Doc. dr. Davor Šimunec održao predavanje „Teološki diskurs o sv. Josipu“

Uvodeći u predavanje doc. dr. Šimunec rekao je da nam je biblijska predodžba o Josipovoj duhovnoj fizionomiji, iako malo toga znamo o njemu, ipak vrlo prepoznatljiva.

„Josip, što znači Bog neka ga umnaža u Bibliji nema svoj potpuni cjeloviti lik, ali biblijska predodžba o njegovo duhovnoj fizionomiji je dobro prepoznatljiva. Izravni je potomak Davidov, pa zbog toga njegov sin iz njegova zakonitog braka baštini mesijanski naslov Davidova sina. U času Isusova začeća Marija je djevičanska žena, što će i ostati, ali je snagom zaruka po židovskom bračnom pravu između nje i Josipa sklopljen pravi brak, iako tjelesno neizvršen, ali takav će i ostati do kraja. Zato je Josip pravi muž Marijin, iako djevičanski, a to znači da nije samo asistent, izvanjski pratilac njezina života nego da je s njom stupio u bračnu vezu“, rekao je Šimunec te u nastavku progovorio o relativnom zaboravu sv. Josipa u Crkvi”, naglasio je doc. dr. Šimunec.

„U najodlučnijoj evanđeoskoj sceni u času Navještenja pri Utjelovljenju pred anđelom Gabrijela stoji Marija sama. Začeće Sina Božjega zbiva se bez tjelesne nazočnosti sv. Josipa i njegova eksplicitnog znanja. Tako je on za nas postao stranac Utjelovljenju. U tom se smislu tumači njegov naum da Mariju otpusti kad je doznao da je u blagoslovljenom stanju. Nemamo u Evanđeljima sačuvane ni jedne njegove riječi koja bi rasvijetlila njegovu unutarnjost, ni usklika, pokušaja formulacije koja bi svjedočila o njegovu zanosu, razotkrila njegovu ljubav. Kakav bi nam bio Marijin lik bez njezine riječi: Evo službenice Gospodnje, Neka mi bude, Sine, što si nam to učinio, Vina nemaju. Evanđelja nam pričaju o seriji Josipovih djela, međutim sva ta djela vrte se oko kolijevke djeteta i njegovih prvih godina te predstavljaju samo jedan, iako buran, isječak Josipova života. Ostatak njegova života ostaje nam dosta zastrt, a to znači za štovanje i nasljedovanje pomalo inertan“, rekao je predavač.

Na kraju predavanja se doc. dr. Šimunac osvrnuo na teologiju i štovanje sv. Josipa koje se nije dublje u Crkvi ukorijenilo. „Teologija je doduše dobro rasvijetlila djevičanski brak između Marije i Josipa, zauzela se za Josipovo dostojanstvo i svetost, dodijelila mu kult kao prvog među svecima, ali ostavila otvoreno pitanje u kojem smislu Sveto pismo nazivlje sv. Josipa ocem Božanskog spasitelja i u čemu stoji očinstvo sv. Josipa prema djetetu Isusu. Zapravo, na neki način isključivši tako sv. Josipa kao izravnog i stvarnog činitelja Duhu Svetom kod samog Isusovog začeća presjekao se ime i korijen njegovom specifičnom štovanju i nasljedovanja.“

„Visoki uspon skolastičke teologije potaknuo je neke teologe 15. i 16. stoljeća da na sv. Josipa protegnu pomalo privilegije i naslove koje pripadaju Mariji, učinivši tako moguću „josipologiju“ u nekoj varijanti mini-mariologije, gradeći teološke postavke na načelu prikladnosti. Nadalje, sv. Josipa se ne može stavljati izravno u područje recimo hipostatskog reda. tj. reda Bogočovjeka, budući da su ‘Josipova djela’ iako prevažna i snažna, ipak ‘drugotna’ u događajima utjelovljenja i otkupljenja, za razliku od Marijine uloge. Također primjerice, sv. Josip je kod Isusovog začeća sudjelovao samo neizravno i moralno, budući je pristankom na ženidbu i svojim položajem u Svetoj obitelji ostvario uvjet, koji je tražio dostojanstvo i čast djevičanskog začeća, skrivajući ga pred očima ljudi, dok ga Bog posve ne objavi. Sv. Josipu treba dati titule koje mu jasno i trijezno daje Sveto pismo, a to su: čovjek pravedan, sin Davidov, muž Marijin, otac Isusov (svakako u ulozi poočima). Svojim životom kojim je savršeno ispunio svoje poslanje ponizno i hrabro, postao je primjer svakom kršćaninu da hrabro podnese kušnje kakve god bile. Bez obzira na svojevrsni teološki zaborav do sada u sustavnijoj razradbi Josipove uloge u povijesnospasenjskom smislu, njegov lik itekako može predstavljati motiv daljnje teološke refleksije i u kontekstu suvremenosti u kojoj su mnoge pozitivne vrjednote u životima ljudi posve iščeznule, a naš ih svetac obilato nudi“, zaključio je predavanje doc. dr. Šimunec.

Predavanje doc. dr. sc. Davora Šimunca održano je u sklopu znanstvenog skupa „Protector Croatiae“ povodom 150. godina objavljivanja Glasnika sv. Josipa u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Dražena Kutleše, predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića, Karlovačke županije i Grada Karlovca, a u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.