Dana 1. listopada 2019. se u Dubrovniku obilježavao spomen na 1. listopada 1991. godine kad je napadom JNA, rezervista i pripadnika paravojnih srpskih i crnogorskih formacija iz pravca Crne Gore i BiH, počela agresija na jug Hrvatske i Dubrovnik s kopna, mora i zraka, u kojemu je sudjelovalo više od 10 tisuća neprijateljskih vojnika, stotinjak tenkova i teške artiljerije na kopnu te topovnjača ratne mornarice s mora i MIG-ovi iz zraka, a kojima se suprotstavilo tek 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika tadašnjeg dubrovačkog Zbora narodne garde, policije te dragovoljaca.

Dana 1. listopada 2019. u susjednom je Trebinju, čitamo, „obilježeno 28 godina od početka ratnih dejstava na području (njihovog) grada, kao jednog od najtežih i najtužnijih ratnih dana, kada su granate hrvatskih paravojnih jedinica ubile 19 pripadnika Jugoslovenske narodne armije /JNA/ od kojih čak devet Trebinjaca.“ Osim Spomen sobe koja je tom prigodom otvorena – kao odgovor na sličnu sobu koja postoji u Dubrovniku i za koju oni tvrde da je falsifikat – tom su prigodom izgovorene mnoge riječi kojima je namjera bila same sebe uvjeriti u istinitost tvrdnji koje na perverzan način žrtvu proglašavaju agresorom, a agresora pretvaraju u žrtvu. Možda se najbolje mogla primijetiti ova perverzna logika 6. prosinca 1991., kojega se danas spominjemo kao Dana dubrovačkih branitelja, kad je na povijesnu gradsku jezgru palo skoro dvije tisuće granata, oštećeno više od 460 zgrada, izgorjelo devet palača, život izgubilo 19 civila i branitelja i ranjeno ih 60, a službeno objašnjenje druge strane svega toga je bilo da sami palimo svoj Grad i da u Dubrovniku gore zapaljene gume.

Kako ovo razumjeti? Znadem da nije dobro, kako sam već spominjao u drugim kontekstima pozivajući se na jednu Izjavu biskupa HBK, brojiti svoje žrtve, a tuđe zločine i da bi trebao činiti drugačije želimo li potaknuti proces oprosta i pomirenja, bez kojih nije moguće graditi trajni mir. Zato suosjećam sa svim žrtvama i njihovim obiteljima, uključujući i žrtve i obitelji druge strane. I oni su žrtve. Problem je što još uvijek nisu postali dovoljno svjesni toga čije su žrtve. Jer da jesu znali bi da nisu žrtve naše strane nego svojih slijepih vođa koji ih drže u zabludi i ne dozvoljavaju im stvarnost vidjeti onakvom kakva ona doista jest. Problem je sljepoće vođâ, onih jučer kao i ovih danas, koju će biti moguće nadvladati tek kad obični ljudi prestanu funkcionirati utopljeni u identitet mase i shvate da oni koji ih vode nisu uvijek i nužno oni koji dobro vide. To lijepo dočarava pripovijetka „Vođa“, srpskog pisca Radoja Domanovića koja govori o narodu koji je zbog siromaštava i gladi odlučio potražiti bolju i plodniju zemlju za život. U spomenutoj pripovijesti narod je sebi izabrao vođu – u slučaju rata kojeg se spominjemo radilo se o Voždu – koji je bio slijep, ali i kojemu su oni slijepo vjerovali. I on ih je odveo u propast. Tome je svjedok njihova Spomen soba. Vjerujem da je ona samo jedna od mnogih. Nažalost, nije odveo u propast samo njih nego i mnoge druge. Na dubrovačkom području je tijekom rata poginulo više od 300 branitelja i civila, a domove je bilo prisiljeno napustiti više od 30.000 stanovnika. Kad tome dodamo, samo da nabrojim neka najveća mjesta stradanja, žrtve Vukovara, Škabrnje, Srebrenice… No dogodilo se i nešto gore. Kako može biti gore? Tako što smo mrtve prežalili, Grad i njegove palače obnovili, ali u nama je, i s jedne i s druge strane, ostalo nepovjerenja, možda čak i mržnja, koje neće biti lako prevladati i učiniti da dođemo do oprosta i pomirenja, bez kojih ni odvojeno nije moguće živjeti u miru.

