Uime trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije od pokojnog đakona Kičinbačija oprostio se trajni đakon Miljenko Bošnjak, naglasivši kao je đakon Kruno časno i s ljubavlju obnašao povjerenu đakonsku službu u kojoj je i sam često tješio ožalošćene. „On nas danas tješi, da ne živimo bez nade. Već da vjerujemo u Uskrsloga Krista koji jedini može upotpuniti prazninu koja je nastala smrću drage osobe“, rekao je Bošnjak.

Uime župe obratio se župnik Kristo Brkić podsjetivši na životni put vlč. Kičinbačija koji je uz svoju skladnu obitelj imao i svoju drugu obitelj župnu zajednicu koja ga je voljela. “Kruno je đakonsku službu prihvatio kao poziv a krasile su ga osobine: skromnosti i poslušnosti gdje se pastoralno uvijek davao ne samo našoj župnoj zajednici nego i mnogim svećenicima naše Zagrebačke nadbiskupije a uvijek se rado odazivao kao vjeran suradnik i prijatelj“, rekao je vlč. Brkić. Župnik je ohrabrio suprugu Vlastu, djecu Luku i Maju i unuke Bornu i Maxa, kazavši kako je đakon Kruno bio pravi suprug, otac i djed: „Kruno nas sada gleda odozgo u slavi Uskrsloga kojega je cijeli život vjerno slijedio prolazeći ovom zemljom čineći dobro“.

U crkvi Sv. Ivana XXIII. služena slavljena je misa zadušnica za dušu pokojnog đakona Kičinbačija i za utjehu u vjeri onih koji su ga voljeli i poznavali. U uvodnim riječima sprovodne mise biskup Gorski je uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića uputio izraze sućuti i blizine ožalošćenoj obitelji i cijeloj župnoj zajednici. U propovijedi je biskup Gorski podsjetio kao je vlč. Kičinbači umro na Veliki petak, baš kao i Gospodin Isus kome je više od deset godina vjerno služio u đakonskoj službi.

“Uvijek je bio spreman posluživati kod oltara i koliko mu je to zdravlje dopuštalo u drugim poslovima. Mnoge je uime Crkve ispratio na vječni počinak moleći za njih Božje milosrđe“, rekao je biskup Gorski.

Na kraju propovjedi biskup Gorski zahvalio je uime Zagrebačke nadbiskupije obitelji preminuloga trajnoga đakona što je omogućila njegovo djelovanje u Crkvi na korist braće i sestara u vjeri koje je obnašao odana i vjerna srca, uzorna života i ne iz probitka nego iz ljubavi prema Kristu.

Trajni đakon Krunoslav Kičinbači (krsno ime Mihael) rođen je 29. rujna 1954. u Zagrebu. Od djetinjstva je vezan za župu sv. Mihaela u Dubravi koja je poslije zbog veličine 2001. g. podijeljena u četiri župe. U svojoj župi sv. Ivana XXIII., bio je suradnik u župi, ministrant i čitač. U kršćanski brak ušao je 1980. g. sa suprugom Vlastom koja ga je u skladnom braku pratila sve do kraja života. Bog im je podario djecu Luku i Maju te unučad Bornu i Maxa. Kao programer radio je u Ministarstvu obnove i razvoja do mirovine. Nakon dugogodišnjeg ministrantskog i čitačkog staža upisao je 2000. godine Institut za teološku kulturu laika pri KBF-u u Zagrebu. Cilj teološke naobrazbe bila je i velika želja za trajnim đakonatom, a nakon dovršetka studija postaje aspirant za trajni đakonat 2006. g. Tijekom formacije gospićko-senjski biskup Mile Bogović ponudio mu je mjesto voditelja Pastoralnog centra Baške Oštarije, što je s radošću prihvatio te 1. studenoga 2007. g. napustivši državnu službu primljen je kao zaposlenik Gospićko-senjske biskupije. U kandidaturu za trajni đakonat primljen je kao kandidat Gospićko-senjske biskupije. Kao takav primio je i službe lektora i akolite. Uslijed srčanoga infarkta i pogoršanja zdravstvenog stanja, a zbog liječenja i oporavka vratio se u Zagreb, gdje s obitelji živi od rođenja. Nakon dugogodišnje priprave zaređen je s još šestoricom kandidata Zagrebačke nadbiskupije za trajnog đakona u zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 2008. Najveći dio pastoralnog djelovanja proveo je u svojoj župnoj zajednici sv. Ivana XXIII.

Župljani zagrebačke župe sv. Ivana XXIII. na svojim mrežnim stranicama od svoga dragoga đakona oprostili su se riječima: „Dobri duh naše župe, otac, suprug, prijatelj, trajni đakon Zagrebačke nadbiskupije ili jednostavno naš Kruno, napustio nas je u ovozemaljskom životu i prešao Bogu u naručje. U molitvi za dragog nam Krunu i njegovu obitelj, zahvaljujemo Bogu što smo imali prilike živjeti, učiti i odrastati uz ovog skromnog čovjeka. Njegov blagi pogled, topli glas i čvrsta vjera ostat će nam u vječnom sjećanju. Hvala ti Kruno na svemu!“.