Misu je predslavio Brođanin vlč. Bruno Diklić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije na studiju u Rimu.

U slavlju su sudjelovale redovnice koje, kao i jubilarka, žive i djeluju u tom samostanu te provincijska poglavarica Sarajevske provincije s. Ana Marija Kesten i provincijska ekonoma s. Admirata Lučić. Pjevanje je predvodila kućna poglavarica s. Pavka Dujmović.

Vlč. Diklić na početku homilije čestitao je s. Simoneti dijamantni redovnički jubilej, naglasivši da 60 godina vjernog redovničkog života nije malo.

„Živimo u vremenu u kojem se teško donose životne odluke i u kojem se čovjek boji odgovorno stati iza svojih riječi. Svijet želi komociju i uspjeh. I to odmah: bez služenja i bez žrtve. A vaš jubilej i ponizan redovnički život svijetli kao istinski primjer da je moguće ići protiv sebičnog mentaliteta današnjega društva. Kako su dragocjeni ti primjeri vjernosti i ustrajnosti, jer su i nama putokaz da je moguće i da se isplati Bogu predati svoj život“, istaknuo je.

Promišljajući nad naviještenim čitanjima, propovjednik je pojasnio Isusove riječi: „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji“, istaknuvši da samo onaj koji si iznova svaki dan posvješćuje da „služiti znači živjeti“ ima budućnost i pronalazi smisao svojega života.

S. Simoneta zahvalila je na kraju Gospodinu za tolike milosti koje je osjetila u svom redovničkom pozivu te je unatoč svim životnim poteškoćama ustrajala do kraja. Zahvalila je i svom utemeljitelju sluzi Božjem Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiskupu, kojemu se utjecala i dalje utječe u zagovor.

S. Simoneta rođena je 29. ožujka 1941. u Gornjim Ledenicama koje pripadaju župi sv. Marka u Gradačcu u Bosni i Hercegovini u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Mate i majke Mande. Krštena je u župi u Gradačcu pod imenom Ruža. Odrastala je uz tri brata i tri sestre.

Redovnički poziv osjetila je kada je imala 17 godina, a potaknuo ju je njezin župnik sada pokojni Josip Konopka kada je na jednoj misi rekao da je mnogo zvanih, a malo odabranih. Te su je riječi dirnule te je u srcu osjetila da je upravo ona jedna od tih zvanih. Kako je vlč. Josip bio župnik u Gradačcu i u Čardak, njezin ga je otac svake nedjelje konjskim kolima iz Gradačca vozio u Čardak, a s njim i svoju obitelj tako je u Čardaku primila prvu pričest i krizmu. Kako su u Čardak u svom samostanu Doloroza, koje je izgradio nadbiskup Josip Stadler, živjele i djelovale redovnice Družbe služavki Maloga Isusa odlučila je krenuti putem redovništva te je sljedeće godine 1959. došla u njihov samostan u Zagreb. Ondje je 1962. uz još 22 kandidatkinje položila prve redovničke zavjete. U 60 godina redovništva služila je kao sakristanka i kuharica. Prva služba bila je u Boki kotorskoj u jednoj franjevačkoj župi gdje je ostala pet godina. Potom je pet godina služila u Titogradu, nakon čega odlazi u Uroševac na Kosovo gdje je služila deset godina. U župi u Doboju služila je također deset godina, a potom je u Bosanskom Brodu djelovala sve do Domovinskog rata. Godine 1992. otišla je u samostan u Zagreb. Nekoliko je godina bila na službi u Voćinu i nekoliko puta u Slavonskom Brodu, u kojem za stalno boravi posljednje dvije godine. Zlatni jubilej,50. obljetnicu redovničkih zavjeta proslavila je u samostanu u Gromiljaku kod Sarajeva.