Budući da smo kao članovi Crkve, po riječima apostola Pavla, “tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi”, te “ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi” (1 Kor 12,26-27), osjećamo se pogođenima drskom, niskom i bezočnom uvredom Tanje Torbarine u najnovijem broju Globusa od 26. siječnja 2001., koju je izrugujući nadbiskupa Josipa Bozanića nanijela cijeloj Crkvi. Premda naše “crkvene karavane” (u Hrvatskoj) njeguju određenu pomalo neobičnu naviku da se ne obaziru na takve i slične “laveže” i “ugrize”, smatramo da se u ovakvim slučajevima moraju mnogi oglasiti i javno reagirati, a među prvima Društvo katoličkih novinara i Hrvatsko novinarsko društvo. Za to imamo bar tri poticaja. Prvi proizlazi iz dobro poznate sentence “qui tacet consentire videtur”, što znači da se naša šutnja i neoglašavanje može tumačiti kao pristajanje uz određeni čin. Drugi razlog je bratska i kršćanska solidarnost, objašnjena već navedenim riječima Sv. Pavla. Treći razlog izlazi iz svetopisamskog zahtjeva, koji je sadržan u Mudrim izrekama, a glasi doslovce ovako: “Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti, da mu i sam ne postaneš jednak. Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj da se ne bi učinio sam sebi mudar” (Izr 26,4-5). Budući da navedena Riječ Božja može izgledati nelogična i u sebi kontradiktorna navodimo njezino tumačenje glasovitog filozofa De Rougemonta: “Rješenje je da se bezumniku odgovori po njegovoj ludosti i, istodobno, po mudrosti koja je pobija. Jer se bezumnik tako neće samome sebi učiniti mudar; a mi nećemo postati ludi” (Udio Đavla, Feral Tribune, Split 1996, str. 161). Nije slučajno taj navod uzet iz spomenutog filozofova djela, jer svako novinarsko “torbarenje” i bljuvotine najniže kategorije, istresene na bilo kojeg čovjeka, a osobito na nekoga crkvenog uglednika, znak je da u takvoj raboti doista Đavao ima svoje prste i svoje “pero”, čak i kad autor možda nema tako niske namjere. Ali dobro je poznato da takav “luciferalni” tip humora, kakav je prema nadbiskupu Bozaniću, sada već drugi put, upravo manifestirala Tanja Torbarina, redovito istječe izravno iz mržnje, kao svojega najsnažnijeg izvora. Jer ako jedan katolički biskup biva za dosad učinjeno proglašen doslovce kretenom (!), i tome se “svi smiju”, onda se doista valja ozbiljno zapitati na kojem je stupnju (razvoja zaostala?) etika i psihofizički habitus novinara koji takve invektive još pokušava(ju) plasirati pod firmom satire i (olinjalog) kvazihumora, kao da ne znaju da je gaženje novinarskog kodeksa umjesto dokaza nuditi uvrede. Ali Globusova kolumnistica nažalost nije jedina. Stoga valja također dodati da je začuđujuće čuđenje, koje su neki, i u Crkvi, javno iskazali nakon što je vojni biskup mons. Juraj Jezerinac, u propovijedi na Mariji Bistrici (8. listopada 2000.), rekao da “otvoreno izražavamo svoju zabrinutost zbog nagle provale mržnje na Katoličku crkvu u Hrvatskoj posljednjih mjeseci, kakva je bila rijetka čak i u vremenu totalitarnog komunističkog novinarstva”. Lavina napada i komentara navedene biskupove izjave te brojne uvrede Crkve, koje su došle poslije toga, a osobito ovaj najnoviji medijski incident, dokaz su da je mons. Jezerinac bio u pravu. Trebalo bi da to članovima naše Crkve ne samo otvori oči da vide koliko je Katolička crkva (ne samo u Hrvatskoj) na meti i da će biti sve više (!), nego također u svima zajedno ojača svijest o misterijskoj povezanosti svih udova “tijela Kristova”, kako nas zorno potiče Apostol, “da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge” (1 Kor 12,25).

Zagreb, 26. siječnja 2001.

U ime Vojnog ordinarijata:
Don Anđelko Kaćunko, kancelar