Čudo Duha Svetoga

Opća audijencija 29. srpnja održana je u dvorani “Pavla VI.” u Vatikanu kamo je papa Ivan Pavao II. stigao helikopterom iz svoga ljetnikovca Castel Gandolfo, a gdje ga je dočekao veliki broj hodočasniika i vjernika iz Italije i cijeloga svijeta.
Tema Papinog govora je bila “Duh Sveti, izvor zajedništva” (Dj 4,31-33): “I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo. U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost.”

1. Djela apostolska prikazuju nam prvu kršćansku zajednicu ujedinjenu jakim vezom bratskog zajedništva: “Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali, porazdijelili svima kako bi tko trebao (Dj 2,44-45). Nema sumnje da je u korijenu toga prizora ljubavi Duh Sveti. Njegovo duhovsko izlijevanje postavlja temelje novog Jeruzalema, grada izgrađenog na ljubavi, potpunoma oprečnog starom Babilonu.
Prema tekstu Knjige Postanka 11, graditelji Babilona odlučili su izgraditi grad s tornjem čiji bi vrh dosegnuo nebo. Sveti pisac u tom naumu vidi besmislenu oholost koja završava u podjeli, neslozi i nekomunikativnosti.
Na Duhove, pak, Isusovi učenici ne žele ponosno uzići na nebo, već se ponizno otvaraju Daru koji silazi odozgo. Ako u Babilonu svi govore istim jezikom, no ipak se na kraju ne razumiju, na Duhove se govore različiti jezici a ipak se izvrsno razumiju. Čudo je to Duha Svetoga.

2. Vlastito i osobito djelovanje Duha Svetoga već je u Svetom Trojstvu zajedništvo. “Može se reći da u Duhu Svetom prisni život Boga jednoga i trojstvenoga biva cjeloviti dar, razmjena uzajamne ljubavi između božanskih Osoba, te da za Duha Svetoga Bog #!postoji#! na način dara. Duh Sveti je osobni izričaj takvog darivanja, takvoga biti-ljubav” (Dom. et viv., 10). Treća je Osoba – čitamo kod sv. Augustina – “vrhovna ljubav koja ujedinjuje obadvije Osobe” (De Trin., 7,3,6). Naime, Otac rađa Sina ljubeći ga; Sin proizlazi od Oca puštajući se ljubiti i primajući od Njega sposobnost ljubavi; Duh Sveti je darovana ljubav u potpunoj besplatnosti Očevoj, prihvaćen punom zahvalnošću od Sina koji je opet daruje Ocu.
Duh je također ljubav i osobni dar koji sadrži svaki stvoreni dar: život, milost, slavu. Otajstvo toga zajedništva odsjeva u Crkvi, otajstvenom Kristovom Tijelu, koje pokreće Duh Sveti. Isti Duh čini nas “jednim u Kristu Isusu” (Gal 3,28) i tako nas uključuje u isto jedinstvo koje povezuje Sina s Ocem. Ostajemo zadivljeni pred takvim jakim i prisnim zajedništvom između Boga i nas!

