Božja uzvišenost i čovjekovo dostojanstvo

Kateheza br. 44
Uvodno čitanje: Psalam 8.
Jutarnja molitva, subota II. tjedna

1. “Čovjek…, u središtu toga pothvata, otkriva nam se kao div. Otkriva nam se kao božanski, ne u sebi, već u svojemu izvoru i svojoj sudbini. Čast, dakle, čovjeku; čast njegovom dostojanstvu, njegovom duhu, njegovom životu”. Tim riječima u srpnju 1969. papa Pavao VI. američkim je astronautima koji su kretali na Mjesec povjerio tekst psalma 8. koji je sada odzvanjao ovdje, kako bi ušao u svemirske prostore (Insegnamenti VII /1969/, str. 493-494).
Taj je himan, naime, proslava čovjeka, najmanjeg stvorenja ako se usporedi s neizmjernošću svemira, krhke “trske” – da se poslužimo slikom velikoga filozofa Blaisea Pascala (Misli, br. 264). Pa ipak, riječ je o “razumnoj trski” koja može shvatiti stvaranje, jer je vrhunac stvaranja, kojega je “ovjenčao” sam Bog (usp. Ps 8,6). Kako se često događa u himnima koji hvale Stvoritelja, psalam 8. započinje i završava svečanom antifonom upućenom Gospodinu, čiji je sjaj rasprostranjen po svemiru: “Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji” (rr. 2.10).

2. Izgleda da pravi i glavni dio pjesme pretpostavlja noćno ozračje, s mjesecom i zvijezdama koje se pale na nebu. Prvom kiticom himna (usp. rr. 2-5) prevladava uspoređivanje između Boga, čovjeka i kozmosa. Na pozornici se pojavljuje nadasve Gospodin, čiju slavu pjevaju nebesa, ali također i usta čovječanstva. Hvala koja se spontano javlja na ustima djece briše i zbunjuje preuzetne govore onih koji niječu Boga (usp. r. 3). Oni su nazvani “neprijatelji, mrzitelji, tlačitelji”, jer umišljaju da svojim razumom i djelovanjem mogu izazvati i suprotstaviti se Stvoritelju (usp. Ps 13,1).
Odmah potom, otvara se čaroban prizor zvjezdane noći. Pred takvim beskonačnim obzorjem budi se vječno pitanje: “Što je čovjek?” (Ps 8,5). Prvi i neposredni odgovor govori o ništavnosti, bilo u odnosu na neizmjernost nebesa, bilo nadasve u odnosu na uzvišenost Stvoritelja. Nebo je, naime, kaže Psalmist, “tvoje”, mjesec i zvijezde “ti si učvrstio” i one su “djelo prstiju tvojih” (usp. r. 4). Lijep je taj posljednji izričaj u odnosu na onaj općenitiji “djelo ruku tvojih” (usp. r. 7): Bog je stvorio te kolosalne stvarnosti lakoćom i profinjenošću vezenja i cizeliranja, laganim dodirom svirača na harfi čiji prsti nježno prolaze po žicama.

3. Stoga je prva reakcija zgranutost: kako se Bog može “spominjati” i “pohađati” to tako slabo i neznatno stvorenje (usp. r. 5)? No, evo velikoga iznenađenja: čovjeku, slabom stvorenju, Bog je dao čudesno dostojanstvo: učinio ga je malo manjim od anđelâ ili, kako se još može prevesti hebrejski izvornik, malo manjim od jednoga Boga (usp. r. 6).
Tako ulazimo u drugu kiticu psalma (usp. rr. 6-10). Čovjeka se promatra kao kraljevskog namjesnika samoga Stvoritelja. Bog ga je, naime, “ovjenčao” kao potkralja namjenjujući mu sveopće gospodstvo: “Njemu pod noge sve podloži” i pridjev “sve” ponovno odjekuje dok u nizu prolaze razna stvorenja (usp. rr. 7-9). Ipak, tu vlast nije osvojio čovjek svojom sposobnošću, jer je slab i ograničen, niti je stečena Božjom pobjedom, kako bi htio grčki mit o Prometeju. Tu je vlast darovao Bog: krhkim i često sebičnim rukama čovjeka povjerio je cijelo obzorje stvorenja, kako bi im sačuvao sklad i ljepotu, kako bi se koristio njima ali ih ne i zloupotrijebio, kako bi otkrivao njihove tajne i razvijao mogućnosti.
Kako tvrdi pastoralna konstitucija “Gaudium et spes” Drugoga vatikanskog sabora, “čovjek je stvoren #!na sliku Božju#!, sposoban da spozna i ljubi svoga Stvoritelja, te je od njega postavljen za gospodara nad svim zemaljskim stvorenjima, da njima upravlja i njima se služi slaveći Boga” (br. 12).

4. Nažalost, čovjekova vlast, koju potvrđuje psalam 8, može biti loše i iskrivljeno shvaćena od čovjeka sebičnjaka, koji se često pokazivao više kao ludi tiranin nego kao mudri i razumni upravitelj. Knjiga Mudrosti upozorava protiv zastranjenja te vrste, kada pojašnjava da je Bog “sazdao čovjeka da vlada nad stvorovima… i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti” (9, 2-3). Premda u jednom drugom kontekstu i Job se poziva na naš psalam da bi podsjetio nadasve na čovječju slabost koja ne zaslužuje toliko pozornosti od strane Boga: “Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao, i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?” (7, 17-18). Povijest dokumentira zlo koje po svijetu širi ljudska sloboda uništavanjem okoliša i zapanjujućim društvenim nepravdama.
Za razliku od ljudskih bića koja ponižavaju sebi slične i stvoreno, Krist se pokazuje kao savršen čovjek: “Ali Isusa – koji je #!jedno kratko vrijeme učinjen nižim od anđela#! radi patnje, to jest smrti, da bi milosti Božjom za svakog umro – vidimo #!ovjenčana slavom i čašću#!” (Hebr 2,9). On vlada svemirom onom vlašću mira i ljubavi koja priprema novi svijet, novo nebo i novu zemlju (usp. 2 Pt 3,13). Štoviše, njegova kraljevska vlast – kako sugerira autor Poslanice Hebrejima primjenjujući na njega psalam 8. – obnaša se vrhovnim samodarivanjem u smrti “za svakog čovjeka”.
Krist nije vladar kojemu se služi, već on služi i posvećuje druge: “Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45). Na takav način u sebi obuhvaća “sve što je na nebesima i što je na zemlji” (Ef 1,10). U tom kristološkom svjetlu, psalam 8. otkriva svu snagu njegove poruke i njegove nade, pozivajući nas da svoju vlast nad stvorenim obnašamo ne u vladanju već u ljubavi.