznije blagoslivljam: u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

+ Stanislav Hočevar
nadbiskup i metropolit beogradski