Đakovo: Kolokvij o filozofiji religije Immanuela Kanta

Đakovo, (IKA) – U sklopu obilježavanja 200 godina od smrti Immanuela Kanta, Teologija u Đakovu priredila je u srijedu 26. svibnja Kolokvij o filozofiji religije Immanuela Kanta. Na samom početku, riječ dobrodošlice svim sudionicima i predavačima uputio je predstojnik Teologije u Đakovu prof. dr. Nikola Dogan.

Prvo izlaganje održao je dr. sc. Hrvoje Lasić, s Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. U uvodu je iznio nekoliko biografskih podataka o životu i djelu tog filozofa, a zatim se osvrnuo na njegovu filozofiju, napose filozofiju religije koju Kant sustavno razrađuje u djelu Religija u granicama jednostavnog uma (Die Religion innerhalb der Grenzen der Blossen Vernunft, 1788.).

Dr. Lasić je istaknuo da Immanuela Kanta moramo shvaćati kao mislitelja koji traži božansko u čovjeku. Kant želi pokazati kako čovjek svojim praktičnim umom tj. moralnom sviješću može doći do Boga. Taj um potvrđuje metafizičke istine (Bog, sloboda, besmrtnost) kao konačno opravdanje i osmišljenje moralne dužnosti, kategoričkog imperativa.

“U tom kontekstu religija se shvaća kao pitanje moralnog stava te nikakvo ćudoredno znanje nije potrebno”, konstatirao je dr. Lasić. Osim problema tzv. umske religije, dr. Lasić je na temelju spomenutog djela pokušao prikazati kako Kant vidi Crkvu kao zajednicu. On ju naziva “etičkom zajednicom” koja mora sadržavati jedinstvo misli i morala.

Takva zajednica mora biti slobodna prema unutra (isključuje crkvenu hijerarhiju), ali i prema vani (slobodna od države). Na kraju svoga izlaganja, dr. Lasić je ustvrdio kako Kant ima specifično gledanje na Presveto Trojstvo. Otac je u njegovom poimanju zakonodavac, Sin je Bog iskupitelj, milosrdan, a Duh sveti sudac i utjelovljenje pravednosti.

Drugo predavanje održao je dr. sc. Željko Tanjić, profesor fundamentalne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predavač je iznio nekoliko važnih Kantovih misli za teološko promišljanje. Istaknuo je kako Kanta smještamo u povijesno razdoblje tzv. “antropološkoga obrata”, u kojem se razum ozbiljno suprotstavio objavi, oslobađajući se hijerarhijskoga autoriteta i teologije. Nadovezujući se na misao njemačkoga katoličkog teologa Johanna Baptista Metza, dr. Tanjić je istaknuo da je antropološki obrat prisutan već kod sv. Tome Akvinca, a sam Kant ga je dovršio. “Kant načelno želi sve postaviti na umsku razinu, a polazi od konačnosti uma”, istaknuo je dr. Tanjić i zaključio svoje predavanje tvrdnjom da Kant ističe kako između čovjeka i Boga postoji kvalitativna razlika, odnosno razlika između onoga što ne može biti samo po sebi (čovjek) kao i onoga što jest (Bog).

Nakon rasprave i kraćega odmora, treće je predavanje održao dr. sc. Ivica Raguž, profesor dogmatske teologije na Teologiji u Đakovu, na temu “Poimanje molitve i kulta kod Kanta”.

Dr. Raguž izložio je Kantovo odbijanje vrijednosti osobne molitve. Ona je po Kantu teoretski besmislena, jer očitovanje želja Bogu nema nikakvog smisla zato što Bog sve poznaje. Kant smatra da je to idolatrija, jer čovjek laska Bogu da bi Bog promijenio svoje mišljenje. Ona se s obzirom na to može promatrati kao “fetiš” jer pretpostavlja da izvanjsko očitovanje uzrokuje milost”, kazao je dr. Raguž. Problem osobne molitve, po Kantu, krije se ponajviše u tomu što čovjek takvom molitvom bježi od autonomije i ne želi moralno djelovati. On si laska da će ga Bog učiniti boljim te da ne treba ništa činiti. Ona je također irealna stvarnost koja stvara shizofreniju između zahtjeva i realnosti, zaključio je dr. Raguž.

Prema javnoj molitvi (kultu) Kant ima pozitivno mišljenje. Štoviše, smatra ju potrebnom zato što ona jača svijest da svi ljudi moraju živjeti u skladu s krepostima. Uz to Kant smatra da javna molitva nikada ne smije biti isključivo nešto izvanjsko, nego mora pridonositi očovječenju. Nakon kraće analize važnosti javne molitve, dr. Raguž je pokušao prodrijeti u duh molitve po Kantu, ističući da se taj duh krije u činjenici čuvanja distance između Boga i čovjeka. Osim toga, po mišljenju dr. Raguža, Kant je htio naglasiti duh pokore (pustinja), a ne toliko duh slavljeničke molitve (oaza).

Nakon posljednjeg predavanja uslijedila je i druga rasprava koja se uglavnom odnosila na Kantovo shvaćanje molitve te njegovo tumačenje odnosa morala i religije. Na samom kraju kolokvija predavačima i sudionicima zahvalio je zamjenik predstojnika Teologije u Đakovu mr. sc. Luka Marijanović.