Komisiju su činili mentor prof. dr. sc. Emilio González Magaña, SJ, prof. dr. sc. Donna Lynn Orsuto kao predsjedavajuća povjerenstva te cenzor doc. dr. sc. Emmanuele Rotundo.

Osim općeg uvoda u tematiku i zaključaka istraživanja, doktorska disertacija podijeljena je u tri dijela i sedam poglavlja. Temeljni ciljevi teze bili su: dokazati postojanje pozitivnih aspekata samoće, u svrhu postizanja pune zrelosti i optimističnog razvitka profila dijecezanskog svećenika; ponuditi moguće odgovore na negativne perspektive samoće, osobito u dokumentima Učiteljstva; dati psihološko-duhovni uvid u osobne benefite kvalitetno proživljenih trenutaka samoće, ukazati na samoću kao na mjesto susreta s Bogom; ponuditi početne točke za procese rasta u samoći, posebno u formaciji bogoslova i permanentnoj formaciji klera.

U tu svrhu doktorand je koristio različite metode i, prema procjeni komisije, bogatu literaturu na više stranih jezika. Naglasivši već problematičnu konceptualizaciju pojma „samoća“, teza je slijedila ne samo misao pojedinih crkvenih otaca, već i Drugog vatikanskog koncila, suvremenih papa, te više rimskih Kongregacija. Teološka refleksija produbljena je osvrtima na aktualne doprinose psihologije i psihijatrije, imajući kao fokus duhovnost i odgoj biskupijskog svećenika.

Komisija je bila jednoglasna u procjeni originalnosti teme i ozbiljnosti pristupa istoj od strane kandidata. Naime, rijetka je teološka literatura na spomenutu problematiku, a obrada teme vlč. Miličevića odlikuje se jasnim ciljevima, interdisciplinarnim pristupom i konkretnim prijedlozima za formaciju budućih svećenika.

S obzirom na to da je disertacija pisana na talijanskom jeziku, pohvaljena je i doktorandova upotreba istog, kao i pregledan ustroj rada te logičan razvitak misli i argumenata. Živa rasprava komisije s kandidatom odvila se oko razlikovanja psiholoških i duhovnih elemenata samoće i izolacije, odgojne uloge Objave i psihologije, te praktičnog rasta mladog čovjeka koji se odaziva na Božji poziv, proživljavajući uvijek nanovo dinamiku samoće i zajedništva. Izrazivši zadovoljstvo cjelokupnim radom, komisija je uime Sveučilišta dodijelila vlč. Andriji naslov doktora znanosti teologije sa specijalizacijom na polju duhovnosti.

Obrani su nazočili roditelji Ilija i Blaženka Miličević, brojni članovi njegove obitelji, prefekt Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum vlč. Domagoj Markić, prefekt za studij istog Zavoda i nekadašnji dekan Instituta za duhovnost Gregorijane prof. em. Mihály Szentmártoni, SJ, prijatelji i kolege germaničari, članovi Papinskog zavoda sv. Jeronima te Papinskog irskog zavoda.

Andrija Miličević rođen je 1986. u Zagrebu. Nakon osnovne i srednje škole u Sesvetama, započinje 2004. studij i formaciju pri KBF-u i bogosloviji u Zagrebu, ali već nakon dvije godine biva poslan u rimski Germanicum. Zaređen je za svećenika Zagrebačke nadbiskupije po rukama kardinala Josipa Bozanića 2010., nakon čega služi kao župni vikar u Župi Navještenja Blažene Djevice u Velikoj Gorici. Na Gregorijani je završio magisterij iz duhovne teologije i specijalizaciju za formaciju odgojitelja, od 2016. do 2021. bio je pomoćni duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu.