U prepunoj dvorani Ivana Pavla II. bivšega samostana Sv. Klare dr. Vučković je na početku naglasio neospornu činjenicu a to je da su svi ljudi, bez obzira na spol, odakle dolaze i gdje pripadaju, smrtni ljudi. Tu činjenicu dijele sa svim bićima na zemlji. Smrt se čini da je uvijek ista i da sve čini jednakima. Smrt nikoga ne štedi i čini jednakima i onoga tko ima moć i onoga tko nema moć ali svejedno ona ima svoju povijest, istaknuo je prof. Vučković.

Mi imamo povijest odnosa prema smrti, nastavio je. Smrt sama po sebi šuti, ona je nijema. Mi imamo različite odnose prema smrti, a jedan od njih je da je smrt jeziva jer se ona kosi s našim elementarnim instinktom za životom. Taj strah od smrti ima mnogo lica. Bojimo se da će sve što smo radili nestati, tu je strah od moralne bezvrijednosti, ljudi žele završiti život s jednom dobrom moralnom slikom o sebi. Također tu je strah i od krivnje. Krivnja nekada zna biti tako velika da  smrt postaje rješenje. Postoji također strah od društva i od osude. Ljudi imaju potrebu iza sebe ostaviti minimalni pozitivni znak u životu, naglasio je predavač.

S druge smrti se čini privlačnom jer će donijeti mir kojeg ljudi nemaju, s njom završavaju nesporazumi, sukobi,  moralne priče o krivnji. Sokrat spominje smrt kao zapasti u dubok san. Postoji duboka potreba u čovjeku za razumijevanjem toga što je to smrt. I postoji potreba da znamo što se događa i događa li se išta nakon smrti. Elementarna nada čovjeka je da ne završava sve sa smrću.

Ako se osvrnemo na nedavnu prošlost sjetit ćemo se molitve da nas Bog sačuva od nagle i nepripravne smrti, kazao je predavač, to je značilo da je nenajavljena smrt bila nešto teško i grozno. Bilo je poželjno da se svjesno pripravimo za smrt, da se pozdravimo sa svojim ukućanima i da ih blagoslovimo.

Ta se predodžba preokrenula, rekao je prof. Vučković. Naveo je primjer da kada on pita svoje studente koja je poželjna smrt oni uglavnom kažu nagla i u snu. Pitamo se što se krije iza toga, nastavio je predavač. Zašto  više ljudi nemaju potrebu razmišljati o dobroj pripravi za smrt?

Mi smo tisućljećima odgovore vezane uz smrt pronalazili u religiji i u odnosu s Bogom i iz filozofije, naglasio je predavač, dok danas više tražimo odgovor iz znanosti kao što je medicina. U zadnjim desetljećima se uspostavila jedna ideja o naravnoj smrti, smrti koja dolazi nakon ispunjenog života. Takva ideja smrti se danas nametnula kao neko ljudsko pravo. Skoro nitko tako ne umire. Ljudi umiru u bolnicama, staračkim domovima, hospicijima. S jedne strane imamo predodžbu o smrti, a s druge strane realnost je da je ona gurnuta izvan stvarnog života.

U kulturi se nametnula ideja nagle i bezbolne smrti i pitamo se zašto je to tako, rekao je prof. Vučković. Razlog tome je što u našem društvu postoji strah od umiranja, patnje i bolesti. Kada ljudi govore o umiranju ne boje se da ne izgube vječni život nego da ne padnu nekome na ruke, da budu ovisni i nemoćni. Jezovitost nije u tome da ne zadobijem vječni život nego ljude hvata jeza od bolova.

S druge strane imamo poželjnu smrt ili slatku smrt, eutanaziju, koja se smatra poželjnom. Sve više se u kulturu života uvlači misao o kvaliteti života a izbacuje misao o smislu života. Patnja ugrožava kvalitetu života. Temeljni zadatak medicinskih znanosti je ukloniti patnju i bol. A ako se to ne može još uvijek se može ukloniti patnika ili da se on sam ukloni, kao kod starih poganskih naroda koji su imali uzrečicu ‘uvijek postoji izlaz’, misleći pri tom na smrt.

U takvoj kulturi netko tko je star ili pati  osjeća potrebu da se makne jer smeta. To je otišlo do te mjere da se u nekim zemljama u kojima su uređeni zakoni o eutanaziji ljudi pitaju zašto su još tu i zašto ne oslobode prostor i otiđu iz ovog života. Tu se javlja jedna vrsta sentimentalnosti gdje čovjek koji je star i nemoćan pati, a s druge strane osjeća krivnju jer opterećuje druge ljude i taj osjećaj se pretvara u želju za eutanazijom jer ne želi patiti i biti na teret drugima. To se u jednom trenutku pretvara u dužnost, dužnost da izađemo iz života. Ako malo uđemo dublje u to vidjet ćemo kako se javlja ideologija nepodnošenja patnje.

Kršćanstvo inzistira na dostojanstvu života, rekao je dr. Vučković. Kvaliteta se može dobiti i izgubiti a dostojanstvo je nešto trajno, ono je nedodirljivo. Ipak svi mi se moramo suočiti sa smrću kao pojedinci. Smrt nam govori kakav je tko. U smrti se zrcali poslanje i vlastitost čovjeka. Autentičnog života ne može biti bez prihvaćanja smrtnosti.

Za razumijevanje smrti i autentičnosti života u zapadnom svijetu su važne dvije smrti: Sokratova smrt i Kristova smrt. To su dvije smrti koje su dominantne. Kada je Sokrat osuđen na smrt, on svima prisutnima kaže: Ja odlazim u smrt a vi ostajete u životu, ali koga je zapala bolja sudbina to je samo Bogu znano. Smrt koja je obilježila zapad je Kristova smrt. To je temelj kršćanstva i kulture u kojoj živimo. Isus je pristao ići u smrt iz vjerodostojnosti prema poruci koju je naviještao. Njegova ljubav je bila tolika da je bila jača i važnija nego smrt. U Kristovom životu je njegova ljubav jača od smrti.

Predavač je zaključio da tek kada se ozbiljno susretnemo sa smrću znamo razlučiti što je ono najbitnije inače sve nekako ostaje na površini. Tada ulazimo konkretni u odnos sa onim što se tiče mojeg života s Bogom i s ljudima i s onim što mi je važno i onim što nije.

Dr. Vučković za kraj je pročitao svoju pjesmu posvećenu pokojnom ocu.

Moderatorica večeri članica Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije Ana Marčinko na početku je izrazila svoje zadovoljstvo što ovako intrigantna tema može privući toliko ljudi, posebno mladih. Predstavljajući dr. Vučkovića istaknula je kako on kao profesor filozofije  kroz svoja predavanja ukazuje na to da kada je filozofija u službi teologije onda je to najljepši put kojim možemo razumski doći do Gospodina.