Dekalog - zakon života i slobode

1. S velikom radošću mogao sam se proteklog tjedna uputiti na hodočašće u Egipat, Mojsijevim stopama. Vrhunac toga osobitog doživljaja bilo je zaustavljanje podno brda Sinaja, Svetog brda: svetog jer se na njemu Bog objavio svome sluzi Mojsiju i očitovao mu svoje Ime; svetog, osim toga, jer je tu Bog darovao svome narodu svoj Zakon, Deset zapovijedi, svetog, naposljetku, jer su vjernici, svojom trajnom nazočnošću, učinili brdo Sinaj mjestom molitve.
Zahvalan sam Bogu što mi je omogućio zaustaviti se u molitvi na mjestu u kojem je On uveo Mojsija u jasniju spoznaju svoga otajstva govoreći mu iz gorućeg grma, i pružio njemu i izabranom narodu zakon Saveza, zakon života i slobode. Iz tog saveza Bog se sam učinio temeljem i jamcem.
2. Kao što sam mogao reći protekle subote, Deset zapovijedi otvaraju pred nama jedinu istinsku ljudsku budućnost i to zato što nisu svojevoljno nametanje samovoljnoga Boga. Bog ih je upisao u kamen, ali ih je nadasve urezao u svako ljudsko srce kao vrijedan i aktualan opći moralni zakon na svakom mjestu i u svako doba. Taj zakon brani da sebičnost i mržnja, laž i prezir unište ljudsku osobu. Deset zapovijedi, sa svojim trajnim pozivom na božanski Savez, osvjetljuju da jedini Gospodin naš Bog i da je svako drugo božanstvo lažno i završava porobljavanjem ljudske osobe, dovodeći je do ponižavanja vlastitoga ljudskog dostojanstva.
“Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima” (Pnz 6,4-7). Ove riječi koje pobožan Židov svaki dan ponavlja, odzvanjaju i u srcu svakog kršćanina. “Slušaj! Ovi su ti zakoni urezani u srce!” Ne može se govoriti o vjernosti Bogu ako se ne obdržava njegov Zakon. Biti vjerni Bogu, osim toga, znači biti vjerni samima sebi, svojoj vlastitoj autentičnoj naravi i svojim najdubljim i neutaživim težnjama.
3. Zahvalan sam nadbiskupu Damianosu, igumanu samostana svete Katarine, i njegovim monasima za veliku srdačnost kojom su me primili. Nadbiskup, koji me je dočekao na ulazu u samostan, pokazao mi je dragocjene “biblijske relikvije” koje se ondje čuvaju: Jitrov zdenac i osobito korijenje “gorućeg grma”, kraj kojih sam kleknuo razmišljajući o riječima s kojima je Bog otkrio Mosiju otajstvo svoga bića: “Ja sam onaj koji jesam”. Mogao sam se također diviti čudesnim umjetničkim djelima, nastalim u tijeku stoljećâ iz razmišljanja i molitve monahâ.
Prije službe riječi nadbiskup Damianos podsjetio je da se, upravo iznad nas, uzdiže brdo Horeb, s vrhom Sinajem, vrh Dekalog, mjesto na kojem je “u ognju i tami” Bog govorio Mojsiju. Stoljećima u tom sklopu zajednica monaha slijedi ideal kršćanskog savršenstva u trajnom “vježbanju naravi i neumornom nadziranju osjećaja”, služeći se tradicionalnim sredstvima duhovnog razgovora i vježbanja askeze. Pri završetku susreta nadbiskup me je sa svojim monasima ljubazno otpratio u zračnu luku.
4. Rado koristim priliku da ponovno izrazim zahvalnost predsjedniku Mubaraku, egipatskim vlastima i svima koji su pridonijeli ostvarenju putovanja. Egipat je kolijevka vrlo drevne civilizacije. U nju je kršćanska vjera stigla u apostolska vremena, osobito sa svetim Markom, Petrovim i Pavlovim učenikom i utemeljiteljem Crkve u Aleksandriji.
U tijeku hodočašća imao sam razgovor s Njegovom Svetošću patrijarhom Shenoudom III., poglavarom Koptske pravoslavne crkve, i s Mohammedom Sayyedom Tantawijem, velikim šeikom Al Azhara i vjerskim poglavarom muslimanske zajednice. Njima je upućen izraz moje zahvalnosti koji se proteže i na Njegovo Blaženstvo Stephanosa II. Ghattasa, patrijarha koptskih katolika, i druge nazočne nadbiskupe i biskupe.
Obnavljam svoj pozdrav maloj revnoj katoličkoj zajednici koju sam susreo na svečanom slavlju svete mise u Kairu, u kojoj su sudjelovale sve katoličke Crkve prisutne u Egiptu: koptska, latinska, maronitska, grčka, armenska, sirijska i kaldejska. Oko stola Gospodnjega slavili smo svoju zajedničku vjeru i preporučali Bogu zanos života i apostolata egipatske braće i sestara koji su s toliko žrtve i velikodušnosti posvjedočili svoje vjerno prianjanje Evanđelju u zemlji u kojoj je Sveta obitelj našla utočište prije dvije tisuće godina.
Zahvalno čuvam uspomenu značajnog susreta s predstavnicima i vjernicima nekatoličkih Crkava i crkvenih zajednica prisutnih u Egiptu. Ekumenski uspjesi, koji su milošću Duha Svetoga učinjeni u 20. stoljeću, neka bi se dalje razvijali da bi se sve više približili cilju punoga jedinstva za koje je Gospodin Isus žarko molio.
5. Brdo Sinaj doziva mi danas u pamet drugo brdo na koje ću se, ako Bog da, imati radost uputiti krajem ovog mjeseca: Brdo blaženstava u Galileji. U propovijedi na Gori Isus reče da nije došao dokinuti stari Zakon, nego usavršiti ga (usp. Mt 5,17). Doista, otkako se Riječ Božja utjelovila i umrla za nas na križu, Deset zapovijedi se čuju po njegovu glasu. On ih ukorjenjuje po novom životu milosti u srcu onoga koji u njega vjeruje. Isusov se učenik stoga ne osjeća pritisnut mnoštvom propisa, nego potican snagom ljubavi osjeća Zapovijedi Božje kao zakon slobode: slobode ljubiti zahvaljujući nutarnjem djelovanju Duha.
Blaženstva su evanđeosko upotpunjenje Sinajskog zakona. Savez tada sklopljen sa židovskim narodom nalazi svoje usavršenje u novom i vječnom Savezu, i u njemu je spasenje ponuđeno svim narodima.
Kristu Isusu preporučujem sljedeću postaju svoga jubilejskog hodočašća koje će biti u Svetu zemlju. Molim sve da me prate molitvom, osobito u duhovnoj pripravi za taj događaj.
1