Doc. dr. Šimunec, doc. dr. Murić, doc. dr. Kutleša i mr. Horvat na 62. TPT-u

U predavanju „Promjena epohe: svećeništvo u izazovima postmoderniteta“ doc. dr. Davor Šimunec istaknuo je da živimo u iznimno složenim vremenima koje je teško moguće popratiti s tolikim izmjenjivim prilikama, zagušenošću informacijama, ubrzanim tehnološkim napretcima i drugim okolnostima, da i običnom pojedincu počesto nije jasno kako se snaći u tom aktualnom rašomonu konkretne svakodnevnice. Ne čudi da i sami svećenici ne znaju kako odgovoriti izazovima suvremenoga doba.

Na početku je predstavio pojmove moderniteta i postmoderniteta i njihove povijesno-kulturalne momente. Pod modernom podrazumijevamo vid specifičnoga pomalo sekularizirajućega mišljenja, umjesto religijskoga, crkvenoga, duhovnog, teološkoga i metafizičkoga nastupa ovosvjetsko mišljenje, te se razvijaju razne koncepcije koje hoće protumačiti čovjeka ne više polazeći od Boga, Crkve i religioznoga nego tražeći u njegovoj samobitnosti i samopojavnosti razloge i sadržaj njegova tumačenja.

Kada pak govorimo o postmodernitetu, nailazimo na nevjerojatne izazove mrvljenja onoga što se nekada smatralo cjelovitim, holističkim. Živimo u vremenu svekolike skepse, obrnutosti raznih kriterija i nije više jasno što je to istinito, niti što bi to bilo etički polazišno, mjerodavno i kriterijski. U tom vidu sama postmoderna predstavlja svekoliko cijepanje svih mogućih smislova, na neki način odražavajući strogo odvajanje unutarnjega od izvanjskoga, jezika od stvari, subjektivnosti od objektivnosti, činjenica od vrijednosti, empirije od moralnog načela, istaknuo je doc. dr. Šimunec.

Sam postmodernitet obilježen je kaosom, nejasnoćom, fragmentiranošću, šizofreničnošću, zapravo na neki način nije jasno kako uopće odrediti taj termin. Posljedica je sekularizirajućega procesa kada čovjek dolazi do svoga ja, svoga ega kao jedinoga mogućeg oslonca tumačenja svega ostaloga. Postmoderna kultura je eklektična, miješa sve moguće elemente tragajući za nekim odgovorima, uvodi čudan standarizirani vid homogenosti shvaćanja na razini prosječnoga ukusa; kulturna vrijednost određuje se zapravo tržišnom protutežom.

Pitanje je sada kako se svećenici tu mogu snaći, istaknuo je predavač te zatim predstavio povijesne okolnosti za svećenike od predkoncilskog razdoblja do danas. Napomenuo je da od II. vatikanskoga koncila Crkva ima na neki način problem komunikacije sa svijetom. Neki su se krugovi opirali koncilskim promjenama a drugi su pak htjeli otići predaleko. No, koncilski dokumenti se još uvijek referiraju na modernu.

Bitna odlika postmoderne je prije svega sekularizacija revizije religijskoga shvaćanja iskustva božanstva. Postmoderni mentalitet potiče ljudsku konkurentnost na biologističkim i pomalo banalno patetičnim razinama pokazivanjem svoga ega i svoga ja.

Postmoderna nihilizacija utječe na stanje svećenikove svijesti; on nema jasno razrađene procese komunikacije sa svijetom. Postoji određena vrsta diskrepancije između pokušaja djelovanja Crkve prema svijetu i samoga stanja u svijetu koji jedva da može razumijeti naš govor, istaknuo je doc. dr. Šimunec.

Danas postoji problem inkulturacije, postmoderna kultura više sliči na antikulturu, ono što je bilo lijepo postoje vulgarno; u suvremnom smislu inkulturacije kršćanstva ono se nema u što inkulturirati. Kako kršćanstvo učiniti „in“ i „cool“ – postoje razne varijacije pastoralne prakse i kreativnosti mladih svećenika koji često puta žele imitirati određene obrasce koji zapravo više spadaju u obrasce pomodarstva, banalizirajući tako ono što je bitno u npr. liturgijskom slavlju, upozorio je doc. dr. Šimunec.

