Čuvajmo slobodu i prozrimo klice razdora u narodu i Crkvi

Dragi Splićani i hodočasnici,
draga braćo i sestre!

1. S radošću danas hodočastim gradu Splitu na svetkovinu sv. Dujma, vašega nebeskog zaštitnika, zahvalan svom kolegi u biskupstvu i vašem nadbiskupu metropoliti, pastiru Splitsko-makarske Crkve, mons. dr. Marinu Barišiću za poziv da predvodim ovo Slavlje u čast svetoga Dujma i za dobrodošlicu. Čestitam vam svetkovinu zaštitnika vašega grada i Nadbiskupije. Splitu, gradu mučenika kršćanske davnine, svetoga Dujma, nosim pozdrave Zagreba, grada mučenika nedavnih komunističkih vremena, blaženoga Alojzije Stepinca. Nosim vam za vaš blagdan srdačne čestitke braće i sestara iz sjevernog dijela lijepe nam Domovine, iz Zagrebačke nadbiskupije. Naša je Nadbiskupija s ovom mjesnom Crkvom na osobit način povezana u osobi blaženog Augustina Kažotića, Trogiranina koji je u četrnaestom stoljeću kršćanstva bio zagrebački biskup. Predragi vjernici, danas ovdje u ovome drevnome hrvatskome, jadranskom gradu, okupljeni na splitskoj rivi osjećamo Crkvu katoličku kojoj pripadamo, koja nas okuplja i povezuje te majčinskom brigom čuva vjeru i gradi zajedništvo u našem narodu.

Možemo li uopće zamisliti Split bez svetoga Duje? On je dio identiteta, znak raspoznavanja bez kojega ovaj grad ne bismo mogli prepoznati niti razumjeti. Vaša nazočnost i sudjelovanje u ovom slavlju svjedoče o trajnosti izbora i životnog opredjeljenja svetog Dujma. Razni Dioklecijani dolaze i prolaze, a Duje ostaje. Sve je to znak koji govori koliko su kršćanstvo i Katolička crkva srasli s našim narodnim bićem. To je nešto s čime se dičimo, ali smo ujedno svjesni da nas ta bogata baština obvezuje da budemo dostojni svojih mučenika i predaka koji nam kroz često nesklona i teška vremena preniješe vjeru našega krštenja. Tu smo vjeru dužni živjeti i njegovati kako bi ona postala vrijednom sastavnicom baštine koju ćemo i mi sami prenijeti budućim naraštajima.

Sveti je biskup Dujam zajedno s brojnim članovima ondašnje solinske kršćanske zajednice dao život ostavši vjeran Kristu Gospodinu. Njegovim smaknućem, kao i pogubljenjem drugih uglednih solinskih kršćana, rimske su vlasti htjele obezglaviti i zastrašiti ondašnje kršćane. Od samih početaka Crkve uvijek je bilo onih koji su je htjeli odvojiti od Krista i usmjeriti njezin pogled nekim drugim bogovima ili autoritetima. Pritom su zaboravljali temeljnu činjenicu da se između Krista i njegovih vjernika ne radi samo o nekoj površnoj vezi pristaša, nego o životnoj i dubokoj vezi. Taj je odnos prožet snažnom milošću, vjerom i povjerenjem što ih ni prijetnja smrću ne može narušiti.

2. U današnjem nam se evanđelju Isus predstavlja kao pastir dobri koji život svoj polaže za ovce (usp. Iv 10,11). U evanđelju su naznačene dvije stvarnosti: ponajprije pastir koji toliko voli svoje ovce da je spreman život svoj položiti za njih i najamnik koji bježi kad se približuje opasnost jer mu nije stalo do ovaca. Riječ je dakle o uzajamnom poznavanju pastira i ovaca, a dubina tog uzajamnog poznavanja skriva se u Božjem otajstvu: «Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce» (Iv 10,15). O vjernosti do smrti govori se na početku i na kraju današnjeg evanđelja. Vjernost se suprotstavlja bijegu najamnika koji u trenutku opasnosti napušta stado misleći samo na sebe. Razlog vjernosti moguće je shvatiti samo ako su pastiru ovce vrednije od njegova života. Oslanjajući se na narav to je gotovo nemoguće, ali na području milosti to postaje središnjom istinom koju je moguće razumjeti samo u kontekstu Isusova života. Činjenica da pastir poznaje svoje ovce te da one poznaju njega i slijede njegov glas govori o najdubljem uzajamnom poznavanju kakvo vlada u ljubavi Presvetog Trojstva. Dva naglaska današnjeg evanđelja: polaganje života za ovce i uzajamno poznavanje nisu dvije odvojene stvarnosti, već jedna u drugoj. Poznavanje Oca i Sina potpuno se podudara s njihovim uzajamnim predanjem, a poznavanje Isusa i njegovih s Isusovim potpunim predanjem za svoje, što jasno uključuje podudarnost poznavanja i predanja kršćanina svome Gospodinu.

