Crkva vrši svoje poslanje u službi čovjeka kad potkazuje gdje se prezire osobu i krše osnovna ljudska prava

“Ne smijemo odgađati osloboditeljsko naviještanje Isusa Krista” – “Važno je podsjetiti na obdržavanje ćudorednih načela kao samog temelja političkoga suživota bez kojih je društveni život sve više zloglasan, ugrožen i namijenjen raspadanju” – “Bez svjedočenja obraćene Crkve isprazne bi bile naše pastirske riječi”
(…)
3. Budući da evangelizacija mora osvijetliti temeljne vrijednosti, usmjerenja misli i mjerila pravednosti te ujedno poticati promjenu načina života suprotnih kršćanskim načelima, pozivam vas, draga braćo, da jasnom prosudbom i u svijetlu Božje riječi predlažete prikladne odgovore i vrijedne pothvate koji će Crkvi omogućiti da vrši svoje poslanje u kolumbijskom društvu koje u ovo doba svoje povijesti pokazuje toliko promjena. U Kolumbiji novi državni Ustav upravo traži preustrojstvo građanskog i pravnog ustrojstva; suvremene socijalne i političke pojave otkrivaju nove poglede na svijet i nove ljestvice vrijednosti; odgojni postupci rađaju novim načinom mišljenja među mladima. Na te izazove Crkva treba odgovoriti hrabrošću evangelizatorskoga djelovanja koje će biti novo i pristupom i naporom i programom.
Crkva mora biti nazočna u doba u koje se ruše i umiru stari oblici na kojima je čovjek osnivao svoja opredjeljenja i uređivao svoj način življenja, ona treba nadahnjivati uljudbene tokove koji se rađaju na ovom hodu prema trećem tisućljeću. Društvu koje se u dramatskom i uznemirenom trenutku napinje između dubokih potreba i beskrajnih nada, ne smijemo odgađati osloboditeljsko naviještanje Isusa Krista. Riječ je o društveno-uljudbenom spletu koji se predstavlja kao povlaštena prilika za nastavljanje i utjelovljenje kršćanskih vrijednosti u život naroda i za prožimanje svih sredina navještajem cjelovitoga spasenja. Ni s kojega gledišta, ni u kojim prilikama nikoja ljudska stvarnost ne smije ostati izvan evangelizatorskoga poslanja.
Suočeni s nedavnom zabrinjavajućom dijagnozom koju ste vi sami dali o svojoj zemlji kao “moralno bolesnoj” (Poruka Kolumbijske biskupske konferencije 10. 3. 1996., br. 2) potičem vas da vaše naviještanje Evanđelja što prije poduzme obnovljeni napor moralnoga usmjeravanja. Pred opasnošću relativizma koji zahvaća i istinu i ponašanje, pred bujicom nametljivoga sekularizma, pred širenjem korupcije, nepravde i nasilja koja potresaju same temelje ljudskoga suživota, posebno je žurno rješavati moralno pitanje.
Crkva koja je sama sebe nazvala “stručnjakinjom za čovječnost” (Populorum progressio, 13), vrši svoje poslanje služeći čovjekovu dobru kad upozorava na žalosnu zbrkanost ljudske osobe koja često više ne zna ni tko je, ni odakle dolazi, ni kamo ide, dovodeći se u stanja sve većeg samorazaranja, kad pred svima potkazuje preziranje osobe, kršenje osnovnih ljudskih prava i nepravednu raspodjelu dobara koja su nužna za čovjeka dostojno življenje i kad, što je još važnije, primjećuje kako čovjek sumnja da bi se spasenje moglo naći samo u Kristu.
Odgovarajući na pitanje o istini glede čovjeka, Crkva ne može izmaknuti dužnosti poučavati društvo da se usmjerava prema istinskom dobru. Dužna je stoga bez oklijevanja proglašavati ćudoredna načela koja jamče ljudima put istinske slobode, štiteći njihovo nepovredivo dostojanstvo, pridonoseći samom očuvanju društvenoga tkiva te njegovu pravilnom i plodnom razvitku. U tome smislu osnovna ćudoredna načela društvenoga života postavljaju zahtjeve koje trebaju zadovoljavati kako javne vlasti tako i građani. Na osobit način u ovom trenutku kolumbijske povijesti važno je podsjetiti na obdržavanje ćudorednih načela kao samog temelja političkoga suživota bez kojih je društveni život sve više zloglasan, ugrožen i namijenjen raspadanju (usp. Veritatis splendor, 101).

4. Unatoč svemu, da bi istina prosvijetlila razum i obrasce slobode ljudi i naroda, nadasve je potrebno da se “sjaj Istine” očituje u životu Crkve. Kao što je rečeno na Trećoj generalnoj konferenciji latinoameričkih biskupa, “bez svjedočenja obraćene Crkve isprazne bi bile naše pastirske riječi” (Poebla, 1221). Nužno je, dakle, duboko i trajno obraćenje da bi se moglo, uime i ovlašću Isusa Krista, poticati, poučavati, ispravljati i jačati narod koji je zbunjen nesigurnošću glede objektivnog ćudoređa.
Crkva je prva pozvana, sučeljena neskladom između vjere i života u društvu, u svakodnevnom svjedočenju svojih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika laika, pokazivati kako “vjera posjeduje i ćudoredni sadržaj, proizvodi i zahtjeva ispravno životno zauzimanje, uključuje i usavršuje prihvaćanje i obdržavanje Božjih zapovijedi” (Veritatis splendor, 89). Potičem vas, dakle, u život provoditi ono što ste napisali u svom “Plan Global de Pastoral 1993- 1999”, gdje predlažete suočavanje s novim tisućljećem djelujući kako bi na licu Crkve blistao njezin poziv na svetost.
Sve to zahtijeva promjene u načinu života, u opredjeljenjima i dušobrižnim postupcima, u načinima nazočnosti u društvu, u naumima i djelovanjima tolikih crkvenih ustanova. Riječ je o promjenama koje treba promicati jer se samo živeći u Istini stječe ugled i sloboda za naviještanje novoga života u Kristu, sposobnost potkazivanja laži koja se na toliko načina želi me?u vama nametnuti, te hrabrost koja je potrebna da se “ne obeskrijepi križ Kristov” (1Kor 1, 17).
(…)