Sama Crkva biva zatečena vlastitom nemoći kako zapravo komunikacijski doskočiti suvremenim izazovima, a da pritom ne bude zatvorena u svoje opetovane pojmove. Crkva više nema manevarskoga prostora, ona je marginalizirna i mora se pomiriti s ograničenim utjecajem na društveni sektor. Stoga je teško odrediti moment otvaranja, odnosno zatvaranja Crkve da ne bi ostala bez komunikacije s današnjim ljudima.

Današnji čovjek traži da se jezgrovito, suvislo, razumljivo i potkrepljivo govori o vjeri, istaknuo je doc. dr. Šimunec, upozoravajući da se često puta gubimo u beskrajnim teoretiziranjima, svakojakim racionalizacijama, pojmovima koji su mnogim ljudima potpuno nejasni. Potrebno je pogođeno govoriti o vjeri, onoliko koliko je to uopće moguće; razviti i prilagodljivi, konstruktivni pristup. Nije dovoljno samo nešto htjeti, treba nešto i znati i proučavati. Da bi svećenik uopće mogao uspostaviti komunikaciju sa suvremnom, tzv. postmodernom zbiljom, i sam mora biti i teološki obrazovan i educiran i na neki način komunikacijski dovitljiv, sposoban, znati na neki način prereći vjeru, što je teško i rizično područje, jer vjera je već na neki način izrečena, stoga treba ispuniti sve prethodne uvjete, istaknuo je predavač.

Zaključio je da koliko više vlada kriza toliko više vlada duhovna praznina, odnosno duhovna potreba i žeđ za Bogom i tu sama Crkva i svećenici imaju velike šanse da na neki način znaju promijeniti pristup u samoj komunikaciji s društvenom stvarnošću, da ne budu kruti i rigidni ali niti popustljivi za ono što se odnosi na samo kršćanstvo.

U predavanju „Mjesto svećenika u sinodskom putu Crkve i misionarsko obraćenje kršćana“ doc. dr. Branko Murić istaknuo je da je sinodalnost ključna riječ koja stoji kao poveznica između pitanja mjesta svećenika u sinodskom putu i misionarskog obraćenja kršćana. Sinodalnost Crkve koja je u svom općem sinodskom putu, prvi puta u takvom obliku u povijesti Crkve, rasvjetljuje mjesto svakoga člana Božjega naroda na tom putu, a onda i svećenika, pružajući pri tome i uvid što se misli pod misionarskim obraćenjem kršćana.

Predavač je istaknuo nekoliko naglaska o načelu sinodalnosti koji daju uvid i u specifičnu temu mjesta svećenika i misionarskog obraćenja. Sinodalni put je proces, niz događaja koji u sebi uključuju slušanje, razmatranje, razgovor, dijalog, raspravljanje i savjetovanje te naposljetku donošenje odluke. Sinodalni put je time dio sinodalnosti Crkve. Sinodalnost je konstitutivna dimenzija Crkve, a sinodalni put je jedan od načina kako se konkretno kroz zajedništvo sveopće Crkve i partikularnih Crkava i zajednica izražava i ostvaruje sinodalnost, istaknuo je doc. dr. Murić.

Sinodalnost nam dopušta gledati Crkvu kao onu koja se nalazi u pokretu, na putu poput prve Crkve. Taj put je misionarski put koji ide od krerygme i osobnog obraćenja u susretu s Božjom riječju i Uskrslim do osvjedočenja i obraćenja zajednice prema slavljenju i novom navještaju Riječi koja poprima svoj život i konkretnost u životu Crkve. Ono što sinodalnost potiče, a sinodski put izražava jest unutarnja preobrazba svijesti jedne zajednice da je važnije očuvati žar Riječi nego čuvati pepeo, istaknuo je predavač.

Načelo sinodalnosti proizlazi iz Crkve kao naroda Božjeg. Budući da su subjekt sinodalnosti svi krštenici, onda i problematiku svećenika treba gledati polazeći od općeg svećeništva svih. U redovitosti života Crkve potrebna je obnova i preobrazba mentaliteta koju papa Franjo naziva misionarskim „izlaskom“ u novim okolnostima i izazovima da se raspozna put koji Gospodin pokazuje.

Danas živimo u društvu, u Europi u kojoj više kršćanstvo nije dominantno nego se nalazi na periferiji interesa. Stoga je prirodno za Crkvu da izađe misionarski djelovati na periferijama. Slika Crkve koja je trijumfalna i ima svoju važnost „čuvanja“ svete moći u promjeni epohe je stvar prošlosti te takav model Crkve više ne može biti dominantan u mentalitetu teologije, navještaja, pastorala i života Crkve, upozorio je doc. dr. Murić.

Promjena društvenih struktura, antropologije, kulture i načina življenja u sekularnom svijetu sve manje vidi društveni značaj Crkve, koji smo dodatno i sami poljuljali zlouporabama i zataškavanjima u onim segmentima pastorala na koje smo stavili naglasak i koje smo iznevjerili. Crkva vođena Kristovim Duhom prepoznaje da je periferija njezino mjesto odakle će najprije prepoznati i samoga Krista u susretu s osobama i njihovim životnim situacijama. Tako periferija postaje središtem, sjecištem i novim mjestom rađanja života Crkve. U tim periferijama ona bi trebala biti prva koja vida rane svima koji su odbačeni, izrabljeni, napušteni, koji podnose razna trpljenja. Tu će Crkva ponovno naći svoj prostor života, a sinodalnost nas podsjeća na to razlučivanje koje možemo izvući iz prošlih iskustava vjere, svjedočenja i svetosti te omogućava da ih aktualiziramo, prilagodimo, oplemenimo našim vremenom, istaknuo je predavač.

Sinodalnost ukazuje na potrebu da svi surađuju, participiraju, svako prema svojim darovima i poslanju. Sinodalnost Crkve nalaže da na putu nitko ne bude zanemaren, da su svi važni i da se svi trebaju uključiti. Zato preobrazba u sinodalnu Crkvu jest označena nuždom napuštanja mentaliteta klerikalizma, istaknuo je doc. dr. Murić.

Klerikalizam je „devijantni način poimanja autoriteta u Crkvi“, prema riječima pape Franje „stav koji ne samo da poništava osobni identitet kršćana, nego jednako tako umanjuje i podcjenjuje krsnu milost koju Duh Sveti usađuje u svoj narod. Klerikalizam koji podupiru neki svećenici i laici, dovodi do rascjepa u crkvenom tijelu te ohrabruje i pomaže da se ponavljaju mnoga zla koja danas osuđujemo, među kojima su sustavno zataškavani seksualni skandali, financijske malverzacije te zlouporaba moći i autoriteta, zanemarivanje poslanja i zlouporaba onoga što je darovano. To dovodi Crkvu danas u duboku krizu na koju će Crkva moći odgovoriti jedino slušajući i kajući se, srameći se i moleći za obraćenje. Nakon tog pročišćenja morat će pretočiti svoje djelovanje u istinsku kristopraksiju, poručio je predavač.

U kontekstu Crkve u Hrvatskoj upitao je zašto se, unatoč tome što postoji sve veće sudjelovanje mnogih osoba u laičkim službama, to ne odražava i ne pretače u prodiranju kršćanskog stila života i vrednota u društveni, politički i ekonomski svijet? Zašto postoji korupcija, zašto toliki odlaze iz Hrvatske, zašto smo razočarani i što Crkva može učiniti? Korupcija prožima sve pore društva, a to znači da prožima i Crkvu, upozorio je doc. dr. Murić i istaknuo da je potrebno zauzeti se da evanđelje preobražava društvo.

Sinodski hod nije vrijeme koje je predviđeno isključivo za kritiziranje Crkve. Vademecum kao popratno pomagalo pripravnog dokumenta o Sinodalnosti govori o tome da su sinode vrijeme za snove i za posvećivanje vremena budućnosti, traži se inovativni vidik, uključivost, otvoren duh, slušanje svakoga ne zaboravljajući nikoga, istinsko shvaćanje zajedničkoga hoda, razumijevanje suodgovornosti Crkve, iskorak prema drugima, zaključio je dr. doc. Murić.

U predavanju „Celibat između proročke karizme i pravnog oblikovanja“ doc. dr. sc. Mislav Kutleša i mr. sc. Josip Horvat upozorili su na svojevrsno mišljenje da se o celibatu nema više što za reći jer je jednostavno riječ o crkvenoj odredbi kojom se uvjetuje primanje svetoga reda prezbiterata. Takva je misao „tragedija koja puno govori o našoj vjeri i odnosu prema Isusu Kristu, a napose kristološkoj dimenziji svećeništva“, jer dok se još uvijek govori kao o odredbi, zanemaruje se da je ono napose evanđeoska vrednota. Celibat itekako daje formu i bogatstvo našem svećeničkom životu i pastoralu, to je uistinu temelj i jamstvo plodnog svećeničkog poslanja i služenja. Celibat mu u konačnici daje puninu jer mu daje konačno usmjerenje i svrhu. On je duh poslanja, jer potpuno posvećenje i darivanje Bogu po uzoru i u Isusu Kristu, i nadahnuće svećeničkog života i djelovanja, jer usmjerava svijest naroda Božjeg i svakog čovjeka prema konačnom cilju života – kraljevstvu Božjem. Celibat nas tako otvara onoj stvarnosti u kojoj nije samo svećenik koji djeluje nego je sam Gospodin koji djeluje u nama i po nama, istaknuo je doc. dr. Kutleša.

