Da živimo naše nedjelje

Draga braćo i sestre!

Uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih dogodilo se “prvog dana nakon subote” (Mk 16, 1; Lk 24, 1; Iv 20, 1). Toga istog dana Uskrsli se ukazao dvojici učenika na putu za Emaus (usp. Lk 24, 13-35) te jedanaestorici apostola zajedno okupljenih (usp. Lk 24, 36; Iv 20, 19). Osam dana poslije, opet u nedjelju, ukazao se okupljenim učenicima pokazujući im znakove svoje muke, te ga je apostol Toma prepoznao (usp. Iv 20, 26). I na dan Pedesetnice bila je nedjelja kada se izlijevanjem Duha Svetoga ostvarilo obećanje koje je Isus dao apostolima nakon uskrsnuća (usp. Dj 2, 1). To je ujedno bio dan prvoga navještaja, prvih krštenja i prvog očitovanja Crkve.

Kršćanska vjera se temelji na Isusovu uskrsnuću kao na izvornoj datosti. To je čudesni i potpuno jedinstveni događaj u ljudskoj povijesti. On je smješten u središtu otajstva vremena. Zbog toga Crkva obnavlja spomen na Kristovo uskrsnuće, ne samo jedanput godišnje, nego svake nedjelje. To posebno snažno naglašava Drugi vatikanski sabor: “Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova” (SC, 106). Stoga želim, draga braćo i sestre, u ovoj uskrsnoj poruci zajedno s vama razmišljati o značenju i vrijednosti nedjelje za kršćanski i ljudski život kako bismo je živjeli kao istinski dan Gospodnji i u novim okolnostima našega vremena.

Od početka Crkve posebno je istaknuta povezanost nedjelje s Kristovim uskrsnućem. Nedjelja je poglavito vazmeni blagdan. Sveti Augustin nedjelju naziva “sakramentom Vazma”. Nedjelja je potpuno obasjana slavom uskrsloga Gospodina, i da bi se shvatilo njezino puno značenje, treba se posebno pozivati na Kristovo uskrsnuće. Već od apostolskih vremena nedjelja je nazivana danom Gospodnjim, ili jednostavno danom Uskrsnuća, kako je od davnine naziva kršćanski Istok. U ritmu tjednog tijeka vremena nedjeljom se slavi tjedni Vazam koji nam priziva dan Kristova uskrsnuća. Svakoj nedjelji stoga pristaje radosni usklik vazmene liturgije: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se u njemu” (Ps 118, 24).

Nedjelja je za kršćane sveta. Ona nije samo dan odmora, neradni dan. Ona je dan uskrsnuća, i to ne samo spomen nekog događaja iz prošlosti nego je i slavlje žive prisutnosti Uskrsnuloga među svojima. Stoga se kršćani nedjeljom okupljaju na euharistiji. Naš crkveni zakon kaže: “Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obavezni sudjelovati na misi” (kan. 1247). A Sveti Otac to ovako tumači: “Nezaobilazna je to obveza koju treba živjeti ne samo kako bi se izvršila zapovijed, već kao potreba kršćanskoga, uistinu svjesnog i dosljednog života” (Ulaskom u novo tisućljeće, 36). Nedjeljna misa je kulturna oznaka našega podneblja. Svake se nedjelje na stotine tisuća katolika u našoj domovini okuplja u crkvama na slavlju euharistije.

Nedjelja se nalazi u samom srcu kršćanskoga života. Ona je dan bogat sadržajem. To je prvi dan u tjednu jer podsjeća na prvine stvaranja svijeta i na novo stvaranje koje se dogodilo Gospodinovim uskrsnućem. Ona je i osmi dan, dan konačnog eshatološkog počinka. Nedjelja je blagdan, dan slavlja i zajedništva. Nedjelja je dan odmora i tjednog počinka.

Crkveni oci govore o “svetoj nedjelji”, jer je to dan koji je na osobit način počašćen Kristovim uskrsnućem. I u našoj domovini ima više crkava posvećenih “svetoj nedjelji”, a i neka mjesta nose naziv “sveta nedjelja”. To nam svjedoči kako je u našoj hrvatskoj tradiciji bila visoka svijest o značenju nedjelje u kršćanskom životu.

