Na početku misnog slavlja, u kojem su, uz biskupa Zdenka Križića, koncelebrirali generalni vikar mons. Marinko Miličević, kancelar biskupije i biskupov tajnik preč. Mišel Grgurić, župnik u Kosinju Pero Jurčević, župnik u Ličkom Novom Herbert Berisha i domaći župnik preč. Nikola Turkalj, koji je pozdravio biskupa, nazočne svećenike, župljane Bužima i hodočasnike, istaknuvši posebnu radost zbog prvog pohoda biskupa Križića župi sv. Terezije Avilske koju biskup posebno časti jer došao je iz Karmelskoga reda.
Biskup je u homiliji istaknuo veličinu svetičina života. „Rođena je u duboko kršćanskoj obitelji. Djed joj je sa židovstva prešao na kršćanstvo. Njezini roditelji imali su dvanaestero djece: devet sinova i tri kćeri. Sva njezina braća završili su u tek otkrivenom svijetu, Americi, i samo su se dvojica vratila u domovinu, dok su svi drugi tamo umrli, uglavnom izginuli. Da je Terezija još kao malo dijete odgojena u vjeri i ljubavi prema Bogu, svjedoči i ovaj događaj: Kad je imala 6-7 godina odlučila je, sa svojim dvije godine starijim bratom, poći u sjevernu Afriku muslimanima svjedočiti za Isusa i postati mučenicom. Neki kilometar od kuće susreo ih je stric koji je prolazio s konjima i kada je čuo kamo su pošli stavio ih je na konja i vratio kući.

S 20 godina Terezija odlučuje stupiti u samostan strožeg života. Otac se tome protivio, a još više bliža rodbina, ali je Terezija svladala sve te otpore. Nakon dvije godine teško se razboljela. Morala se vratiti u kuću očevu. Liječenja, već kakva su bila u ono vrijeme, više su joj naštetila nego koristila. Ostala je potpuno paralizirana. U jednom trenutku proglasili su je mrtvom. Iskopan je i grob. U samostanu se služila misa zadušnica, kako se to čini za pokojne. Zapalili su oko nje svijeće, pa je kasnije, kada je došla k sebi, po njezinu pričanju, morala skidati vosak s lica. Pripremio se i sprovod, ali se njezin otac usprotivio pokopu jer je primijetio neke znakove na temelju kojih je posumnjao da možda nije mrtva. I došla je svijesti, ali je još tri godine ostala paralizirana. Cijelog života imala je nemalih problema sa zdravljem, ali i pored toga učinila je velika djela za cijelu Crkvu. Kada je imala 14 godina umire joj majka. Doživjela je to kao veliki šok. Sama piše da je u suzama ušla u jednu crkvu i stala pred kip BD Marije moleći da joj ona zamjeni majku. Pobožnost prema Djevici Mariji izuzetno je jaka u cijelom njezinu životu.

Obnovila je Red karmelićana i osnovala novi Red sestara karmelićanki koje žive zatvoreno u samostanu čiji je cijeli život posvećen molitvi. Nadamo se da će sestre karmelićanke doći i u našu biskupiju, konkretno u Gospić. Napisala je više knjiga uzvišenoga duhovnog sadržaja gdje je opisala svoja duhovna iskustva, dragocjena za sve osobe koje u duhovnom životu traže više. Priznata je u Crkvi kao učiteljica kršćanske molitve. Sveti papa Pavao VI., proglašavajući Tereziju naučiteljicom Crkve, kao prvu ženu s tim naslovom, nakon gotovo 2000 godina kršćanstva, istaknuo je baš tu njezinu ulogu u Crkvi: ona je učiteljica molitve i duhovnog života. Papa je, između ostalog, rekao: „Pred nama je izvanredna žena, učiteljica molitve i duhovnog života, velika kontemplativka i neumorna djelatnica. Kako je velika! Kako je jedinstvena! Kako je čovječna (humana)! Kako je privlačna.“

I ja bih htio danas s vama podijeliti najznačajnije elemente Terezijine molitve i njezine pouke o molitvi, uvijek aktualne i zasigurno svima itekako korisne. Prije svega, za Tereziju je molitva istinski susret s Bogom. To nije nešto što treba samo obaviti, odnosno izmoliti i tako umiriti savjest da smo Bogu nešto dali te imamo pravo i nešto očekivati. Molitva mora biti susret s Bogom koji čovjeka mijenja, po kojem čovjek sve više usklađuje svoju volju s voljom Božjom. Stoga, prvi element njezine pouke u molitvi je: kada moliš postani svjestan da si u Božjoj prisutnosti. Nije dovoljno to unaprijed znati, nego trebamo postati svjesni te istine u trenutku kada molimo. To itekako pomaže i našoj sabranosti, ali i pridonosi da susret s Bogom bude srdačniji. Po Tereziji je to odgoj za kontemplaciju, gledanje Boga.

Zatim: dopusti Bogu da te gleda, stavi pred njega svu svoju istinu, odnosno, traži pred njim svoju istinu. Ne skrivati se pred Bogom kao da on neke stvari ne zna. Hrabrost je stati pred Boga i htjeti se vidjeti onakvim kakvi smo pred Bogom. Nekada i u molitvi činimo sve da bismo Boga uvjerili u nešto što nije naša istina. To znači da se prema Bogu odnosimo kao prema čovjeku koji sve ne zna pa mu možemo prodati laž ili poluistinu. Takva molitva nema pravu snagu. Slušaj što ti govori. Nije bit molitve samo reći Bogu svoje potrebe, svoje muke, svoje želje… Bog to zna i prije nego smo mu došli. Ali je nužno čuti što Bog nama govori. Bez toga nema promjene života. Ukloni zapreke, stvori odluku! Stvoriti odluku ne znači da smo neku manu odmah iskorijenili. Potrebno je obnoviti odluku. To je dokaz da se borimo, a Bog na to gleda vrlo pozitivno. Problem je, kako kaže Terezija, što neki molitvom žele promijeniti druge, ali ne mijenjaju sebe. Molitva po svojoj naravi proizvodi djela ljubavi. Herojstvo je vjernost u malim djelima svakodnevice“, zaključio je biskup Križić propovijed o velikoj ženi koja je Crkvi ostavila izvrstan primjer molitve i kontemplacije.

Na kraju mise, na kojoj su pjevali župni pjevači, uz glazbenu pratnju Josipa Žarkovića, preč. Turkalj je još jednom pozdravio sve vjernike i hodočasnike. Zahvalio mnogima koji su pomogli u organiziranju ovog slavlja, ministrantima, čitačima, pjevačima, posebno sponzorima koji su pomogli obnovu crkve i župne kuće. Potom su ministranti biskupu Križiću na dar predali sliku sv. Terezije, repliku velike i stare svetičine slike koja se nalazi na pokrajnjem oltaru, zatim ličku kapu i košaru s plodovima zemlje i marljivih ruku Bužimaca. Nakon misnoga slavlja, pred crkvom je kod spomenika biskup predvodio molitvu za poginule u II. svjetskom ratu i poraću te za poginule i nestale branitelje u Domovinskom ratu. Zatim je u župnoj kući za sve prisutne vjernike pripremljena večera, uz kulturno-umjetnički program.