3. Djela apostolska predstavljaju neke simboličke prilike koje omogućuju razumijevanje načina na koji Duh pomaže Crkvu da konkretno živi zajedništvo, pomažući da nadvlada probleme na koje će ponekad nailaziti.
Kada u kršćansku zajednicu po prvi puta ulaze osobe koje ne pripadaju izraelskom narodu, doživio se dramatični trenutak. Na kušnju je stavljeno jedinstvo Crkve. Ali, evo, silazi Duh u kuću prvoga obraćenoga poganina, stotnika Kornelija. On obnavlja čudo Duhova i stavlja znak u prilog jedinstva između židova i naroda (usp. Dj 10-11). Možemo reći da je to izravni put za izgradnju zajedništva: Duh zahvaća svom snagom svoje milosti i stvara nove prilike koje se nisu mogle predvidjeti.
No, Duh Sveti često djeluje služeći se ljudskim posredništvima. Tako se dogodilo – uvijek prema pisanju Djela apostolskih – kada se javila rasprava u Jeruzalemskoj zajednici glede svagdanjeg služenja među udovicama (usp. Dj 6,1ss). Jedinstvo je tada ponovno utvrđeno zahvaljujući zahvatu apostola, koji su od zajednice zatražili da izabere sedam muževa “punih Duha” (Dj 6,3; usp. 6,5) te su ustanovili tu skupinu Sedmorice za služenje kod stolova.
Kroz krizni trenutak prošla je i Antiohijska zajednica, ustanovljena od kršćana koji su dolazili iz židovstva i poganstva. Neki kršćani koji su ostale željeli “požidoviti” zahtijevali su da se ovi drugi dadnu obrezati te da obdržavaju Mojsijev zakon. Tada su se – piše sveti Luka – “sastali apostoli i starješine da to razmotre” (Dj 15,6) i nakon “duge raspre” došli su do dogovora, uobličenog u svečanu izjavu: “Zaključismo Duh Sveti i mi…” (Dj 15,28).
Ovdje se jasno vidi kako Duh djeluje preko posredovanja “službi” u Crkvi.
Između dvaju velikih puteva Duha, onoga izravnog koji je više nepredvidljiv i karizmatičan, i onoga posrednog koji je trajniji i institucionalniji, ne može biti stvarnog proturječja. Obadva proizlaze od istoga Duha. U slučajevima u kojima bi ljudska slabost primjetila razloge za napetost i sukob, potrebno je držati se razlučivanja vlasti, koju s tim ciljem potpomaže Duh Sveti (usp. 1 Kor 14,37).

4. “Milosni dah Duha Svetoga” (UR, 4) također je težnja za potpunim jedinstvom kršćana. S tim u vezi, nikada se ne smije zaboraviti da je Duh prvi zajednički dar podijeljenim kršćanima. Kao “tvorac jedinstva Crkve” (UR, 2), On nas potiče da je izgradimo preko obraćenja srca, zajedničke molitve, međusobnog upoznavanja, ekumenskog obrazovanja, teološkog dijaloga, te suradnje na različitim područjima društvenog služenja nadahnutog ljubavlju.
Krist je dao život da svi njegovi učenici budu jedno (usp. Iv 17). Proslava Jubileja trećega tisućljeća morat će predstavljati novo razdoblje nadilaženja podjela drugoga tisućljeća. I budući da je jedinstvo dar Branitelja, tješi nas podsjećanje da su upravo u nauku o Duhu Svetom učinjeni značajni koraci naprijed prema jedinstvu između različitih Crkvi, nadasve između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkvi. Osobito, o posebnom problemu Filioque-a, koji se odnosi na odnos između Duha Svetoga i Riječi u proizlaženju od Oca, može se smatrati da različitost između Zapada i Istoka ne dodiruje identitet vjere “u stvarnosti istoga ispovijeđenog otajstva”, već njegov izričaj, predstavljajući “zakonitu komplementarnost” koja ne kompromitira već, štoviše, može obogatiti zajedništvo u jedinoj vjeri (usp. CCC 248; Apost. pismo Orientale lumen, 2. svibanj 1995, br. 5; bilješka Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, “Grčka i latinska predaja o proizlaženju Duha Svetoga” u L#!Oss. Rom., 13. rujna 1995, str. 5).

5. Na kraju, potrebno je da sljedeći Jubilej ugleda kako raste bratska ljubav i unutar Katoličke Crkve. Ta učinkovita ljubav, koja mora vladati u svakoj zajednici “nadasve prema braći u vjeri” (Gal 6,10), obvezuje svakoga crkvenog člana, svaku župnu i biskupijsku zajednicu, svaku skupinu, udrugu i pokret na ozbiljni ispit savjesti koji će raspoložiti srca na prihvaćanje ujedinjujućeg djelovanja Duha Svetoga.
Još uvijek vrijede riječi svetoga Bernarda: “Svi mi trebamo jedni druge: duhovno dobro koje nemam i ne posjedujem, primam od drugih (…). i sve naše različitosti, koje očituju bogatstvo darova Božjih, postojat će u jedinoj kući Očevoj, koja sadrži toliko stanova. Sada postoji podjela milosti, a onda će postojati razlikovanje slava. Jedinstvo, bilo ovdje bilo tamo, sastoji se u istoj ljubavi” (Apol. Gulielmu di Saint Thierry, IV, 8; PL 182, 9033-9034).