Skandal seksualnog zlostavljanja u Crkvi prvi je put buknuo u javnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, 2002. u Bostonu. Gotovo osam godina kasnije u Njemačkoj, na isusovačkom kolegiju Canisius u Berlinu, isusovac Klaus Mertes započinje ozbiljno i otvoreno suočavanje sa zlostavljanjima u toj zemlji. Otac Hans Zollner još uvijek se sjeća tog 29. siječnja 2010. godine. Nakon toga dana medijski izvještaji – za razliku od prethodnih godina – nisu jenjavali. „Skandal je postajao sve veći i veći“, prisjetio se ovaj psiholog i teolog.

„Sve više brojeva, sve više ogorčenja, sve više kaosa“, nastavio je o. Zollner. Njemačka biskupska konferencija pod njezinim tadašnjim predsjedavajućim nadbiskupom Robertom Zollitschom bila je zaprepaštena. „Nije bilo nikoga tko je razvrstavao pojmove i činjenice. Bilo mi je jasno: nešto moramo poduzeti“, kazao je o. Zollner. Kako bi to „nešto“ izgledalo tek se postupno iskristaliziralo sljedećih mjeseci.

S jedne strane, na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje isusovac predaje psihologiju, organizirana je ponuda za crkvene poglavare. Cilj je bio da se biskupima i redovničkim poglavarima jasno da do znanja „koliko je važno slušati one koji su pogođeni. Željeli smo učiniti vidljivom težinu zločina“ i pokazati kakvo značenje ta tema ima za Crkvu i teologiju.

O. Zollner je istovremeno, kao crkveni zastupnik, sudjelovao na okruglom stolu njemačke vlade na temu zlostavljanja. Tamo je upoznao Jörga Fegerta, psihologa sa Sveučilišta u Ulmu i stručnjaka za traume i seksualno zlostavljanje. U Berlinu je Fegert predstavio model projekta za e-učenje koji je njegov tim razvio uime Saveznog ministarstva za istraživanje.

„Uz to mi je bilo jasno“, rekao je o. Zollner, da se može i mora „obučavati odgovorne osobe u Crkvi diljem svijeta o pitanjima prevencije i intervencije“. Nakon što je naručiteljica istraživačkog projekta, ministrica Annette Schavan dala zeleno svjetlo, on i Fegert su se udružili u poslu. Novac i prostor osigurani su iz njemačke nadbiskupije München, tako da je 1. siječnja 2012. godine upravo tamo s radom započeo Centar za zaštitu djece. S organizacijskog stajališta, „Center for Child Protection“ (CCP) dio je Instituta za psihologiju Papinskoga sveučilišta Gregoriana.

Zajednički tim iz Ulma i Rima proširio je prethodne nastavne module na teme vezane uz Crkvu i preveo ih na četiri jezika. Deset crkvenih sveučilišta diljem svijeta prihvatilo je početnu fazu. Oni su zauzvrat regrutirali ukupno 1000 kandidata za formaciju za prevenciju seksualnog zlostavljanja i intervencije u sumnjivim slučajevima.

U jesen 2014. „Center for Child Protection“ preselio se u sjedište Katoličke Crkve, u Rim. Od tada ustanova nudi šestomjesečne tečajeve za diplomu i dvogodišnje studije licenciranja za crkvene djelatnike. Postoje i online tečajevi s oko 70 partnera diljem svijeta. Teme uključuju različite oblike zlostavljanja, dijalog i potporu pogođenima, smjernice i njihovu provedbu u institucijama, nadzor, analizu strukturalnih slabih točaka u objektima i organizacijama.

Složen raspon tema prenosi se na vrlo heterogenu ciljnu skupinu iz, do sada, 56 zemalja. Problem kojemu se u Europi posvećuje malo pažnje je nedostatak istovremenosti u obradi ove teme u zemljama na zapadu i istoku. „Ne mogu ići s nule na sto s ljudima koji dolaze iz zemlje u kojoj zlostavljanje tek izlazi na vidjelo“, pojasnila je Karolin Kuhn, bivša predavačica na CCP-u. U ekstremnim slučajevima moglo bi biti opasno za pojedine studente kada se vrate u svoju zemlju i koriste svoja nova znanja za rješavanje skandala. Percepcije seksualnosti, crkvenih autoriteta ili odnosa među generacijama ili spolovima mogu se uvelike razlikovati.

Zbog velike potražnje – posebno iz Latinske Amerike – ustanova je uz engleski uvela i španjolski kao drugi jezik nastave. Bilo je to usred pandemije.

Nakon jedanaest godina, plod velikog truda dobio je javno priznanje donedavne njemačke kancelarke. Angela Merkel je svoj posjet o. Zollneru i papi Franji u isto vrijeme iskoristila kako bi ponovno apelirala na sveobuhvatno i transparentno rješavanje pitanja zlostavljanja. Posjetom, koji je i sama zatražila, željela je naglasiti da „istina mora izaći na vidjelo“, rekla je Merkel početkom listopada.

U jesen je Centar za zaštitu djece proširen u samostalni institut za safeguarding. Nezgrapni službeni naslov je „Institute for Athropology. Interdisciplinary Studies for Dignity and Care“ (IADC). Prema o. Zollneru, razlozi za pridruženu nadogradnju sveučilišta i tematsko proširenje su, osim sveučilišnog zakona i organizacijskih pitanja, također „pokret #MeToo, slučaj bivšeg nadbiskupa Washingtona Theodorea McCarricka i dekret Pape Franje ‘Vos estis lux mundi’ o odgovornosti crkvenih poglavara“.

Zlostavljanje redovnica, govor o duhovnom zlostavljanju i zloporabi moći značajno su proširili tematsku pozadinu. Budući da su prijašnji prostori postali premali, IADC će se do početka ljeta useliti u veću kuću isusovačkog reda. Urednici isusovačkog časopisa Civiltà Cattolica već su u Villa Malta.

Godine 2010. o. Zollner i njegov talijanski kolega Giovanni Cucci objavili su svoje prve sustavne eseje na temu seksualnog zlostavljanja u Crkvi.