“Otkako je hrvatski narod primio kršćanstvo, s osobitim poštovanjem prihvatio je nedjelju kao ‘dan Gospodnji’. Slavljenje nedjelje bio je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi. Sudjelovanje u nedjeljnoj misi stvaralo je, više nego išta drugo kroz našu dugu povijest, duhovni identitet našeg naroda. Kršćanska je nedjelja oblikovala našeg vjernika, vodila njegov duh, popravljala njegovo životno ponašanje, dizala ga iz padova i klonuća. Nedjelja je bila dan pouke o bitnim istinama kršćanske vjere. Ona je bila i u socijalnom smislu važan dan zaštite maloga čovjeka od naporna rada jer je u počinku izjednačavala sve ljude… Ona je bila dan radosti, dan susreta i razgovora, pohađanja rodbine i prijatelja”, pišu godine 1997. hrvatski biskupi u svojoj poruci “Radost dana Gospodnjega”. A Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu o posvećenju dana Gospodnjega naglašava: “Na pragu trećega tisućljeća slavljenje kršćanske nedjelje, zbog značenja koja pobuđuje i obilježja koje sadrži u odnosu prema samim temeljima vjere, ostaje odlučujućim čimbenikom kršćanskoga identiteta” (Dan Gospodnji, 30).
Nedjelja je naše zajedničko kulturno dobro. Ona je dan čovjekova mira i pomirenja s Bogom, sa samim sobom, s bližnjima i s prirodom. Nedjelja je posebno dan obitelji i obiteljskoga zajedništva. Nedjelja, taj dan Božji, postaje uvijek i dan čovječji. Božja zapovijed: “Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji”, kao i svaka njegova zapovijed, iskaz je Božje ljubavi i postojane zauzetosti za čovjeka. Svetkovati dan Gospodnji znači odlučiti se za život koji traje, za Svjetlo koje nema zalaza. Čovjek zauzet za svoju dobrobit, za dobrobit svoje obitelji, za dobrobit onih za koje je odgovoran, ne može tu svoju zauzetost svesti samo na zauzetost za materijalno. Istina, bolna je činjenica da mnogi oskudijevaju i da ta oskudica pogađa sve šire krugove ljudi i uzrokuje teške nepravde čije posljedice nije moguće u punoj mjeri spoznati. Sve je manje odgovornosti za opće dobro. Ona se, k tome, počinje shvaćati na sve ograničenije načine. Tako se događa da je sve više onih koji su prepušteni sami sebi, koji se sami moraju suočiti sa životnim nevoljama i koji se, bez vlastite krivice, nađu u muci u kojoj na različite načine podlegnu grubostima života.

Smisao je dana Gospodnjih da nas učine osjetljivima za pravednost Gospodinovu, za njegovu blizinu. Zbog toga Bog potiče čovjeka da nedjeljom otpočine od svakodnevnih napora i zabrinutosti, i dođe pred njega. Zbog toga Bog potiče svakoga od nas da sedmi dan na osobit način posvetimo Bogu, sebi i svojima. Bez toga nema života u koji nas je Bog pozvao, osobito ne onoga koji je htio da u izobilju imamo.

Naše su nedjelje Božji dar, dar koji svoje ispunjenje nalazi u susretu s Bogom i s ljudima. Naše nas nedjelje žele dovesti u priliku da zagrabimo vode žive koja će moći utažiti žeđ naših svagdana, naučiti nas otkrivati izvore vode žive u svakome danu. One nas žele potaknuti da živimo opuštenije, da u nama bude više povjerenja u djelotvornu Božju prisutnost i više osjetljivosti za sve ono što život čini lijepim i dobrim.

Poziv da živimo naše nedjelje nije poziv na neodgovornost i površnost već upravo na dublje i proživljenije življenje naših odgovornosti, jer Isusove su riječi da nije čovjek radi subote nego da je subota radi čovjeka. Taj je dan ustanovljen za očuvanje Božjih i ljudskih prava. Papa Lav XIII. je u glasovitoj enciklici “Rerum novarum” na kraju devetnaestoga stoljeća upozorio na nedjeljni odmor kao na pravo radnika koje država mora jamčiti.

