Đakonsko ređenje Ivana Ćorića

U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, kancelar mr. Janko Lulić, katedralni župnik preč. Marko Karača, rektor Nadbiskupijskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelko Košćak, , župnik petrinjske župe sv. Lovre preč. Josip Samaržija, preč. Đuro Puškarić i drugi svećenici.

U homiliji biskup je kako je to nesvakidašnji, važan i radostan dan jer po sakramentu svetog reda đakonata Ivan postaje dionik svećeništva prvog stupnja i ulazi u kler Sisačke biskupije.

„Ipak nije samo broj đakona i svećenika važan, premda nam jest potreban jer bez svećenika ne bi mogla djelovati naša biskupija. Važnije je međutim da naši svećenici i đakoni budu doista oni koji dijele sakramente, koji ne samo da djeluju ‘ex opere operato’ – time što je samo djelo izvršeno, u kojem je dana Božja posebna milost, nego je potrebna i djelotvornost ‘ex opere operantis Ecclesiae’ – djelo po kojem se u službeniku Crkve ogleda djelatnost te milosti.

Mi uvijek, kako bi to sveti Pavao rekao, ‘imamo to blago u glinenim posudama’ (2 Kor 4,7) tj. slabi smo mi i nesavršeni, ali nositelji smo velike Božje milosti te smo pozvani da se neprestano borimo protiv svoje grješne naravi, protiv svojih slabosti i mana, da bismo što više sjajili krepostima i bili i osobni primjer vjernicima“.

Govoreći o čitanju Prve knjige o Samuelu, biskup je podsjetio kako ono prikazuje Anu koja je svoga dječaka Samuela isprosila molitvama u Hramu od Boga i zato je došla zahvaliti. „Rekla je tada Eliju: ‘Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina’. I Tvoji roditelji, dragi Ivane, primili su Tebe kao dar od Boga. Možda oni nisu Tebe uputili da pođeš u Dom Gospodnji da se Bogu prikažeš, ali mi jesmo. Mi smo Te prihvatili i danas Te darujemo Bogu. O Tebi dakako ovisi hoćeš li Ti taj dar živjeti ili nećeš. Dobrovoljno, prikazujući se svaki dan ponovno Bogu, u molitvi, u poslušnosti Božjoj volji i volji poglavara, suradnika i nadređenih, ali slušajući i ljude, naše vjernike, koji također imaju pravo da ih Božji službenik s poštovanjem sasluša, posluži im ono što trebaju i tako ih vodi putem Božjim.

Ime ‘Samuel’ naime znači: ‘onaj koji Boga sluša’, odnosno ‘Slušatelj Božji’. A to upravo treba biti đakon, svećenik, biskup, dakle služitelji u Crkvi, nositelji ministerijalnog svećeništva samoga Krista Gospodina, koji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade za nas“, upozorio je biskup.

Biskup je poručio ređeniku i neka mu Blažena Djevica Marija bude zagovornica i primjer. „U Evanđelju po Luki (Lk 1, 46-56) čuli smo njezinu prelijepu pjesmu – molitvu Veliča duša moja Gospodina. Ona hvali Gospodina što joj je učinio velika djela. Svjesna je da je ‘neznatna službenica’ Božja, ali sve što jest i što ima zna da duguje Gospodinu i zato mu zahvaljuje. Jesi li i Ti, Ivane, svjestan da je svaki sakrament dar Božji, čista milost, nezasluženo blago koje nije naše nego Gospodinovo? Tvoj život od sada treba biti drukčiji nego do sada. Zato tako živi i radi da svaki koji Te susretne u Tebi upozna samoga Gospodina koji je milosrdan, koji je blag, koji je pun sućuti, koji je željan pomoći, koji se sam žrtvuje za dobro čovjeka i ne gleda na svoju komociju, nego se sav posvećuje tome kako da bude na raspolaganje čovjeku koji treba duhovni život, koji dolazi do svećenika, do đakona, do nas Božjih slugu da se po nama susretne s Bogom. Ljudi su danas žedni Boga, ali ne mogu ga naći ako smo mi otresiti, ako se ne obraćamo ljudima s poštovanjem i ljubavlju“, rekao je biskup i zaključio porukama sv. Pavla svom učeniku Timpteju te istaknuo kao te iste poruke on upućuje Ivanu.

Misno slavlje animirao je Biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i uz orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice.