Da vjera bude razložna

Predraga braćo i sestre!
1. Razmišljajući ponovno o enciklici Fides et ratio, danas se želim zaustaviti na ulozi koju razum ima u sklopu hoda u vjeri. U njemu je razum uključen iz više razloga. Uključen je već u dozrijevanje prihvaćanja vjere, budući se ono, utemeljeno na autoritetu Boga Objavitelja (I. vat. koncil Dei Filius, DS 3008), razvija na duboko razumski način po zapažanju “znakova” koje je Bog dao o sebi u povijesti spasenja (usp. enciklika Fides et ratio, 12). Očito nije riječ o “dokazima” u smislu znanstvenih eksperimenata. Znakovi se Božji doista stavljaju “u kontekst komunikacije među osobama” (ondje,13), i prema logici toga saobraćanja, poziv su ne samo na razmišljanje, nego i na duboko životno uključivanje. Pod tim uvjetom, i praćeni nutarnjom milosnom potporom, postaju svijetli pokazatelji, svojevrsne “naznake Duha”, koja ukazuje na Božju prisutnost i potiče čovjeka prepustiti mu se s punim povjerenjem.
2. Zadaća se razuma potom nastavlja iznad te “temeljne” razine. Zrela vjera poziva upomoć razum angažirajući ga – prema izričaju svetoga Anzelma – u “istraživanje onoga što ljubi” (ondje, 42). Vjera tako postaje ne samo razumna nego i “prosudbena”. Eto zadaće na koju je teologija pozvana, skupljajući činjenice objave i sustavno nad njima razmišljajući, bilo da produbi njezine različite dosege, bilo da dosegne sklad između različitih pogleda na istinu, bilo napokon da odgovara na uvijek nove uljudbene i povijesne izazove. Tako se između razuma i vjere uspostavlja životni odnos. Čak se može reći da se “jedno nalazi u drugome” (ondje, 17): s jedne strane je nužno vjerovati, ako se želi shvatiti nešto o otajstvu koje nas nadilazi – “credo ut intelligam” -; s druge je nužno shvatiti – “intelligo ut credam” – da vjera bude razložna i sve zrelija.
3. Danas želimo na osobit način povjeriti Presvetoj Djevici teologe, koji imaju važnu zadaću istraživanja i naučavanja, prema zahtjevima zrele vjere.
Marija, “Prijestolje mudrosti”, neka im pomogne živjeti tu njihovu “zadaću” s razumskom i duhovnom zauzetošću koju ona zahtijeva, u potpunoj poslušnosti Duhu Svetomu.

Nakon što je pozdravio više jezičnih skupina, Papa je dodao na talijanskom jeziku:
Danas sam osobito radostan zbog nazočnosti brojnih vjernika iz biskupije Albanol. S velikom ljubavlju pozdravljam biskupa, mons. Dantea Berninija, te mu izražavam živu zahvalnost za njegovo pastoralno služenje. Gotovo 18 godina on vodi ovu mjesnu Crkvu, kojoj pripada i Castel Gandolfo i koja je naslovna biskupija predragog kardinala Angela Sodana, mojega državnog tajnika. Svoj pozdrav protežem na pomoćnog biskupa, mons. Paola Gilleta, na nazočne svećenike, na zavjetovane osobe i na sve vjernike laike. Videći vas ovdje sjedinjene, mislim na vaš hod ovih godina, osobito na Biskupsku sinodu, koja donosi svoje plodove. Zahvaljujem i vama za vašu velikodušnu raspoloživost da primate hodočasnike za vrijeme Velikoga jubileja koji je već blizu. Molim svako dobro, predragi, za sve vas, za župne zajednice, za obitelji, osobito za djecu i starce. I molim vas da mi se pridružite u molitvi, dok se spremam napustiti Castel Gandolfo i vratiti se u Vatikan. Zahvaljujem također za vaš pohod.
Zajednom s drugim talijanskim hodočasnicima, pozdravljam također skupinu iz instituta “Virgo Fidelis” iz Grottaferrate, skupinu “Radio Luce” iz San Zenone degli Ezzelini (Treviso) i mlade iz Santa Maria della Rotonda u Napulju.

Papine riječi časnicima i dočasnicima 31. talijanskoga vojnog zrakoplovnog odreda, koje je primio zajedno s njihovim obiteljima nakon molitve Anđelova pozdravljenja:
Gospodo časnici i dočasnici, predraga braćo i sestre!
1. Uvijek mi je zadovoljstvo primiti vas i pozdraviti. Današnji je susret postao gotovo tradicionalan, i svaki put se obogaćuje novim razlozima i osjećajima. On pruža, nadasve, mogućnost da vam se osobno zahvalim, cijenjeni članovi Trideset i prvog vojnog zrakoplovnog odreda koji mi, prateći me u letovima na talijanskom području, omogućujete sudjelovati u crkvenim slavljima i manifestacijama na različitim mjestima ljubljene Italije. Tako sudjelujete u mojem služenju i pružate mi mogućnost uputiti evanđeosku poruku tolikoj braći i sestrama u vjeri, podupirući ih u svjedočenju i ljubavi Kristu i Crkvi, kao što mi omogućujete pružiti utjehu onima koji osobito trpe.
2. Zbog te vaše dragocjene i hvalevrijedne službe i vaše revne i trajne raspoloživosti želim ponoviti svoju najiskreniju zahvalnost, sjedinjenu sa živom zahvalnošću za vašu visoku tehničku i stručnu spremu. Dopustite mi također istaknuti vjerske ideale koji nadahnjuju i vode vašu nipošto laku službu, ideale na koje se vaš zapovjednik malo prije pozvao pozdravivši me uime svih vas.
Kako je to uobičajeno u ovakvim okolnostima, sa srdačnom radošću podjeljujem nekima od vas osobita odlikovanja i papinske počasti: to je vanjski i vidljivi čin, kojim se očituje moja osobna zahvalnost i zahvalnost Svete Stolice za velikodušnu raspoloživost s kojom stavljate u papinu službu svoje stručne sposobnosti, i također je znak poštovanja koje gajim prema vama i svim članovima cijeloga 31. zrakoplovnog odreda.
3. Živimo treću godinu neposredne priprave na Veliki jubilej koji već predstoji. Godina 1999. posvećena je Ocu. Isus nas je poučio obratiti se Ocu nebeskom ovako: “Oče naš, koji jesi na nebesima” (Mt 6,9). Razumije se da je govor o “nebu” kao mjestu Božjega boravišta slikovit: nebo je, sa svojim beskrajnim dosezima i mnoštvom zvijezda koje ga urešuju, prostor u kojem se osobitom ljepotom odrazuje ljepota i veličina Oca “stvoritelja neba i zemlje”. To nebo vama je blisko: prelijećete ga u svakom letu. Neka vaša djelatnost i cijeli vaš život budu trajno ovijeni ljubavlju Oca koji je u Isusu Kristu otkrio svoje pravo milosrdno i nježno lice! Neka bdije nad vama svojom očinskom prisutnošću i otvori vaš duh velikom povjerenju u njega.
S tim osjećajima zazivam na vas, na 31. zrakoplovni odred i na vaše obitelji Gospodinovu zaštitu, po zagovoru Djevice Loretske, s kojom je zrakoplovstvo povezano posebnom pobožnošću. Svima vama i vašim dragima moj srdačan blagoslov!