U uvodu predavanja dr. Bonaccorso objasnio je obiteljske veze Carla Fontane (1638.–1714.) i njegova pretka, također slavnoga arhitekta Domenica Fontane, koji je povezan s papom Sikstom V. koji je preobrazio Rim.

Carlo Fontana jedan je od velikih arhitekata rimskoga baroka, što je bila i njegova sreća i nesreća, kazao je dr. Bonaccorso. Sreća je bila u tome što je radio kada i velika imena tog vremena, a pomalo nesreća u tome što je na arhitektonsku scenu ušao malo poslije njih, te se u njegovo vrijeme iz raznih razloga manje ulagalo u reprezentativnu arhitekturu.

Zanimljivo je i njegovo područje porijekla – Ticino u sjevernoj Italiji. Pripadalo je tada Milanskoj nadbiskupiji pa se sam Fontana često definirao kao Milanac, ali je povezanost sa Švicarskom za njega bila važna u smislu financijske potpore. Fontana je bio učenik Giovannia Marie Bolina i slavnoga Gian Lorenza Berninija. Njegovu sestru oženio je Francesco Borromini, pa je bio dobro umrežen u arhitektonsku i graditeljsku scenu svoga vremena, ali prvenstveno je izvrsno poznavao način gradnje arhitekata na koje se nadovezivao.

Predavač je istaknuo neke godine koje su bila važne za Fontanu. Među njima je 1667. godina, koju Dubrovnik pamti po Velikoj trešnji, a od koje Fontana postaje nastavnik na Accademiji San Luca, na kojoj je čak dva puta proglašen vitezom.

Kroz prikaz poznatih arhitektonskih djela koje je Fontana projektirao u suradnji s drugima ili samostalno posjetitelji su mogli vidjeti njegov izražajni jezik koji se postupno mijenjao i sazrijevao. Njegovi rani projekti već su bili važni te ih je slao potencijalnim investitorima, a povezanost s isusovcima omogućila mu je izradu projekta isusovačke crkve u Loyoli u Španjolskoj. Brojni članovi njegove obitelji radili su zajedno s njime te su se specijalizirali za određena područja iste struke i to mu je svakako pomoglo na njegovu stvaralačkom putu. Posjedovao je i organizacijske sposobnosti te je uspješno organizirao gradilišta.

Dr. Gudelj pokazala je okupljenima povezanost Carla Fontane i Dubrovnika te predstavila zaključke nekih svojih istraživanja o tome. U godinama neposredno nakon Velikog potresa dubrovački predstavnik u Rimu o. Stjepan Gradić preporučio je Fontanu kao nekadašnjega Berninijeva suradnika. Dr. Gudelj iznijela je čitavu mrežu kontakata i odnosa između Gradića i kruga rimskih intelektualaca u kojem se Gradić kretao, a posebno njihovu vezu s bratovštinom i crkvom Sv. Jeronima.

S obzirom na to da su zidine bile u dobrom stanju odustalo se od toga da se grad preseli u Gruž, što je bila jedna od ideja nakon potresa. Iz kruga oko Fontane dolazi i nadareni arhitekt Tommaso Maria Napoli, sicilijanski dominikanac koji je u posljednjem desetljeću 17. stoljeća boravio u Dubrovniku i radio na dovršetku izgradnje nove barokne katedrale. Napoli je donekle izmijenio izvorni Buffalinijev projekt i dodao mu svoj vlastiti pečat, posebno u činjenici da je planirani bačvasti svod zamijenio križno-bačvastim, čime je katedrali omogućio više svjetla, ali i bolju statiku. Očito je Gradić, ali i arhitekti koje je on proučavao prilikom planiranja nove katedrale, mislio na sve detalje, pa i na opasnost od potresa, što je tada bilo prilično vizionarski.

Svoje ideje i rješenja Fontana je širio i u onodobnoj europskoj arhitekturi, pa je, između ostaloga, imao i ulogu savjetnika pri realizaciji projekta dubrovačke katedrale Gospe Velike izgrađene nakon velikoga potresa.

Predavanje priređeno u sklopu Dana kršćanske kulture u Dubrovniku moderirao je član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.