U prigodnoj homiliji don Tomislav je naglasio kako se u životu u kojem prevladava patnja i bol ne može biti neutralan.
„Život nam nije darovan da ga uživamo, nego da ga izdržimo. Prolaznost i muka života ne oduzima vrijednost njegova smisla“, ustvrdio je, dodavši kako je i sveti Josip „bio u vrtlogu problema Nazaretske obitelji od Kristova začeća do javnog djelovanja“.

„Vjerujem da je i Josip očekivao drukčije. Očito mu nije išlo po njegovu planu s Marijom. Bio je duboko uzburkan i nemiran. Ali, u njegov život umiješao se Bog. Komunikacija s Bogom kroz san naučila ga je da se životne odluke ne donose svojim razmišljanjem. Potrebno je dati prostor Božjoj riječi što Josip i radi. Hrabrost njegova očinstva i duboko povjerenje u Boga dovode do strateških odluka, bijeg u Egipat i povratak u Nazaret, koje su oblikovale Krista i Nazaretsku obitelj“, poručio je.

Tumačeći evanđeoski tekst, don Tomislav je istaknuo kako su „svi bili zapanjeni slušajući Isusovo naučavanje u sinagogi jer su slušali ono što nikad nisu čuli“, kazavši kako je rezultat njihova slušanja nevjera.

„Sablažnjavahu se. Sablazniti znači staviti prepreku onome što je dobro i istinito, staviti prepreku Bogu i čovjeku. Ovdje se radi o Isusovim suvremenicima koji poput Njega priznaju istog Boga i čitaju iste tekstove. Nevjera građana Nazareta nije u tome što ne znaju o čemu Isusu govori. Iz toga vidimo kako nije dovoljno znati što je Isus govorio kako bi se vjerovalo u Njega. Oni misle da znaju i previše jer Ga poznaju, kao i cijelu Njegovu obitelj, te zbog toga smatraju kako ne može biti točno ono što vide. Čim je Isus Krist počeo darovati sebe, izlazeći iz okvira njihove vjere, oni Mu oduzimaju povjerenje“, rekao je.

Pojasnio je kako se i kršćani jako rijetko pitaju o svojoj vjeri, zaključivši: „Bilo bi poželjno da smo se kroz vrijeme epidemije zapitali: Što mi nedostaje? Isus Krist – živi Bog kojeg svjedočim drugima ili tradicija svetih obreda? Ogromna prepreka u približavanju Bogu je u tome što imamo mjeru za Boga i mislimo kako o Njemu znamo previše, a Bog nije Bog naših mjera i očekivanja. Dopustimo Mu da bude Bog“.

Na kraju euharistijskog slavlja su otpjevane pohvale u čast sv. Dujma.