Osobitu važnost blagoslova kapele istaknuo je biskup Bogdan na početku propovijedi: „Nakon više godina strpljivog čekanja, strpljivošću, ljubavlju, zauzetošću i samoprijegorom mnogih, vojna kapelanija sv. Valentina dobiva sakralni prostor – kapelicu koju danas blagoslivljamo. Blagoslivljamo također i oltar na kojem ćemo slaviti misu, a u svetohranište ćemo pohraniti presvetu euharistiju, Isusa Boga živoga. Od ranih stoljeća kršćanstva, riječ crkva odnosila se, ne samo na zajednicu Kristovih vjernika, nego i na zgradu u kojoj su se oni okupljali kako bi slušali Riječ Božju, zajedno molili, primali sakramente i slavili euharistiju. Vidljiva zgrada crkve građevine, upravo označava živu Crkvu, mistično tijelo Kristovo sastavljeno od vjernika, živog kamenja, živih Božjih hramova. Označava Crkvu Zaručnicu i Majku, koja hodočasti ovom zemljom, a također i Crkvu proslavljenu na nebu. Stoga je ispravno da se ova zgrada – građevina, ovaj prostor, diskretan i poseban, određen isključivo za okupljanje vjernika i slavljenje svetih otajstava, posveti svečanim činom blagoslova kako je to u Crkvi običaj od ranih stoljeća kršćanstva. Činom blagoslova, što ga danas obavljamo ovo postaje sveto mjesto, Božji hram, pa je stoga s pravom nazivamo kapelom – crkvom, svetim prostorom.“

Unutar crkve vojni ordinarij je osobito istaknuo ulogu oltara i svetohraništa. „Oltar označava Krista, svećenika Novog zavjeta, živi oltar nebeskog hrama. Oltar je također i žrtvenik na kojemu se Krist žrtvovani Jaganjac sam prikazuje i čija se žrtva po rukama svetog anđela prinosi Bogu Ocu na nebeski oltar (kako molimo u prvoj euharistijskoj molitvi). Oltar je ujedno i blagdanski stol s kojega se vjernicima daje duhovna hrana i piće kako bi i oni sami – čija su srca duhovni oltari – kako ih nazivaju sveti crkveni oci, mogli Bogu prikazivati žrtvu vlastitog života. Zato se oltaru, na kojem se u svakoj svetoj misi uprisutnjuje ona ista žrtva Kristova na Kalvariji, i unutar mise i izvan liturgijskog slavlja, iskazuje posebna počast.“

„Osobito mjesto u crkvi zauzima svetohranište koje služi za pohranu presvete euharistije kako bi ju se moglo odnijeti bolesnicima, a ujedno i kako bi joj se vjernici u tišini mogli moliti i klanjati i na taj se način duhovno ispunjati živom prisutnošću svoga Gospodina. Klanjanje i sudjelovanje u misi duboko su povezani. Na to nas podsjeća i papa Benedikt u apostolskoj pobudnici Sakrament ljubavi donoseći riječi sv. Augustina: ‘Nitko ne jede ovo Tijelo ako mu se prije nije klanjao. Sagriješili bismo ako mu se ne bismo klanjali.’ Mi braćo i sestre, kao vjernici Kristovi, ne bismo smjeli činiti ovaj grijeh propusta. već se žarkom ljubavlju i pobožnošću trebamo klanjati našemu Spasitelju.“

Biskup je zatim govorio o sv. Valentinu kojemu je kapela posvećena: „Sv. Valentin se časti od davnine, od ranoga kršćanstva. Rimski martirologij ga spominje i slavi 14. veljače. Njegov kult ne ide na manje, naprotiv! Zašto je to tako? Zašto danas ovdje u Zagrebu u Počasno-zaštitnoj bojni i u mnogim mjestima naše domovine i uopće po svijetu spominjemo sv. Valentina? Zemaljski je život završio davno, prije više od 17 stoljeća. Mnoštvo je njegovih suvremenika koje je zauvijek prekrio prah i pepeo povijesti. O njima ne znamo ništa niti ćemo ikada išta znati. A zvijezda sv. Valentina ne zalazi nego svijetli i dalje… Ono po čemu je sigurno sv. Valentin ostao poznat i tijekom svih stoljeća jest uzvišena ljubav prema Bogu i ljudima, kojoj ništa ne može stati na put ni spriječiti je, pa ni mučenička smrt.“

„Ne može se ljubiti Boga koga se ne vidi ako se ne ljubi čovjeka kojega se vidi. Čovjek – uči nas naša vjera – je hram Duha Svetoga. Bog na osobit način, na posljednji dan stvaranja stvara čovjeka kao krunu stvorenja. Sv. Pavao piše: ‘ Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?’ (1 Kor 6,19) Mi svakom čovjeku pristupamo s tim poštovanjem. Sv. Valentin nije samo nebeski zaštitnik nego je divan primjer vjernosti Bogu. Sv. Valentin potiče i nas da vrijednosti koje je on imao – kršćanske kreposti – sve više usvajamo i artikuliramo u našemu životu. Da težimo prema savršenstvu i svetosti kako je činio i sv. Valentin. Božji hram – crkva vidljiva i materijalna – sredstvo je i pomoć na tome putu, da i mi čuvamo svetost vlastitoga hrama“, zaključio je biskup na kraju propovijedi.

U koncelebraciji s biskupom bili su vojni kapelan kapelanije „Sv. Valentin“ o. Zdravko Barić, generalni vikar Vojnog ordinarijata don Marko Medo, biskupski vikar za pastoral u MORH-u i OS RH don Slavko Rajič, župnik Župe sv. Marka vlč. Vladimir Magić i pastoralni pomoćnik u Župi vlč. Tomislav Hačko, župnik Župe sv. Kvirina vlč. Vladimir Kerečeni i drugi vojni kapelani.

Na misnome slavlju sudjelovali su savjetnik Predsjednika za obranu general-bojnik Ivica Olujić, zamjenik načelnika Glavnog stožera OS RH general-pukovnik Siniša Jurković, general-bojnik Željko Živanović, zapovjednik Zapovjedništva za potporu general-pukovnik Mladen Fuzul, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za potporu brigadni general Ivan Raos, zapovjednik Počasno-zaštitne bojne brigadir Tihomir Zebec, članovi Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost i drugi vjernici katolici iz Počasno-zaštitne bojne.

Na kraju mise o. Zdravko Barić uputio je zahvalnu riječ: „Zahvalan sam svima vama, dragim ljudima i svakome ponaosob, hvala vam jer je svatko od vas na svoj način sudjelovao u oblikovanju ove kapele: netko molitvom, netko svojom strukom, netko drugim opet korisnim savjetom… Dragi vjernici, imamo kapelu – koja je danas blagoslovljena. Kaže molitelj u jednome psalmu: Gospodine, ljubim dom u kojem prebivaš. Isuse, hvala Ti na ovoj kapeli. Neka se u ovom blagoslovljenom prostoru događaju djela Tvoje žive prisutnosti. Molimo Te, smiluj se i pogledaj svaku osobu koja će ti doći ovdje. Udijeli svakome svoju utjehu, radost i snagu za svaki novi dan. Neka ova kapela bude Tebi na slavu i na duhovni rast Tvoje djece.“