Draga braćo i sestre, za mene, a mislim i za vas, riječi o Dobrom pastiru koji odlazi u potragu za izgubljenom ovcom, liječi rane ranjenoj i u naručje privija umornu, nisu samo poetske slike već življena iskustva. Koliko smo puta bili ranjeni, ne samo na tijelu, već i u duši, više svojom, nego krivicom drugih, i osjetili da nas Krist svojom ljubavlju uzdiže, liječi i ponovo postavlja na noge. Evanđelje o Dobrom pastiru lakše je razumjeti živeći ga, nego li slušajući objašnjenja.

A sada mi dopustite i jednu kritičku primjedbu. Zašto je Isus u evanđelju upotrijebio sliku tako neprihvatljivu današnjem čovjeku? Zašto sebe naziva pastirom, a nas svojim ovcama? Ne boji li se, nazivajući nas ovcama, povrijediti našu osjetljivost i dostojanstvo slobodnih ljudi?

Činjenica je, naime, da suvremeni čovjek s prezirom odbacuje ulogu ovce i pojam stada, iako nažalost često upravo tako živi. Jedna od najuočljivijih pojava današnjeg društva je omasovljenje. Tisak, televiziju i internet nazivamo sredstvima društvenog priopćavanja, masmedijima ne samo zato što izvješćuju mase, već i zato što ih oblikuju, omasovljuju. Mi često puta niti ne primjećujemo kako se slijepo prepuštamo mnogim načinima manipulacije i lažnog uvjeravanja. Drugi stvaraju modele blagostanja i ponašanja, ideale i ciljeve napretka, a mi ih slijedimo; uvjetovani reklamama slijedimo ih sa strahom da ne bismo zaostali. Hranimo se svime što nam nude, odijevamo se kako nas uče, u govoru se služimo frazama većine, po onoj: tako svi čine. Promatrajte tijek života većine ljudi u velikim, modernim gradovima: slika je mase koja zajedno izlazi, užurbano se kreće, u točno određeno vrijeme gura se po tramvajima i autobusima i navečer vraća, često prazna i neslobodna.

Krist, Dobri pastir predlaže nam da s njim iskusimo što je sloboda. Pripadati njegovu stadu ne znači upasti u masovnost, već čuvati osobnost i slobodu. «Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,17), kaže Sveti Pavao. Tu dolazi do izražaja osoba sa svim svojim neponovljivim bogatstvom u svom pravom svjetlu. Dolazi do izražaja posinstvo Božje, o čemu govori današnje drugo čitanje: «Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti» (1Iv 3,2). Evanđelje ne obećava promijeniti ovo «omasovljeno» društvo. Nije to njegova zadaća, a nije ni potrebno. Ono nam pomaže da ovom društvu udahnemo dušu kako bi u njemu pojedinac i obitelj mogli zadržati nepovredivi prostor svoje slobode i intimnosti, jer oni koji se nadahnjuju Kristovim riječima i idu njegovim putom ne žive po devizi: tako svi čine, nego: činim ono što je dobro.

Krist, Dobri pastir, ne želi umanjiti ili obezvrijediti našu osobnost već nam pomaže kako razvijati, jačati i čuvati svoje dostojanstvo. Svojim poznavanjem i ljubavlju on vrednuje našu osobnost, u zajedništvu s njime postajemo novi ljudi, svjesni svoga ljudskog dostojanstva jer smo stvoreni na sliku Božju; u zajedništvu s njim postajemo u Kristu slobodni ljudi, poput svetog Dujma, s kojima svijet ne može manipulirati jer nisu u njegovoj vlasti.

Dostojanstvo čovjeka ne proizlazi iz nekih dogovorenih povelja, nego iz njega samoga, a utemeljeno je na Stvoritelju. Velika je to istina i velika opomena svakome od nas. Nama kršćanima se stalno nameće pitanje kako gledamo na čovjeka pokraj sebe? Jesu li nam glavni kriteriji imovinsko stanje, vanjski izgled, nacionalna, vjerska, staleška, pa recimo i navijačka pripadnost ili pak kao vjernici ozbiljno uzimamo u obzir evanđeoske kriterije. Često se čuju kritike na račun nas vjernika. I od dobronamjernika i od onih koji to nisu. Dobro je da i njih uvažavamo, ali i bez njih kršćanin je pod stalnom «kritikom» savjesti u svjetlu Kristova evanđelja. Stoga je kršćanski temeljni stav poniznost. Svjesni smo istine o samima sebi, svjesni smo svoje krhkosti, nestalnosti, pa i nevjerodostojnosti, ali i snage Božje milosti na koju uvijek računamo i kojoj se utječemo.

3. U današnjem evanđelju Isus nam skreće pozornost i na one koji nisu dobri pastiri, koji iskorištavaju stado provodeći samo svoje privatne interese. Tako Isus spominje kradljivce koji dolaze da ukradu, zakolju i pogube. Oni stalno vrebaju s nakanom da naude stadu i naprave štetu. Tu su i najamnici koji, kako kaže Isus, nisu pastiri koji služe i brinu se za ovce. Njihov je jedini motiv novac i zarada. Ne izlažu se opasnosti, a kamoli da bi bili spremni život svoj položiti za ovce. Čim opaze vuka gdje dolazi, ostavljaju ovce i bježe, a vuk upada u tor grabi ovce i progoni ih.

Kristove riječi su snažne i životne i za crkveni, i za društveni, i narodni život. I u našoj domovini Hrvatskoj, kako danas tako i kroz povijest, uvijek je bilo i pastira i najamnika i kradljivaca i vukova. Jako dobro znamo kako nije bilo nevažno kakvi su nas pastiri čuvali i branili i kako su se skrbili za opće dobro. Poznato nam je i to kako smo se kao narod poput ovaca, da iskoristim ovu evanđeosku sliku, dali zavoditi kojekakvim zabludama i nasjedati raznim podvalama izvana i iznutra koje su na suptilan način rastakale naše narodno biće, unosile nemir i potencirale podjele.

Zar toga nema i danas? Nerijetko nam se baci kost oko koje se glođemo, a da se uopće ne pitamo odakle je pala i s kojom namjerom. Često se zabavljamo rubnim temama koje se vješto nameću i podgrijavaju, a toliko toga bitnoga nam promiče što svima onima koji imaju sumnjive namjere otvara široko polje manipuliranja. Ne dajmo se manipulirati, a još manje zadovoljiti se samo mrvicama koje nam se serviraju. U svim bitnim pitanjima propitkujmo razloge, tražimo odgovore i nastojmo angažirano sudjelovati u društvenim tokovima. Isto tako, ne nasjedajmo olako na priče koje imaju za cilj stvarati razdor kako u narodu tako i u Crkvi. Njegujmo i jačajmo naše unutarnje veze. Klonimo se parola, velikih riječi, tobože tajnovitih otkrića i blještavih obećanja, nego svi zajedno poradimo da naše zajedništvo bude bazirano na istinskom međusobnom uvažavanju i solidarnosti svih sastavnica našega društva.

U ovom vremenu, kad naša Domovina odgovora na mnoge unutarnje i vanjske izazove te se nalazi pred važnim odlukama koje će snažno utjecati na našu budućnost, važno je biti zajedno, stvoriti ozračje spremnosti da čujemo jedni druge, omogućiti sudjelovanje mnogih koji imaju što reći te mogu dati koristan doprinos našim zajedničkim nastojanjima. Ponovno ističem da smo kao vjernici pozvani biti odgovorni građani sa snažnim osjećajem za dostojanstvo svakog čovjeka i dobro čitave zajednice. Živimo u ozbiljnom vremenu kad nam je potrebna razboritost i mudrost, zajedništvo, velikodušno služenje i djelovanje za opće dobro te nadasve vjernički angažman koji uključuje širenje obzorja nade i stvaranje zdrave klime povjerenja u našem društvu. Pitanje povjerenja je jedno od temeljnih pitanja u našem hrvatskom narodu. Bez uzajamnog povjerenja nema kvalitetnih međuljudskih odnosa, nema niti zdrave gospodarske klime.

4. Kako bismo kao vjernici uspjeli na tom putu valja nam se osloniti na Gospodina. Jer ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji (usp. Ps 127,1). Molitva mora postati prisutnije u našim obiteljima. Sakramenti, to veliko blago koje nam je Krist ostavio, trebali bi postati dijelom našeg života kako bi svi zajedno rasli u svetosti. Neka se iz usta vjernika češće čuju riječi blagoslova i Božji će blagoslov počinuti nad nama, nad našim obiteljima, a bit će blagoslovljeno i djelo naših ruku. Sve pozivam, vratimo se Kristu, našem dobrom pastiru.

S povjerenjem u Boga i njegovu providnost njegujmo i podižimo život u našim obiteljima. Ne ustručavajmo se primiti blagoslov koji nam Bog šalje preko djece. Neka se među nama vjernicima sve više razvija solidarnost i spremnost na pomoć kako materijalne poteškoće ne bi bile razlogom zatiranja života i zaziranja od života.

Mi katolici, kao Crkva, unatoč svim slabostima i nesavršenostima želimo služiti čovjeku i svom hrvatskom narodu. Osnovna zadaća Crkve je da stalno bude u službi čovjeka ili kako je to izrekao blagopokojni papa Ivan Pavao II. – čovjek je put Crkve. Crkva nema svrhe u sebi samoj nego je sva u službi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Stoga mnogi griješe kad Crkvu promatraju samo kao jednu od institucija i to ponajčešće pod vidom vlasti i moći. Nesmotreno previđaju ili pak namjerno ignoriraju temeljnu istinu o Crkvi kao zajednici koju je Krist utemeljio da ljude poveže s Bogom i međusobno. Tko to ne uzima u obzir ne može razumjeti Crkvu i njezino djelovanje. Nažalost, često se, i to u valovima, pogled javnosti nastoji usmjeriti samo na neke sporadične i ekscesne pojavnosti u Crkvi. Nerijetko se to zna činiti rječnikom koji se lako može okarakterizirati govorom mržnje. To je nažalost za neke postalo gotovo normalno i uobičajeno te i mnoge institucije koje su inače vrlo osjetljive na govor mržnje kad su u pitanju Crkva i njezini vjernici uporno šute. No, biblijskim rječnikom rečeno ništa novo pod suncem (usp. Prop 1,9). Crkva je, otkad postoji, na ovaj ili onaj način bila proganjana i stalno je poput svoga utemeljitelja Isusa Krista bila znak osporavan (usp. Lk 2,34). Sve je to za nas vjernike izazov i poticaj da što vjerodostojnije živimo svoj kršćanski poziv i damo istinsko svjedočanstvo vjere i ljubavi ljudima našega vremena.

5. Danas, draga braćo i sestre, u Crkvi slavimo i dan molitve za duhovna zvanja. Vjerujem da svi jednako osjećamo kako su nam danas potrebni sveti i uzorni svećenici, redovnici i redovnice te Kristovi vjernici laici po uzoru na Krista dobroga pastira. Papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za ovaj dan na osobit način upozorava na gorljivu potrebu molitve za zvanja. Odmah dodaje kako ne iznenađuje da ondje gdje se žarko moli cvatu zvanja. Neka se danas iz mnogih vjerničkih srdaca uzdigne molitva i vapaj Gospodinu da i u našoj Crkvi pozove mnoga mladenačka oduševljena srca u svoju službu na dobro cijele naše zajednice. Neka nam današnji dan bude poticaj da često upravljamo molbe Gospodinu upravo na tu nakanu.

A ako i danas, ovdje među nama, ima onih koji su u dvojbi ili im pak nedostaje hrabrosti da spremno odgovore na Božji poziv koji naslućuju u dubinama svoje duše želimo uputiti riječi ohrabrenja i podrške. Dragi mladi vjernici: Ne bojte se! Kako biste odgovorili na Božji poziv i krenuli njegovim putom nije potrebno da budete savršeni, poručuje papa Benedikt, jer božanska moć ljubavi mijenja čovjekovo srce, osposobljujući ga za prenošenje Božje ljubavi braći i sestrama. Molimo stalno i ustrajno, predraga braćo i sestre, i Bog će nas uslišati. Osim za nova zvanja valja nam stalno moliti i za sve one koji su se odazvali i zauzeto rade na njivi Gospodnjoj. Molimo da Bog uzdrži sve biskupe, svećenike, đakone, redovnike i redovnice kako bi danas vjerno vršili svoje poslanje u službi evanđelja.

6. Dragi vjernici, svako vrijeme traži svoje svjedoke i u svakome vremenu ima mnogo mogućnosti za svjedočenje. Sveti je Duje izvršio misiju u svojem vremenu, a na nama je da je izvršimo danas. O svetom Dujmu i drugim solinskim mučenicima slavni Splićanin Marko Marulić piše: «Pobijedili su nepobjedive i počeli zapovijedati gospodarima cijeloga svijeta, jer su smatrali da ne postoji ništa što ne bi trebalo podnijeti za ime Kristovo, jer su željeli izliječiti i one od kojih su trpjeli rane, jer su, napokon, žudjeli pokazati svjetlo istine onima koji su lutali u mraku… Stoga je ljubav u njima bila jača od svih nepravdi njihovih progonitelja» (Evanđelistar II., str. 320). Po krštenju svatko je od nas pozvan svojim životom svjedočiti svjetlo Kristove istine o čovjeku. Predraga braćo i sestre, poput svetoga biskupa Dujma oslonimo se na Gospodina Isusa Krista, njemu predajmo svoj život, svoje uspone i padove, svoja nadanja i stradanja. On nam je poručio da je došao među nas da život imamo u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10). Odaberimo dakle istinski život, prihvatimo ga iz njegovih ruku i nikad nam neće nedostajati njegove blizine i blagoslova. U našim nastojanjima da iz dana u dan budemo sve više Božji i dostojni kršćanskoga imena neka nas prati zagovor sv. Dujma, blaženih Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca, kao i naše najvjernije Majke i odvjetnice Presvete Bogorodice Marije. Amen.