U svrhu što kvalitetnijeg uranjanja u proročku dimenziju celibata autori su u kratkim crtama iznijeli što je svećenički celibat u svojoj najdubljoj biti, služeći se biblijskim odlomcima i teološkom misli sv. Ivana Pavla II. U njima su odgovori na pitanje: zašto celibat i koja je njegova proročka dimenzija: jedne strane zrcali se odnos prema stvarnostima koje su u središtu Isusove poruke i poslanja – vječni život i kraljevstvo nebesko. S druge strane zrcali se i snaga u kojoj vjernik i učenik vapi za ostvarenjem toga ideala – vjera, nada i ljubav prema Kraljevstvu Božjem.

Odgoj za čistoću i ideal celibata čuva, njeguje i promiče najveći dar ljubavi Božje u čovjeku – biti slika i prilika Božja. No, ono što čuva njegovo dostojanstvo danas je nažalost postalo tabu tema, primjetio je doc. dr. Kutleša. Istaknuo je aktualni nedostatak odgoja za novozavjetni ideal posvećenosti Bogu, a k tome otvoren i nekvalitetan govor o kreposti čistoće i celibatu. Odgoj za evanđeoski ideal ne počinje u bogosloviji nego počinje u obitelji, i to na način da se čistoća i celibat prepoznaju kao kreposti po kojima se čovjek otvara Božjoj ljubavi, da ga ona osvaja, odgaja i priprema za poziv, bilo bračni bilo svećenički. Nažalost, u mnogim katoličkim obiteljima izostaju ove vrednote te se pojedinca prepušta osobnom traganju i izboru: odgoju ulice i sekulariziranog društva, s jedne strane, te Crkve i njezinog moralnog nauka, s druge strane, rekao je.

Celibat, shvaćen kao potpuno darivanje i posvećenost Bogu, jest ideal kršćanskoga života jer se u njemu otkriva eshatološki sadržaj naše vjere – vječno zajedništvo s Bogom. Dakle, uvijek iznova stojimo pred zadaćom teološkog produbljivanja celibata „kao savršenijeg staleža za ostvarenje (ideala) kršćanske vjere“. U istome nalazimo mogućnost da celibat svećenika danas otkrije svoju proročku dimenziju za cijelu Crkvu i svakog čovjeka. Drugim riječima, valja nastojati osvijetliti definiciju celibata kao znaka i karizme, istaknuo je doc. dr. Kutleša.

Zaključuje da promjena epohe ne zahtijeva promjenu svećeničkog i kršćanskog ideala nego zajedničko osluškivanje bila suvremenog čovjeka, potom zajedničko promišljanje i djelovanje, ali uvijek u svjetlu istine kršćanskog ideala koji u Isusu Kristu uvijek ostaje isti – jučer, danas i uvijeke. Možda stvarnost kraljevstva nebeskoga i jest prisutan u našem obiteljskom kršćanskom odgoju, no u kojoj je mjeri prisutan u smislu Kristove potpune predanosti i posvećenosti kraljevstvu Božjem kroz svećeništvo i celibat, upitao je doc. dr. Kutleša.

Svećenički celibat nastoji ideal eshatološkog vremena utisnuti u svijest današnjeg čovjeka da unatoč promjenama ili drugačijim pozivom i izborom prostora ostvarivanja vlastitoga života svoj život ravna prema vječnosti, u žudnji za vječnim jedinstvom s Bogom. Da mu mjera svega života i rada bude kraljevstvo nebesko. Celibat bi, stoga, po svojoj naravi trebao provocirati savjesti vjernika jer budi osjećaj za Boga, istaknuo je predavač.