Na početku dvadeset i prvoga stoljeća potrebno je ponovno dignuti glas uime onih koji su bez glasa i zauzeti se za nedjeljni odmor svih građana našega društva. U Hrvatskoj su to na poseban način žene i majke koje rade po raznim trgovinama, a prepuštene su na milost i nemilost poslodavaca bez prava da koriste nedjeljni odmor i da toga dana budu zajedno sa svojima u svojim obiteljima. Ako se ne očuva nedjelja kada se zajedno uživa u mogućnosti odmora i slavljenja, teško mogu biti zadovoljene obiteljske, kulturne, međuljudske i vjerske potrebe većine hrvatskih građana. A društvo koje se organizira u ritmu protivnom čovjeku srlja u kulturnu regresiju.

Potrebno je povezati i uvažiti mnoge inicijative i zauzeti se na svim razinama za “kulturu nedjelje” koja čuva ljudsko dostojanstvo naših građana. U mnogim se slučajevima ugrožava kršćanski identitet nedjelje počevši već od djece i mladih za koje se u nedjeljno prijepodne organiziraju razna športska natjecanja ili drugi programi te ih se tako odvlači od obiteljskog zajedništva i nedjeljne mise.
No, tko bez osobito opravdana razloga onemogući drugima, ali i sebi, puninu doživljaja nedjelje, taj ugrožava čovjekovo dostojanstvo, ugrožava čovjeka u njegovoj ljudskosti, svodi ga, pa i sebe samoga, na sredstvo za postizanje ciljeva koji ne mogu ispuniti ni ljudsku dušu ni ljudski život. Nedjelja nam želi posvijestiti da nije čovjek radi materijalne dobiti nego da je materijalna dobit radi čovjeka i da ona ima vrijednost samo dok je u službi čovjeka i njegova dostojanstva.

Država koja svrhu svoga postojanja ispunjava upravo kroz zauzimanje za opću, a po tome, na primjeren način, i za osobnu dobrobit, dužna je skrbiti da svatko, ako je ikako moguće, ostvari svoje pravo na nedjelju. Država je dužna preko svojih ustanova dati pravednu zakonsku regulativu za to područje i ne smije pitanja od tolike važnosti prepustiti nižim lokalnim vlastima, odnosno ugovorima između društvenih strana. Pogotovo je dužna skrbiti da se spriječe sve zloupotrebe onih koji svoj imetak stječu i uvećavaju iskorištavajući one koji im se ne mogu oduprijeti, jer su ovisni o skromnoj plaći koju im daju.

Kako će kršćanin, koji drugome onemogućava slavljenje dana Gospodnjeg, i sam slaviti dan Gospodnji? Nemoguće je drugoga lišavati njegova blagoslova, a da čovjek pritom i sam sebe ne liši blagoslova.
Pred Bogom i ljudima, a osobito pred svojom savješću, dužni smo razvijati svoju kršćansku osjetljivost, učiti od Isusa koji nam je svojim životom očitovao da je punina ljudskosti, punina našega dostojanstva u tome da budemo ljudi za druge, da poštujemo i zauzimamo se za njihovo dostojanstvo. Samo tako moguće nam je svijet u kojemu živimo i našu državu činiti ljudskijima. Naša ljudska i kršćanska odgovornost ne tiče se, naime, samo pojedinih dijelova naše zbilje, nego upravo svega čega smo dionici. Niti možemo svoju odgovornost izbjeći, niti je možemo prebaciti na druge.

Budimo svjesni da svojim propustima umanjujemo i sebe i svijet u kojemu živimo. Budimo svjesni da svaku nedjelju koju nismo prepoznali i proživjeli kao blagdan života, ničim nećemo moći nadoknaditi niti sebi, niti drugima.
Neka Gospodinovo uskrsnuće prožme naša bića i naše vrijeme i sve naše odnose. I zato molim Gospodina da nas snagom svoga uskrsnuća otvori svim odgovornostima i ljepotama naših života kako bismo kao novi ljudi mogli obnavljati svijet u kojemu živimo.
Svima čestitam nedjelju Kristova uskrsnuća.

Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački