Budi dio naše mreže
Izbornik

Čestitke Ivana Pavla II. zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, biskupa Đure Kokše te propovijed đakovačkog i srijemskog biskupa Ćirila Kosa u zagrebačkoj katedrali

Upravo ona jedinstvena dobrohotnost, kojom uvijek najljubaznije motrimo tvoj narod i mjesto, a i toliko smo puta javno i privatno čitavom tom kraju molili nebeske darove prežuđenog mira, prema tebi samom, štovani naš brate, danas prerasta u nešto neizmjerno, dok ti, naime, pišemo ovo bratsko pismo, da bismo otvoreno podijelili uz čestitke radost naše duše s tobom i sa svekolikom preljubljenom onom zagrebačkom zajednicom kojom upravljač tako pohvalno i tako učinkovito u Kristovo ime ovih dvadeset pet uzastopnih godina.
No sada razmišljamo o drugoj ne manje izvrsnoj i spomena vrijednoj jubilarnoj uspomeni tvog života koja u slijedećem mjesecu srpnju, kao što će tebe najviše ohrabriti, tako nas već unaprijed razveseljuje. Naime, 15. dana ćeš napuniti onu pedesetu zlatnu godinu, otkako si kao prevjerni sin iste zagrebačke Crkve posvećen vječnim Kristovim svećeništvom i Božjom voljom pouzdano određen za najplodonosniju službu isto toliko godina među pastirima i vjernicima samoga tvog naroda: prvo kao starješina zajednice, zatim kao pomoćni biskup pamćenja dostojnog nadbiskupa Šepera, naposljetku kao sam nadbiskup, u međuvremenu združujući s tim poslanjem u tvojoj mjesnoj Crkvi također vrlo obilnu i mnogo čiru službu pohvalnog predsjedanja već viče godina samoj Biskupskoj konferenciji, prije čitave Jugoslavije, a odnedavno Hrvatske.
Teško je granicama ovoga takvog i tako kratkog pisma obuhvatiti potpuni popis tvojih zasluga i za tvoju mjesnu Crkvu i za Hrvatsku i napokon za čitavo područje nedavno tako pogođeno nevoljama. Dosad smo, i to ne jedanput, pohvalili zasluge tvog poslanja, tvoj trud oko utvrđivanja mira, snage utrošene u širenje vijesti Kristova Evanđelja posvuda: kada smo te prije dvanaest godina pridružili među grimizom odjevene oce Crkve, kada si ovamo dovodio sveta hodočašća do praga Apostola, kada smo te ovdje i tamo pred svima pozdravljali.
Ove osobite pohvale tvoje pastirske revnosti koje i drugi jednako iznose mi ponavljamo prerado u ovo preblagoslovljeno vrijeme, odmjeravajući ovaj cjelokupni i dugotrajni tijek tvoga ponosnog rada. Kamo sreće da ti samo sjećanje i svijest o tvom proteklom teškom radu urodi obilnom utjehom u ovim danima, i da sam božanski Pastir kao djelitelj nagrada i na zemlji bude s tobom. Kamo sreće da tvoj dan obljetnice što sjajnije osvane tebi, tvojoj rodbini i braći prezbiterima i da te otprati u premnoge buduće godine.
Neka ti, štovani naš brate, naš apostolski blagoslov, prenesen ovim pismom, bude jednako dokazom naše dobrostivosti prema tebi i najsigurnijim jamstvom višnjih darova.

Iz Vatikanskog dvora, 15. lipnja 1995. godine, sedamnaeste našega papinskoga služenja

ČESTITKA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE DR. FRANJE TUĐMANA KARDINALU KUHARIĆU

Vaša Uzoritosti, uz zlatni jubilej Vaše svećeničke službe čestitam Vam na svemu što ste u svome dosadašnjem radu i životu učinili za bližnjega i za Hrvatsku.
Zahvaljujem na pozivu na misu zahvalnicu i objed koji će se tom prigodom održati u subotu 15. srpnja 1995.
S obzirom na odsutnost iz Zagreba, neću biti u mogućnosti odazvati se Vašem pozivu, te će stoga navedenim svečanostima biti nazočan moj osobni izaslanik, potpredsjednik Vlade i ministar obnove i razvitka te predsjednik Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama dr. Jure Radić.
Čestitajući Vam još jednom zlatni jubilej, izvolite i ovom prigodom primiti izraze moga osobitog štovanja.

ČESTITKA BISKUPA ĐURE KOKŠE KARDINALU KUHARIĆU U IME ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

Propovjednik bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja
Dragi naš zagrebački nadbiskupe, uzoriti gospodine kardinale Franjo Kuhariću, preuzvišeni gospodine apostolski nuncije, gospodo nadbiskupi i biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice, sestre i braćo, sve vas u ime Božje pozdravljam u ime zagrebačkih generalnih vikara i pomoćnih biskupa, u ime Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i iskreno pozivam na euharistijsko slavlje kojim obilježava zagrebački nadbiskup zlatni svećenički jubilej. Pred pedeset godina u ovom hramu započeo je život svećenika mladi Franjo Kuharić, odlučan, dosljedan i apsolutno vjeran svećenik kardinala Alojzija Stepinca, duboko liturgičan i kontemplativan biskup kardinala Franje Šepera. Tri kardinala katoličke Crkve, tri zagrebačka nadbiskupa na braniku Crkve i hrvatskog naroda. Tako biva stoljećima i ponavlja se u našim danima. U riječima kardinala Kuharića odsijeva duboko bogoljublje, čovjekoljublje i rodoljublje. Kardinal je poznat doma i po svijetu svojom skromnošću i smjernošću, i njegov život je ostvarenje svetopisamske riječi “exaltavit humilem”. Pa ipak po Božjim planovima Kuharić je u svojim ostvarenjima postigao i doživio viče nego Stepinac i Šeper. On je doživio slobodu države Hrvatske. Primio je svetog oca papu Ivana Pavla II. u pohode Hrvatskoj godine 1994, proslavio 900. obljetnicu zagrebačke (nad)biskupije, obnavlja duboko i temeljito zagrebačku prvostolnicu. Kardinal poziva svoje vjernike te braću pravoslavne i muslimane neka mole za mir. Nigdje ne odjekuju plemenitije i uzvišenije riječi Božjeg ekumenizma nego kod njega, koje ponavlja u Petrinji, Mariji Bistrici i po svijetu. “Ako je moj protivnik spalio kuću, ja neću njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njega”.
Kuharić brani Crkvu i narod u propovijedima, poslanicama, porukama i apelima svjetskim moćnicima, zauzima se svojski za siročad, prognanike i izbjeglice. Podržava svaku inicijativu pobožnu, kulturnu, humanu. Svim silama radi da mlada hrvatska država bude država prava i slobode za svakoga građanina. Promiče sve ideje svetog oca pape Ivana Pavla II. na ostvarivanju boljega kršćanskoga života. Neumoran je u tome i u svojoj nadbiskupiji kao i unutar Biskupske konferencije, nekad cijele Jugoslavije, a danas Hrvatske.
Nema nikakvih drugih dodatnih značenja i tumačenja: da narod ove Crkve i ne samo ove Crkve, gdje god mu se pruža prilika, rado sluša riječ nadbiskupovu. Jednako tako da i on voli taj svoj narod koji ga sluša, jer samo se od srca srcu govori. Ne dolaze tisuće zbog nekakvih drugih nepravih razloga da slučaju njegovu riječ, dolaze da slučaju riječ Kristovu, izrečenu pobožnu, uvjereno i uvjerljivo u lijepom hrvatskom jeziku. Narod osjeća tko mu govori i kako mu govori.
Posvuda po našoj biskupiji, izvan naše biskupije, po cijeloj domovini, posvuda gdje ima našeg svijeta, po Europi, Amerikama, Africi, Oceaniji, posvuda gdje god nas ima (a gdje nas nema?) svugdje smo. Kad hrvatski vjernik čuje da mu dolazi zagrebački nadbiskup, on će poći da čuje njegovu riječ.
Branitelj časti i svetosti kardinala Stepinca, promicatelj procesa za proglašenje svetim trudi se ostvariti dužnost prema dušama, dužnost prema Crkvi i dužnost prema svom hrvatskom narodu u kojem smo rođeni, kojemu pripadamo srcem i dušom, s punom ljubavlju, a isto tako želeći svako dobro i ljubeći svaki drugi narod i svakog čovjeka. “To je naša obveza da stojimo uz čovjeka i da budemo navjestitelji Božje slobode, pravednosti, ljubavi i istine”. Svoj hrvatski narod neprestano preporučuje majčinskoj zaštiti i zagovoru Majke Božje.
A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivom, jedinom Bogu čast i slava u vijeke vjekova, Amen (1 Tim). Njemu čast i vječna vlast na dan Vašeg zlatnog jubileja. Bog Vas blagoslovio!

PROPOVIJED ĐAKOVAČKO-SRIJEMSKOG BISKUPA ĆIRILA KOSA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI 15. SRPNJA 1995.
Dragi Zlatomisniče, uzoriti gospodine kardinale, oče nadbiskupe, od srca Vas pozdravljam, kao i sve prisutne vjernike i sve ugledne goste našeg crkvenog i društvenog života. Ovaj jubilej slavimo držeći se propisa Staroga Zavjeta o “jubilejskoj godini” (Lev 25,8-12).
“Nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će četrdesetdevet godina. A onda zaori u trubu! U sedmom mjesecu, desetoga (petnaestoga) dana toga mjeseca, na dan Pomirenja, zatrubite u trubu čirom svoje zemlje (cijele Hrvatske, i cijele nadbiskupije i metropolije, glavnog grada Zagreba). Tu pedesetu godinu proglasite svetom. Zemljom proglasite oslobođenje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svaki vaš vrati na svoju očevinu, neka se svaki vrati k svome rodu. Ta pedesetgodišnjica neka vam bude jubilejska godina!”
U Apostolskom Pismu “Tertio millennio adveniente” (10. studenog 1994.) u toč. 15. čitamo: “U životu pojedinih osoba jubileji su obično vezani uz datum rošenja, ali se slave također obljetnice krizme, prve pričesti, svećeničkog rešenja. Neke od ovih obljetnica imaju usporednicu u laičkoj sredini, ali im kršćani uvijek pripisuju religiozni karakter. U kršćanskoj viziji svaki jubilej – 25 godina svećeništva, nazvan “srebrni”, ili onaj pedeseti nazvani “zlatni”… čine posebnu godinu milosti za pojedinu osobu, koja je primila jedan od nabrojenih sakramenata.
Ono što smo rekli o jubilejima pojedinaca može se primijeniti i na zajednice i institucije. U crkvenom okviru slave se jubileji župa i biskupija. Svi ovi jubileji, osobni i zajednički, zauzimaju u životu pojedinaca i zajednica važnu i značajnu ulogu. Takvih jubileja pojedinih župa i biskupija i cijele Crkve u Hrvata bilo je mnogo. Teško bi ih bilo sve nabrojiti. Kao primjer neka posluži godina “Velikog zavjeta” prigodom tisućugodišnjice prve crkve u čast Blažene Djevice Marije u Solinu 1976. godine. Ili godina 1979. kada smo slavili “Trinaest stoljeća” svoga kršćanstva, i jedanaest punih stoljeća od Pisma Pape Ivana Pavla VIII. knezu Trpimiru (879). Na ustima brojnih vjernika još uvijek se čuje “Ispovijed vjere” Hrvata katolika.
Spomenimo i 1985. godinu, u kojoj smo slavili jedanaest punih stoljeća od smrti svetoga Metoda, i to upravo u Đakovu. Svi ti jubileji, i mnogi drugi, slavljeni su pod vodstvom Izaslanika Svetog Oca, ili našeg nadbiskupa, metropolite i kardinala Franje Kuharića. Posebno ističem proslavu 900-obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, koja je bila okrunjena pohodom Svetog Oca Zagrebu, Crkvi u Hrvata i Republici Hrvatskoj.
Spominjem još jedan, laički jubilej: 50-godišnjicu pobjede nad fašizmom, koji se po godinama poklapa sa svećeničkim jubilejem našega Kardinala. O tom je jubileju progovorio Sveti Otac (Poruka od 8. svibnja 1995.) kao i naša Biskupska konferencija pod predsjedanjem svoga predsjednika. Nije moja namjera niti kompetencija donositi sudove o tom razdoblju, a još manje o “plodovima” drugoga svjetskog rata. Ali veoma je znakovito i djelo je Božje Providnosti da je upravo te 1945. godine, samo mjesec dana nakon ulaska partizana u Zagreb – na što nas je podsjećala “Ulica 8. maja” – na današnji dan, u ovoj katedrali, pred ovim oltarom, zaređen za svećenika đakon Franjo Kuharić, na koga je položio ruke bl. uspomene Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac.
Da mimoiđem godine teološkog studija u nimalo lakim vremenima, tokom Drugoga svjetskog rata, sa čestitkama, radošću i zahvalnošću imamo pred očima pedesetgodišnji zlatomisnički jubilej našeg mladomisnika, nadbiskupa metropolite i kardinala. Ipak, na današnjem slavlju ne smijem zaobići njegovu obitelj, rodnu kući i rodni kraj. Dobri roditelji nisu ni slutili “što će biti od ovoga djeteta” (Lk 1,66), kada su u ženidbenoj vjernosti i odgovornom roditeljstvu poklonili svojem trinaestom djetetu zemaljski, a krštenjem i božanski život. Bila je to obitelj po uzoru na Obitelji u Nazaretu! Molitvom i radom odgajali su djecu! Mnogo, mnogo prije nego li smo slavili “godinu obitelji”, ili čitali Papinska pisma o “Evanđelju života”. I mnogo, mnogo prije najnovijeg “populacijskog programa” naše Vlade, pokojni su roditelji našeg Zlatomisnika ispunili svoje poslanje prema Kristovoj volji, koji je sakramentalnom milošću ženidbe obogatio svaku, pa i ovu ženidbenu vezu.
Što reći o prvim godinama svećeničkog života i djelovanja kroz gotovo dvadeset godina u službi propovjednika, svećenika i pastira?! Ćuli smo u drugom čitanju svetoga Pavla:
“Različiti su dari, a isti Duh,
različite službe, a isti Gospodin,
i različita djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima” (1 Kor 4,6). A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakome kako hoće” (1 Kor 14).
Ponavljam: Koji čini sve u svima! … Dijeleći svakome napose, kako hoće.
To znači, braćo i sestre, svima nama. Nitko nije izuzet! U svakom zvanju, na svakom mjestu, u svako doba. Drugi vatikanski sabor je – govoreći o Crkvi, o svećenicima i biskupima – naglasio upravo tri dara koji se u različitoj mjeri daju svima: svi smo propovjednici, svi smo svećenici, svi pastiri. Jedni po sakramentu svetog krštenja i krizme; drugi po sakramentu svetoga Reda kao đakoni, prezbiteri i biskupi (LG, 25-27; PO, 4-6; CD, 12-16). Sveto Pismo piče:”Idite i propovijedajte” (Mk 16,18). “Ovo je moje Tijelo, ovo je moja Krv” (Mt 26,26). “To činite meni na spomen” (Lk 22,19). “Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio” (Iv 13,34). “I što god učiniste jednome od moje najmanje braće meni učiniste” (Mt 25,40). To nam je drugim riječima rekao i Sveti Otac na dan svojeg svečanog uvođenja u službu Vrhovnog učitelja, svećenika i pastira (dne 16. X. 1978). Nije imao na glavi tijaru, tradicionalni znak svoje trostruke vlasti, ali je svima prisutnima rekao da smo svi Božjom milošću okrunjeni trostrukom krunom: proročkom, svećeničkom i kraljevskom. Ipak se to trostruko poslanje po milosti sakramenta svetog Reda kod svećenika i biskupa razlikuje od poslanja ostalih članova Crkve. Pokučajmo samo zamisliti sve propovijedi, sve sakramente i svu ljubav prema potrebnima našeg Zlatomisnika kroz mladenačkih dvadeset godina svećeničke službe, pa zatim kroz čest godina službe pomoćnog biskupa, te konačno službe nadpastira ove velike nadbiskupije kroz punih 25 godina! Zlato i srebro! Srebro i zlato! “Srebra i zlata nemam (Dj 3,6) ali ono što imam to vam dajem: “živu i djelotvornu poruku Božju. Sakramente Božje ljubavi, kojima se rađamo i rastemo u svetosti. I ispunjujući najveću zapovijed ljubavi (Iv 15,12). Koliko propovijedi u ovoj katedrali! U svim župama prostrane nadbiskupije. U Marijanskim svetištima od Bistrice do Sinja! Od Aljmaša do Trsata! U našim dragim svetištima! (“NADASVE”). Koliko opečaćenih Duhom Svetim u sakramentu Potvrde! Koliko nahranjenih Kruhom života u svetoj Pričesti! Koliko pomazanih Duhom Svetim u sakramentu svetoga Reda, polaganjem ne mladomisničkih, nego biskupskih ruku! Koliko utjehe za progonjene i žalosne! Koliko zauzimanja za obespravljene! Od svećeničkog rešenja do danas. Punih pedeset godina!
Zahvaljujemo Gospodinu za sve milosti kroz to vrijeme, kojima je obilno obasipao slugu svoga svećenika, biskupa i nadbiskupa Franju. I za sve one, kojima je po njemu obasipao čitavu nadbiskupiju, cijelu metropoliju, cijelu Crkvu u Hrvata, ovdje u Domovini kao i u Dijaspori: po misijama cijele Europe, Amerike, sve do daleke Australije!
U isto vrijeme zahvaljujemo Gospodinu i za sve milosti kojima je obasipao prezbiterij, službenike drugog reda, koji su svojeg nadpastira uprisutnjavali u istom poslanju u svojoj propovjedničkoj, svećeničkoj i pastoralnoj službi. Isto tako i svim članovima Božjega naroda, koji su to isto poslanje, u svojoj mjeri, životom i vladanjem ispunjali u svojim obiteljima, u našem društvu i u našoj Crkvi.
Usporedimo li cijelu nadbiskupiju, cijelu metropoliju i cijelu Crkvu vinogradom, onda se i na ovom prostoru ispuniše riječi Evanđelja, koje smo čuli (Mk 12,1-12). Poslanike u vinogradu Gospodnjem grabežljivi vuci “pograbiše i istukoše. Drugima razbiše glavu i izručiše ih. Treće i četvrte osudiše, zatvoriše i pobiše.
To se događalo posebno 1945. godine, pa dalje, za svih pedeset godina. To se događa i danas: o tome posebno piče “Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije” (Zagreb 1992.) kao i ona druga: “Svećenici žrtve rata i poraća” (Zagreb 1994). O svakoj bi se žrtvi moglo napisati puno. O osušenima, zatvorenima, ubijenima. To je vrijeme tzv. “oslobođenja” Zagreba, tragedije u Bleiburgu i “križnog puta” u pravom smislu riječi.
Jedino u knjizi života ispisana su sva ta imena, a mučenička krv uvjerljivo potvrdila: “Bit ćete mi svjedoci” (Dj 1,8). Među tim mučenicima moram spomenuti najvećeg od njih, nevino osušenog, u službi spriječenog, nadpastira ove Crkve bl. uspomene Slugu Božjega kardinal Alojzija Stepinca. O njegovu životnom putu i mučeništvu do blažene smrti 10. veljače 1960. napisane su knjige.
Sa svim žrtvama je suosjećao, za svim žrtvama plakao naš Zlatomisnik, nadbiskup i Kardinal. Prve i najsnažnije poticaje za ustrajnost, za vjernost Bogu i Crkvi primali su ti mladi svećenici upravo od kardinala Stepinca. I to mu ubrojiše u grijeh i nazvaše zločinom.
A poslije smrti kardinala Stepinca poput neustrašivog lava godinama je njegov drugi nasljednik branio njegovu čast, njegovu nevinost.
Možemo li zaboraviti godišnje spomene njegove smrti, dne 10. veljače svake godine, i tolike druge prilike!? Možemo li zaboraviti prekrasni dan, kada je sam Sveti Otac kleknuo na grob toga velikana, koji će – kada se Bogu svidi – uz tri naša hrvatska Sveca – sa ostalim “Božjim Slugama” biti uzdignut na čast oltara.
To isto izlaganje za obespravljene, prognanike, izbjeglice ne samo Hrvatske, nego i u ostalim krajevima, posebno u Bosni i Hercegovini, pokazuje naš neustrašivi borac za ljudsko dostojanstvo, nacionalna i vjerska prava, pozivajući sve odgovorne, da progledaju i pročuju i zaustave plamen rata i njegove tragične posljedice. Posebno se to danas odnosi na Hrvate i vjernike u Bosni i Hercegovini, kojima prijeti velika opasnost potpunog uništenja i istrebljenja.
Zajedno sa Svetim Ocem naš Nadbiskup, metropolita, kardinal Franjo Kuharić srcem i apelima plače i vapi, da se čuje do Sarajeva, Banja Luke, Bihaća, Srebrenice, Bosanske Posavine i do na kraj svijeta.
Konačno, da se osvrnemo i na poruku starozavjetnog proroka Ezekijela (Ez 6,24-28). “Ovo govori Gospodin: I nastanit ćete se u zemlji, koju dadoh ocima vašim, i bit ćete moj narod a ja ću biti vaš Bog (36,28). Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, očistiti ću vas o svih vaših nečistoća i svih kumira vaših (36,25).
Te se proročke riječi ne odnose samo na Izrael, nego doslovno i na naš Hrvatski narod. Nastanismo se u zemlji koju Gospodin dade našim ocima. “Teci, Savo, Dravo, teci, nit ti Dunav silu gubi – Sinje moru svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi!” Krštenjem, prije trinaest stoljeća, očišćeni od svih nečistoća i kumira.