Osvrnuvši se na definiciju svećeništva i prikladnosti celibata u dekretu Drugoga vatikanskog koncila Presbyterorum ordinis, o službi i životu prezbitera, istaknuo je da se svećenik snagom celibata posvećuje u potpunosti, bez zadrške, vrhovnom svećeniku Isusu Kristu, izvire iz njegova svećeništva, posvećuje se njegovom riječju i „evanđeoskim duhom te je pozvan svijetu naviještati Radosnu vijest, crpeći svoju radost iz Gospodina“.

Iako bi se s obzirom na beženstvo celibat mogao predstaviti kao „sloboda od“ ili prazninu u životu i slobodno vrijeme, ono je daleko od istine. Svijest o kraljevstvu nebeskom i proročkoj dimenziji daju poseban sadržaj i puninu celibatu – svoje vrijeme posvetiti za narod Božji služenjem kroz sakramente i pripremu za iste, priprema za svakodnevnu homiliju, molitvu… itd. Stoga celibat ne može biti alibi za gubitak vremena ili svaštarenje odnosno besposličarenje, a kamoli za vjersko, duhovno i moralno propadanje.

Celibat da bi se ostvario i donosio plodove treba svakodnevnu hranu – molitvu i zauzeto služenje. Kroz navedeno svećenik ne samo da vrši službu nego i u svojoj vlastitoj svijesti otkriva dublji smisao i ljepotu celibata, kako za sebe tako i za Crkvu i društvo, zaključio je doc. dr. Kutleša.

Mr. sc. Josip Horvat zatim se osvrnuo na temu svećeničkoga celibata i raspravu o prikladnosti njegove obveznosti u latinskoj Crkvi koja gotovo u stopu prati postkoncilsku povijest i već je godinama u središtu žive i strastvene rasprave. Mogu se primijetiti i neka proturječna mišljenja o njegovu podrijetlu i razvoju u zapadnoj i istočnoj Crkvi, no bilo bi pogrešno i omalovažavajuće kvalificirati celibat kao zapadnjačku disciplinu, istaknuo je mr. Horvat, dodajući da tradicija i praksa istočnih Crkava ne slabi nego naprotiv jača osjećaj i svijest o valjanosti tisućljetnoga običaja koji u povijesnom hodu dobiva pozitivnu pravnu formulaciju.

Više je puta u postkoncilskom razdoblju prikladnost obveznosti celibata izbijala kao goruća tema, rekao je mr. Horvat, izdvojivši posebno dva trenutka – prvi je bio krajem 60-tih godina prošlog stoljeća zbog smanjenja broja svećeničkih zvanja, osobito vidljiv u Nizozemskoj. Drugi trenutak je danas, a svoj izvor ima na dva suprotna kraja svijeta: Biskupska sinoda za panamazonsko područje 2019. – koja središnje govori o manjku svećenika; i Sinodalni put njemačke Crkve koji je još uvijek u hodu. Tamo se pitanje celibata povezuje sa slučajevima zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika, koji narušavaju kredibilitet i svjedočku dimenziju Crkve.

No, Crkva je uvijek doživljavala krize koje najčešće dovode do promjena. Posljednjih desetljeća invazivne sekularizacije u Crkvi postoji tendencija promjena, koje su u načelu dobrodošle, a ponekad i nužne. No, neka strujanja među prvima u analizi krize na optuženičku klupu stavljaju obvezatnost celibata, koji svoju pozitivnu formulaciju ima u kanonu 277 važećega zakonika, istaknuo je predavač i upozorio na opasnost promatranja celibata kroz reduktivnu i ograničavajuću pravno-pozitivističku viziju.

Viziju Pavla VI., i sljedećih pontifikata kao i cjelokupnog učiteljstva temeljenu na prioritetu formacije, duhovnom životu svećenika, kao i na neposrednoj ulozi biskupa i ostalih vjernika posljedično prati i zakonodavna aktivnost Crkve na općoj i partikularnoj razini, istaknuo je mr. Horvat. Osvrnuo se zatim podrobnije na kanon 277 njegova tri paragrafa, kao i kaznene lijekove i pokore.

Predavanje je zaključio citirajući riječi jednoga kardinala: Dugujem vam, kršćani, jedinu istinu koja spašava. Crkva umire, ali umire zato što se pastiri boje govoriti istinu s jasnoćom. Bojimo se mnijenja, javnoga mnijenja i vlastite braće. Dobar pastir je spreman žrtvovati vlastiti život za svoje ovce.

Uslijedila je tematska rasprava.

62. teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o temi „Preobrazba svećeništva u promjeni epohe“ održava se od 25. do 27. siječnja u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a a može se pratiti i na YouTube kanalu KBF-a.