Da bismo sebi dočarali svu tragediju krivih izbora i hoda za slijepim Voždom od kojega, neki još uvijek ne odustaju, poslušajmo vrlo dramatičan završetak Domanovićeve pripovijesti „Vođa“, koji ću pročitati u izvorniku:

„Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

– Kuda ćemo?

Vođa ćuti.

– Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

– Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući glave.

– Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

– Ne mogu da pogledam!…

– Zašto?!

– Slep sam!

Nastade tajac.

– Jesi li u putu vid izgubio?

– Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

– Kuda ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.

– Ne znamo!“

Ovako završava pripovijest „Vođa“, ali ovako ne bi trebala završiti naša povijest i povijest naših odnosa. Da doista tako ne bi završila, pomaže nam današnja Božja riječ koja nam kaže kamo ili bolje kome trebamo ići. Božja nas riječ u svima našim sljepilima, uključujući i ovu situaciju koja se čini nerješiva jer svatko ima svoju istinu, šalje Isusu. On je onaj koji nas može ozdraviti od našeg slijepila. I omogućiti nam da stvarnost vidimo onakvu kakva ona jest. Tad ćemo na pravi način moći vidjeti i sebe. I moći ćemo se suočiti i s onim lošim što smo počinili, bez potrebe da to uljepšavamo ili lažima prikrivamo. Vidjet ćemo i druge. Oni će nam prestati biti samo neprijatelji. I postat će nam ono što nam uvijek i bez obzira na sve drugi trebaju biti, naši bližnji, braća i sestre. I znati ćemo da stvarnost nije crno-bijela. Vidjet ćemo u konačnici i samoga Boga onakvog kakav on jest. Ne onakvog kakvog ponekad, upregnuti u službu politike, propovijedaju čak i ljudi Crkve. Bog nije Bog moći i privilegija, nego je to nemoćni Bog, Bog Isusa Krista, raspeti Bog, Bog koji umirući na križu nevin, ne osuđuje one koji ga razapinju, nego ih opravdava i oprašta im jer on ne dijeli ljude ni po jednoj osnovi, pa čak ni po onoj jesu li dobri ili su zli, jer on ne želi da se itko izgubi i želi da se svi spase: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).

U pročitanom evanđeoskom ulomku Isus svima koji žele prestati biti slijepi i doista vidjeti – vidjeti onako kako on vidi ljudsku povijest obilježenu ratovima, mržnjom i zločinima, onako kako on vidi nas, kako vidi druge, kako vidi Boga – postavlja jedno važno pitanje: „Vjerujete li da mogu to učiniti?“ Vjera je preduvjet da bismo mogli gledati onako kako Isus gleda i vidjeti ono što on vidi. Ona, vjera, ne ozdravlja fizičke oči. Ona ozdravlja srce. To ozdravljenje srca zovemo obraćenje. Ono, obraćenje srca, omogućuje nam da možemo vidjeti srcem. To ozdravljenje je potrebno onima koji su nas napadali, kako bi se konačno suočili s onim što se dogodilo i prestali stvarati nove povijesne mitove koji će u budućnosti biti okidač za neke nove ratove. Ali, ono, takvo obraćenje, obraćenje srca, je potrebno i nama da bismo prestali gledati kroz „naočale“ onoga što se događalo prije 28 godina i počeli gledati na nov način, srcem. Jer, kako nam kaže vječni Mali princ i njegova lisica koja njega i nas uči, „samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nije vidljivo očima“ (Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ).