CRKVA – ŠKOLA NASLJEDOVANJA KRISTA

Časna braćo u biskupstvu,
draga braćo i sestre!

1. Svima vama “miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista” (Rim 1,7). Te riječi apostola Pavla rimskim kršćanima uvode nas u temu idućeg Svjetskog dana molitve za zvanja “Poziv na svetost”. Svetost! Eto milosti i odredišta svakog vjernika, prema onomu na što nas podsjeća Levitski zakonik: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” (19,2).
U apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće pozvao sam staviti “pastoralno planiranje pod znak svetosti”, kako bi se “izrazilo uvjerenje da bi, ako je krst istinski ulaz u Božju svetost, pomoću ucijepljenja u Krista i pomoću inhabitacije njegova Duha, bilo besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti… Vrijeme je da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to ‘visoko mjerilo’ redovita kršćanskog života: čitav život crkvene zajednice i obitelji treba ići u tom smjeru” (31).
Prvotna je zadaća Crkve pratiti kršćane na putovima svetosti da, prosvijetljeni rasudbom vjere, nauče upoznavati i u duhu pronicati Kristovo lice te u njemu nanovo otkriti svoj pravi identitet i poslanje koje Gospodin povjerava svakome pojedinačno. Na taj su način oni “nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu” (Ef 2,20-21).
Crkva u sebi okuplja sva zvanja koje Bog budi među svojom djecom te se i sama uobličuje kao svijetli odraz otajstva Presvetog Trojstva. Kao “narod okupljen jedinstvom Oca, Sina i Duha Svetoga”, ona u sebi nosi otajstvo Oca koji sve poziva svetiti njegovo ime i vršiti njegovu volju; čuva otajstvo Sina koji, poslan od Oca naviještati Božje kraljevstvo, poziva sve da ga nasljeduju; čuvarica je otajstva Duha Svetoga koji posvećuje za poslanje one koje je Otac odabrao po svom Sinu Isusu Kristu.
Upravo zato što je crkvena zajednica mjesto gdje se izražavaju različita zvanja koja je probudio Gospodin, u sklopu ovog Svjetskog dana, koji će se slaviti 21. travnja, na Četvrtu uskrsnu nedjelju, održat će se Treći kontinentalni kongres o zvanjima za svećeničku službu i zavjetovani život u Sjevernoj Americi. Radosno upućujem svoj pozdrav s dobrim željama promicateljima i sudionicima i izražavam veliko zadovoljstvo zbog inicijative koja obrađuje jedan od najsloženijih problema Crkve u Americi i nove evangelizacije kontinenta. Pozivam sve da mole da taj važni susret uzmogne potaknuti obnovljenu zauzetost u službi zvanja i velikodušniji zanos među kršćanima “Novog svijeta”.
2. Crkva je “dom svetosti” a Kristova je ljubav, koju je razlio Duh Sveti, njezina duša. U njoj se svi kršćani uzajamno pomažu otkriti i ostvariti vlastiti poziv slušanjem Božje riječi, molitvom, čestim pristupanjem sakramentima i stalnim traženjem Kristova lica u svakom bratu. Na taj način svaki, prema vlastitim darovima, ide putom vjere, održava budnom nadu i djeluje po ljubavi (usp. Lumen gentium, 41), dok Crkva “objavljuje i proživljava beskrajno bogatstvo otajstva Isusa Krista” (Christifideles laici, 55) i čini da Božja svetost uđe u svako životno stanje i situaciju, da bi svi kršćani postali radnici u Gospodnjem vinogradu i izgrađivali Tijelo Kristovo.
Ako je svaki poziv u Crkvi na službu svetosti, neki ipak, poput poziva na zaređenu službu i zavjetovani život, to su na sasvim osebujan način. Upravo na ta zvanja sve pozivam da gledaju s osobitom pozornošću, intenzivnije se za njih moleći.
Poziv na zaređenu službu je “u stvari poziv na svetost, u obliku koji proistječe iz sakramenta Reda. Svetost je prisni odnos s Bogom, to je nasljedovanje Krista, siromašna, čista i ponizna; to je bezrezervna ljubav prema dušama i darivanje dušama istinskog dobra; to je ljubav prema Crkvi koja je sveta i hoće u sebi svece, jer je to poslanje koje joj je Krist povjerio” (Pastores dabo vobis, 33). Isus zove apostole “da budu s njime” (Mk 3,14) u povlaštenom prisnom odnosu (usp. Lk 8,1-2, 22,28). Ne samo da ih čini dionicima otajstava Kraljevstva nebeskog (usp. Mt 13,16-18), nego od njih očekuje veću vjernost u skladu s apostolskom službom na koju ih poziva. Od njih traži strože siromaštvo (usp. Mt 19,22-23), poniznost sluge koji hoće biti posljednji od svih (usp. Mt 20,25-27). Od njih traži vjeru u primljene moći (usp. Mt 17,19-21), molitve i post kao djelotvorna sredstva apostolata (usp. Mk 9,29) te nesebičnost: “Besplatno primiste, besplatno dajte!” (Mt 10,8). Od njih očekuje razboritost povezanu s jednostavnošću i moralnom ispravnošću (usp. Mt 10,26-28) te prepuštanje providnosti (usp. Lk 9,1-13; 19,22-23). Ne smije im nedostajati ni svijesti o prihvaćenim odgovornostima, kao djelitelja sakramenata koje je ustanovio Učitelj i kao radnika u njegovu vinogradu (usp. Lk 12,43-48).
Zavjetovani život otkriva najdublju narav svakog kršćanskog poziva na svetost i stremljenje čitave Crkve-Zaručnice prema Kristu “jedinom Zaručniku”. “Zavjetovanje evanđeoskih savjeta je tijesno povezano s Kristovom tajnom, sa zadaćom da na neki način uprisutni oblik života što ga je on predodabrao, pokazujući na nj kao na apsolutnu i eshatološku vrijednost” (Vita consecrata, 29). Pozivi na ta životna stanja dragocjeni su i nužni darovi koji potvrđuju kako i danas nasljedovanje Krista čista, siromašna i poslušna, svjedočanstvo apsolutnog Božjeg primata i služenje čovječanstvu po uzoru na Otkupitelja predstavljaju povlaštene putove prema punini duhovnog života.
Nedostatak kandidata za svećeništvo i zavjetovani život, koji se bilježe u nekim današnjim sredinama, ne smije voditi manjem zahtijevanju i zadovoljavanju osrednjim odgojem ili duhovnošću, već mora radije poticati na veću pozornost na odabir i odgoj onih koji će, jednom kada postanu Kristovi službenici i svjedoci, biti pozvani svetošću života potvrditi ono što će propovijedati i slaviti.
3. Nužno je upotrijebiti svako sredstvo da pozivi na svećeništvo i zavjetovani život, bitni za život i svetost naroda Božjeg, budu neprestano u središtu duhovnosti, pastoralnog djelovanja i molitve vjernika.
Biskupi i prezbiteri su prvi svjedoci svetosti službe koju su primili na dar. Životom i poučavanjem pokazuju radost nasljedovanja Krista, Dobrog Pastira, i obnoviteljsku snagu otajstva njegove Pashe otkupljenja. Neka svojim primjerom očituju, osobito mlađim naraštajima, oduševljenu pustolovinu rezerviranu za onoga koji, tragom božanskog Učitelja, izabere potpuno pripadati Bogu i sama sebe darovati da svaki čovjek može imati život u izobilju (usp. Iv 10,10).
Zavjetovani muškarci i žene, koji nastanjuju “samo srce Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja” (Vita consecrata, 3), pokazuju da je njihov život čvrsto ukorijenjen u Kristu, da je redovnički život “dom i škola zajedništva” (Novo millennio ineunte, 43), da u njihovu poniznom i vjernom služenju kuca ona “maštovitost ljubavi” (isto, 50) koju Duh Sveti uvijek održava živom u Crkvi. Ne zaboravimo da se u ljubavi i kontemplaciji, u radosti služenja braći, u čistoći življenoj za Kraljevstvo nebesko, u velikodušnom posvećivanju vlastitoj službi krije snaga svake ponude zvanja!
Odlučujuću ulogu za budućnost zvanja u Crkvi pozvane su odigrati obitelji. Svetost bračne ljubavi, sklad obiteljskog života, duh vjere s kojim se suočavaju svakodnevni životni problemi, otvorenost prema drugima, nadasve prema najsiromašnijima, sudjelovanje u životu kršćanske zajednice čine primjereno ozračje u kojem će djeca čuti božanski poziv i na njega velikodušno odgovoriti.
4. “Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,38; Lk 10,2). U poslušnosti Kristovu nalogu, svaki Svjetski dan je u znaku snažne molitve, koji cijelu kršćansku zajednicu uključuje u neprestano i gorljivo utjecanje Bogu za zvanja. Koliko je važno da kršćanske zajednice postanu istinske škole molitve (usp. Novo millennio ineunte, 33), sposobne odgajati za dijalog s Bogom i formirati vjernike da se sve više otvaraju ljubavi kojom je Otac “tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16)! Njegovana i življena molitva pomoći će prepustiti se vodstvu Duha Kristova da bi se surađivalo u izgradnji Crkve u ljubavi. U tome kontekstu, učenik raste u vrućoj želji da svaki čovjek susretne Krista i dostigne istinsku slobodu djece Božje. Ta će želja, po Marijinom primjeru, dovesti vjernika do raspoloženja da kaže puni i velikodušni “da” Gospodinu koji ga poziva da bude poslužitelj Riječi, sakramenata i ljubavi, ili živi znak Kristova čistog, siromašnog i poslušnog života među ljudima našeg doba.
Neka gospodar žetve učini da u Crkvi ne nedostaje brojnih i svetih svećeničkih i redovničkih zvanja!

Oče sveti, pogledaj ovo naše čovječanstvo,
koje čini prve korake na putu trećeg tisućljeća.
Njegov je život još uvijek snažno označen
mržnjom, nasiljem, tlačenjem,
no glad za pravdom, istinom i milošću
još uvijek nalazi mjesta u srcima mnogih,
koji iščekuju onoga koji vodi spasenju,
koje si ostvario po svome Sinu Isusu.
Potrebni su hrabri glasnici evanđelja,
velikodušni službenici trpećeg čovječanstva.
Pošalji svojoj Crkvi, molimo te,
svete prezbitere, koji će posvećivati tvoj narod
sredstvima tvoje milosti.
Pošalji mnoge zavjetovane muškarce i žene,
koji će u svijetu pokazati tvoju svetost.
Pošalji u svoj vinograd svete radnike, koji će raditi sa žarom
ljubavi i, potaknuti Duhom Svetim,
donijeti Kristovo spasenje
sve do nakraj zemlje. Amen.

Iz Castel Gandolfa, 8. rujna 2001.

Ivan Pavao II.