Dijalog s velikim svjetskim religijama

Uvod u biblijsko čitanje: “I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu, ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!” (Otk 21,1-2.23-24).

1. Knjiga Djela apostolskih donosi govor svetoga Pavla Atenjanima, koja se pokazuje vrlo važnom za areopag religijskoga pluralizma našega vremena. Za predstavljanje Isusova Boga, Pavao uzima poticaje iz religioznosti svojih slušatelja, s pohvalnim riječima: “Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što, dakle, ne poznajete a štujete, to vam ja navješćujem” (Dj 17,22-23).
U svom duhovnom i pastoralnom hodočašćenju po današnjem svijetu izrazio sam više puta poštovanje Crkve prema svemu “što je istinito i sveto” u religijama narodâ. Dodao sam, na temelju Koncila, da kršćanska istina služi “promicanju duhovnih, moralnih i socijalno-kulturalnih vrijednosti, koje su u njima (“Nostra aetate”, 2). Sveopće Božje očinstvo koje se očituje u Isusu Kristu, potiče na dijalog također s religijama izvan abrahamovske loze. Taj se dijalog pokazuje bogat poticajima i izazovima ako se misli, na primjer, na azijske uljudbe, duboko prožete religioznim duhom, ili na tradicionalne afričke religije koje su za tolike narode izvor mudrosti i života.
2. U osnovi susreta Crkve sa svjetskim religijama je prepoznavanje njihova posebičnog obilježja, odnosno načina na koji se one približavaju otajstvu Boga Spasitelja, konačne Stvarnosti ljudskoga života. Svaka se religija doista predstavlja kao traženje spasenja i predlaže put za njegovo postizanje (usp. KKK, 843). Pretpostavka dijaloga je sigurnost da je čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, također povlašteno “mjesto” njegove spasiteljske nazočnosti.
Molitva – kao poklonstveno priznanje Boga, zahvalnost za njegove darove, moljenje pomoći, osobiti je način susreta nadasve s onim religijama koje, premda nisu otkrile otajstvo Božjega očinstva, ipak “teže, da tako kažemo, uzdignutih ruku prema nebu” (Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 53). Teži je doista dijalog s nekim suvremenim strujama religioznosti, u kojima se često molitva svodi na proširenje životne moći, u zamjenu za spasenje.
3. Različiti su oblici i razine dijaloga kršćanstva s drugim religijama, počevši od dijaloga života, s kojim “se osobe trude živjeti u duhu otvorenosti i dobrosusjedskih odnosa, dijeleći svoje radosti i boli, svoje probleme i ljudske brige” (Papinsko vijeće za međureligijski dijalog i Kongregacija za evangelizaciju narodâ, Uputa Dijalog i navještaj: razmišljanja i usmjerenja 1999, br. 42).
Osobitu važnost poprima dijalog djelâ, među kojima se moraju uočiti odgoj za mir i poštivanje prema okolišu, solidarnost prema svijetu patnje, promicanje društvene pravednosti i cjelokupni razvoj narodâ. Kršćanska djelatna ljubav koja ne poznaje granica rado se susreće sa solidarnim svjedočanstvom članova drugih religija, radujući se zbog dobra koje oni čine.
Tu je također teološki dijalog u kojem stručnjaci nastoje produbiti razumijevanje među njihovim religijskim baštinama i cijeniti njihove duhovne vrijednosti. Susreti među stručnjacima različitih religija ne smiju se ipak ograničiti na traženje najmanjega zajedničkog nazivnika. Njihov je cilj omogućiti hrabro služenje istini, bilježeći kako područja slaganja tako i temeljne razlike u iskrenom naporu nadilaženja predrasuda i nesporazuma.
4. I dijalog religioznog iskustva poprima sve veću važnost. Vježbanje kontemplacije odgovor je na veliku nutarnju žeđ vlastitu osobama koje su u duhovnom traženju i pomaže svim vjernicima dublje proniknuti u otajstvo Božje. Neke prakse koje proizlaze iz velikih istočnjačkih religija imaju određenu privlačnost za suvremenog čovjeka. Na njih kršćani moraju primijeniti duhovno rasuđivanje, kako nikada ne bi odstupili od poimanja molitve kako je prikazana u Bibliji u tijeku cijele povijesti spasenja (usp. Kongregacija za nauk vjere, Lettera Orationis formas, su alcuni aspetti della meditazione cristiana, 15. listopada 1989: AAS 82 /1990/, II, str. 362-379).
To zahtjevno rasuđivanje ne priječi međureligijski dijalog. Doista, višegodišnji susreti s monaškim sredinama drugih religija, prožetih srdačnim prijateljstvom, otvaraju putove uzajamnog priopćavanja duhovnih bogatstava u onome što “se odnosi na molitvu i kontemplaciju, vjeru i načine traženja Boga i Apsolutnoga” (Dijalog i navještaj, 42). Ipak, na mistiku se ne smije nikada pozivati za promicanje religioznog relativizma, uime iskustva koje umanjuje vrijednost otkrivanja Boga u povijesti. Kao Kristovi učenici osjećamo žurnost i radost svjedočenja koje je Bog upravo u njemu očitovao, kako kaže Ivanovo evanđelje: “Boga nikada nitko ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani” (Iv 1,18).
To mora biti svjedočenje bez ikakva pridržaja, ali također sa sviješću da je Kristovo djelovanje i njegov Duh već otajstveno prisutan u svima koji iskreno žive svoje vjersko iskustvo. I sa svim istinski religioznim ljudima Crkva dovršava svoje hodočašće u povijesti prema vječnom promatranju Boga u sjaju njegove slave.