Crkva i holokaust - zaključci i istine

U povodu 50. obljetnice završetka drugoga svjetskog rata i s tim u vezi obnovljenim raspravama o antifašizmu i antisemitizmu, osobito s pitanjima kako se Katolička Crkva odnosila prema nacističkim progonima Židova, prenosimo članak Raffaelea Alessandrinija iz “L#!osservatore romano”.

U svakoj uljuđenoj svijesti još je otvorena rana uspomene na otkriće strahovite istine prije 50 godina kada su na javu izašle strahote koje su se dogodile u nacionalsocijalističkim logorima istrebljenja, a prije svega holokaust, sustavni genocid židovskoga naroda.
Ako uspomena može biti – kao što i jest – povod za molitvu i razmatranje – također u svjetlu suvremenih strahota koje nagrđuju humano lice Europe – gorko je susresti se s pojavom da se ponekad slika iz bolne prošlosti može povezati s grižnjama savjesti i bezrazložnim neshvaćanjima koja se zapravo osnivaju na starim predrasudama, na nedovoljnim, netočnim ili djelomičnim spoznajama o nesumnjivo važnim povijesnim događajima. Prilika je za ponovno razmišljanje o navodnom nezanimanju ili čak šutnji najviših odgovornika Katoličke Crkve. Premda se ponegdje prihvaća da je bilo pojedinačnih pothvata u korist progonjenih Židova ipak se, često već od školskih klupa, širi mišljenje da s crkvene strane nije o tome bilo službenih izjava. To je, pak, zaista netočno, što se može vidjeti iz podataka koji su već objavljivani.
Zaista je poznata, premda na čudan način prešućivana, istina o držanju Pija XI. i Pija XII. prema nacističkim progonima. U reviji “La Civilta Cattolica” od 21. svibnja 1994. pojavio se blistavi članak Roberta A. Grahama. U tom članku nalazimo, mešu ostalim, jaku potvrdu novih dokaza da je Pio XII, koji je u svoje doba bio državni tajnik Pija XI. i još prije nuncij u Berlinu, dobro znao kako je Hitler zajedno sa semitizmom i kršćanstvo ubrajao među zaklete neprijatelje. Kad bi jednom istrijebio manje brojnog neprijatelja, Hitler bi se odlučno usmjerio protiv Crkve da je zgazi “kao žabu krastaču” (wie eine Kroete).
Stav Crkve glede nacizma bio je određen čim se je u Njemačkoj nametnula ubojita logika rase i krvi oblikovana u Hitlerovoj knjizi “Mein Kampf” i Rosenbergovoj “Der Mythus des 20. Jahrhunderts”. Prvi glas katoličke osude bio je onaj zajednički proglas njemačkih biskupa okupljenih u Fuldi. Prije toga bilo je samo glasova pojedinih hrabrih biskupa poput kardinala Faulhabera i von Galena. Kao što je poznato, zatim se je javio papa Pio XI. enciklikom “Mit brennender Sorge” od 14. ožujka 1937. (Ta enciklika nije slučajno objavljena gotovo istodobno s enciklikom “Divini Redemptoris” – 19. ožujka – o bezbožnom komunizmu i enciklikom “Nos es muy conocida” – 28. ožujka – o prilikama u Meksiku.) Dokument “Mit brennender Sorge” – u pripravi kojega su sudjelovali kardinal državni tajnik Eugenio Pacelli, poslije papa Pio XII, i minhenski nadbiskup kardinal Faulhaber – stavlja se u obranu ne samo kršćanstva, nego također židovskih korijena toga kršćanstva. Cijeli treći paragraf posvećen je Starom zavjetu – “sve su knjige Staroga zavjeta Božja riječ, organski dio njegove Objave… samo sljepoća i tvrdoglavost može zatvoriti oči pred riznicom spasonosnih pouka što se kriju u Starome zavjetu”. Enciklika nastavlja: “Tko, dakle, hoće izbaciti iz Crkve i iz škole biblijsku povijest i mudri nauk Staroga zavjeta, vrijeđa Božju riječ, vrijeđa Stvoriteljev naum o spasenju te podiže usku i skučenu ljudsku misao kao suca Božjim naumima…”.
Osvrtanje na Stari zavjet imalo je sasvim određeni povod. Bio je to izravni odgovor na opsežnu propagandu nacističkog novopoganstva, koja se nije provodila samo u tisku, a koja je među svojim najpoznatijim predstavnicima imala feldmaršala von Ludendorfa i njegovu ženu Mathildu. “Svom snagom svoje teutonske duše – pisao je von Ludendorf – mrzim kršćanstvo, tu istočnjačku religiju koju je propovijedao mladi židovski idealist, a u kojoj židovski Stari zavjet, premda prerađen, ostaje kao mrski i prijezira vrijedni sadržaj. Sve nevolje koje je podnio njemački narod potječu od židovske rase i kršćanstva koje je ona proizvela” (usp. Fides lipanj, 1937).
Poklonik “gorućega stabla” u noći zimskog suncostaja imao je, sa svog bjesomučnog stajališta, dobre razloge za tu srdžbu.
Sam Pio XI. je upotrijebio službenu priliku da istakne Isusovo židovstvo jedinstvenim izrazima i u značajnim okolnostima. Na Badnjak g. 1938. pred Kardinalskim zborom, koji se bio okupio na tradicionalno čestitanje, slaveći među ostalim i 60-obljetnicu Papina svećeništva, Papa je održao dugi govor. Nakon što je izložio svoje strepnje glede najbolnijih pitanja onoga doba (bile su to teškoće Katoličke akcije, zatim bračno zakonodavstvo protivno crkvenom nauku) tužno se je osvrnuo “na najnovije obožavanje onoga križa koji je neprijatelj Kristovu Križu, što se upravo priprema i u samom Rimu”. Tu je sasvim izričito Papa nacistički kukasti križ proglasio neprijateljem kršćanstva. I zaključuje: “Prikazali smo svoj već stari život za mir i napredak narodâ: ponovno ga prikazujemo da bi ostao neranjen unutrašnji mir, mir u dušama i savjestima, i procvali napredak ove Italije, koja nam je među svim dragim narodima najdraža, kao što je Isusu osobito bila draga njegova domovina, Isusu koji je darovao sebe u patnju i smrt za cijeli ljudski rod.”
Samo mjesec dana prije toga, u studenom g. 1938. dogodio se poznati pokolj u “Kristalnoj noći”. (ŽK)