U Knjižnici Male braće ih je zasada pronađeno 31, u Dominikanskoj knjižnici 15, u Znanstvenoj knjižnici 10, a u Bogišićevoj zbirci 5. Brojke nisu konačne, istraživanje se nastavlja, a Bogišićeva zbirka trenutačno nije dostupna za istraživanje, pa je identifikacija bila moguća samo za neke inkunabule od kojih postoje stare fotografije.

Knjige je pronašao i prema rubnim bilješkama, paleografijskim, sadržajnim i kaligrafijskim osobinama Marulićevoj biblioteci pripisao, kao i nedavno u Franjevačkoj knjižnici na Poljudu, njemački profesor (viši studijski savjetnik) i istraživač hrvatske renesansne kulture, Zvonko Pandžić, u sklopu projekta „Nepoznata djela Marka Marulića“. S pogledom na 500. obljetnicu smrti Marka Marulića 2024. on i njegovi hrvatski i njemački suradnici pokušavaju u Splitu organizirati europski projekt kulture „Marko Marulić – Marcus Marulus.“

Kako tvrdi Pandžić, sada je postalo jasno da je „sačuvan veći dio knjiga iz privatne biblioteke Marka Marulića“, u svakom slučaju najznačajniji autori (latinski i grčki klasici, djela patrističke literature, brojni srednjovjekovni autori, Dante i Petrarka, te sva  najvažnija djela firentinske renesanse), usve barem 160 svezaka. Osim u Splitu (Franjevački samostan na Poljudu (35), Samostan franjevaca konventualaca na Obali (5), Dominikanski samostan (11), Arheološki muzej (7), Znanstvena knjižnica (7), Nadbiskupsko sjemenište (1)), i već spomenutih u Dubrovniku, ne mali broj Marulovih knjiga nalazi se u Franjevačkom samostanu Sv. Frane u Zadru (25, pregledan tek dio goleme građe), u Znanstvenoj knjižnici 10, a u Državnom arhivu jedna.

U nekoliko slučajeva pronađeni su i posebni rukopisni sastavci Marka Marulića kao privezi inkunabulama, tako Život sv. Jeronima na latinskom, kao i crteži i inicijali. Kritičko izdanje svih Marulovih sada pronađenih komentara zahtijeva nekoliko novih svezaka u njegovim sabranim djelima, što bi osobu i djelo, način rada i širinu njegovih ideja moglo prikazati u posve novom svjetlu. Pronađeni su i latinski predlošci nekih njegovih poznatih prijevoda na hrvatski. Novopronađeni se svesci iz raznih knjižnica u odnosu na oporuku Marka Marulića međusobno nadopunjuju, što također govori da se radi o njegovoj biblioteci.

Ttridesetak tih inkunabula već je bilo izloženo u Splitu i Zadru 1950. u povodu proslave 500. obljetnice rođenja Marka Marulića, koju je narodna vlast bila proglasila događajem republičkog značaja. No, kada je jedan jedini ali moćan čovjek cenzurirao i dijelom uništio „Zbornik Marka Marulića“ objavljen te godine, a Kruno Krstić, koji je pisao o Marulićevim inkunabulama u Zadru, bio denunciran i ugrožen, umukla je rasprava – do danas – o Marulićevim inkunabulama i hrvatskim rukopisima. Prema profesoru Pandžiću u pravu su bili Kruno Krstić, Hrvoje Morović i Carlo Verdiani, a u krivu svi njihovi revnosni osporavatelji, koji, međutim, uopće nisu išli u knjižnice i arhive provjeravati izložene argumente ili tražiti Markove knjige i rukopise.

Marulić je u svojoj oporuci 1521. odredio da manji dio njegovih knjiga dobiju njemu bliski ljudi, a najveći se dio trebao prodati kako bi se nahranila sirotinja u vrijeme velike oskudice, kuge, i borbe za obranu Klisa od Turaka. Marulićevi nasljednici pokapali su se na Poljudu, tu je kasnije živio i fra Marko Marulić iz iste obitelji, pa je Franjevačka knjižnica tijekom vremena dobila veći broj njegovih knjiga, uz one koje joj je oporučio sam Marko Marulić.

Na nekim Marulićevim knjigama iz samostana Male braće u Dubrovniku stoji zapisano da pripadaju samostanu na Poljudu. Ne zna se točno kojim su sve putevima Marulićeve knjige završile u drugim franjevačkim samostanima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, ali zasigurno su neke od njih franjevci kod premještaja s Poljuda ponijeli sa sobom.