Razumije se po sebi da je djelovanje našeg Zlatomisnika, nadbiskupa i kardinala ispunjeno pravim domoljubljem. Od obiteljskog ognjišta do današnjega dana.
Do čega je njemu viče bilo stalo, ili do čega mu je danas viče stalo, nego da Gospodin može Hrvate zvati svojim narodom, a mi njega svojim Bogom. Njegova je izuzetna borba bila od 1945. do 1990. protiv kumira toga vremena: bilo da se radilo o onima koji su se stavljali iznad Boga, ili s njime izjednačavali. Bilo da se radilo o kumiru “zajedničkog dobra u radnim zadrugama” kojemu je sve bilo podloženo: i brat i pravda i ljubav. Bilo da se radilo o kumirima nedopuštenih naslada i užitaka, koje uništavaju mlade i stare, i stavljaju na prvo mjesto vrednote na kojima se ne može graditi niti obitelj, niti društvo, a ni Božja Crkva.
No, ne radi se samo o pedeset godina komunističkog, materijalističkog i ateističkog vremena. Radi se i o našoj novoj, samostalnoj Hrvatskoj. Kumira je uvijek bilo, ima ih i danas. Neki su uvijek prisutni još od pada prvog čovjeka… biti kao Bog, i veći od njega. Uživati u slasti zabranjenog voća. I posjedovati, imati i to na način, koji danas nazivamo pljačkom, otimačinom, profiterstvom.
Duh svoj udahnut ću u vas, da hodite po mojim zakonima! (Ez 36,27). I zato naš Kardinal i danas, jer voli Hrvatsku i Hrvatski narod, sluša riječi što ih je Gospodin rekao proroku Izaiji: “Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Moja je volja: kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, podijeliti kruh sa gladnima, uvesti pod krov beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola, i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi” (Iv 58,1; 6-8). Mislim da ne smijem propustiti priliku da svoje čestitke i zahvalnu molitvu upravim Gospodinu i u ime naše sufraganske Đakovačke (ili Bosanske) i Srijemske biskupije. Naš je Nadbiskup nasljednik svetog Metoda, i metropolita naše biskupije. U ime Božjeg naroda, u ime svih pastoralnih svećenika, u ime našeg Stolnog kaptola, u ime naše Teološke škole, u ime naše Družbe sestara svetog Križa, i ostalih redovničkih zajednica prisutnih u biskupiji, u ime pomoćnog biskupa Marina i u svoje ime: čestitam veliki jubilej!
Zahvaljujem na svim pohodima i svim sudjelovanjima u svečanostima naše biskupije. Od propovijedi prilikom moga biskupskog rešenja – koju ovim zahvalno uzvraćam – do posljednje u gradu Osijeku. Od Srijemske Mitrovice prilikom proglašenja župne crkve svetog Dimitrija konkatedralom, do Slavonskog Broda prilikom 750-godišnjice grada! Nebeski Zaštitnici naše crkvene Pokrajine sveta Braća Ćiril i Metod, koji postadoše i suzaštitnici cijele Europe, neka svojim zagovorom prate i svojom molitvom izmoe svim odgovornim ljudima te Europe da bolje vide i glasnije čuju vapaj naših obitelji, naše društvene i crkvene zajednice.
I na kraju: što ćemo našem Zlatomisniku, našem Nadbiskupu, našem Metropoliti i našem Kardinalu danas dati na dar: Ponajprije, ovu svetu Misu, zahvalnicu za sve milosti koje su dane njemu i nama po njemu. Ovu Misu pokajnicu za sve naše propuste i grijehe kojima smo ga ražalostili i umanjivali plodove njegova učiteljskog, svećeničkog i pastirskog poslanja. Misu prozbenicu, kojom molimo da ga u ovim pripravim godinama za veliki jubilej na pragu trećeg tisućljeća prati blagoslov Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na pitanja, postavljena na Sveti četvrtak, odgovorimo velikodušno i radosno: Hoću! A na njegovu zamolbu: “Molite i za mene: da ostanem vjeran apostolskoj službi što je povjerena meni nevrijednom, te danomice budem među vama sve življa i savršenija slika Krista Svećenika, Dobrog Pastira i Učitelja, i sluga sviju”, odgovaramo puni pouzdanja u Gospodina: Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Amen!