Na početku izlaganja dr. sc. Šehić je u središte promišljanja stavio čovjeka koji je subjekt i cilj svih događanja. „Čovjek kao svjesno, inteligentno i kreativno biće koje nadilazi sve oko sebe, gospodari i upravlja svijetom oko sebe. Kršćanska antropologija u svjetlu biblijske Objave promatra čovjeka kao sliku Božju (Post 1, 26), što predstavlja ključni pojam u kršćanskom razumijevanju čovjeka, jer je njegov misterij neodvojiv od misterija Boga. Teološka antropologija, koja čovjeka drži krunom stvaranja, gospodarom i čuvarem stvorenog svijeta (Post 1, 28 – 29), potiče čovjekovo sustvarateljsko djelo po kojemu nastavlja Božje djelo stvaranja prokreacijom i ispunjavanjem zadaće odgovornog čuvanja i održavanja života na zemlji.“

Izlagač je naglasio da čovjeka svijest o vlastitoj manjkavosti, prvenstveno onoj biološkoj, nuka „ na potragu za određenim rješenjem, nadoknadom ili od-terećenjem. Pojam poboljšanja čovjeka (human enhancement) predstavlja novu paradigmu u vidu čovjekovog unaprjeđenja. Novo ‚biotehničko stoljeće‘ uvodi nas u nove mogućnosti razvoja u spajanju genske i računalne evolucije a time i u gospodarsku eru komercijalne uporabe brojnih biotehnoloških znanstvenih otkrića. Tehno-znanstvena revolucija modificira dosadašnje mogućnosti biologije te implicira buduću promjenu paradigme u shvaćanju spolnosti, razmnožavanja i rađanja, te potrebu etičke refleksije. Novost transhumanističke antropologije očituje se u činjenici da ono što je do jučer bila nužnost prirode, već danas postaje izbor. Ostati ‚prirodan čovjek‘ postaje izbor koji se donosi već u odlukama o ishrani i vrsti hrane koju konzumira, prokreaciji u kojoj može birati genetičke postavke djeteta, genetici, farmakologiji i medicini u kojima bira kakva poboljšanja želi i sl.“

Promišljajući o novoj paradigmi koja obuhvaća čovjeka u posthumanom razdoblju don Damir je zaključio da se čovjek koji prihvati paradigmu posthumanog bića nalazi „pred izazovom da konačno eliminira neželjena stanja bolesti i uspori starenje, što mu pružaju najnovija istraživanja molekularne nanotehnologije i neurofarmakologije koji imaju za cilj omogućiti kontrolu nad biokemijskim procesima u našem tijelu te kontrolu nepoželjnih emocionalnih stanja.

Čovjek se, više nego ikad do sada, nalazi u napetom i neizvjesnom procjepu između tehnokratsko-transhumanističkog poboljšanja i vlastitog dostojanstva. Iako ne odbacuje ono horizontalno te sam sudjeluje u napretku i razvoju, trajno je upućen prema izvoru svog iskonskog identiteta, prema Bogu.“

Čovjekova ideja o popravku pale naravi – Homo creatora

„Prvi čovjek u liku Adama kao singularnog bića, ali u kojem je na neki način inkorporiran sav ljudski rod, nakon što se našao u središtu drame grijeha koji ga konačno i fizički udaljuje iz Edena (Post 3, 23 – 24), donositelj je stvarnosti vlastitog prijestupa i novonastalog palog stanja. U toj napetosti prvi čovjek u prijestupu gubi prvotni status kojeg je imao pred Bogom, narušavajući pritom sve svoje relacije, prema sebi, Bogu i drugome. Od tog trenutka čovjek baštini ideju o popravku vlastite pale naravi. Izlazak iz svakom čovjeku bliskog stanja patnje, boli i prolaznosti živi otkako je čovjek pao, i svakoj je kulturi i civilizaciji poznata težnja za izgubljenim rajem, a svakom čovjeku opipljiva težnja za potpunim ispunjenjem koje ne uspijeva dohvatiti nikakvim zemaljskim nadomjestcima. Stanje ograničenosti, ranjivosti i patnje u svijesti svega navedenog, od tog trenutka čovjek želi nadići. Ta ideja o popravku pale naravi i smrtnosti kroz poboljšanje čovjeka predstavlja desiderium novum et vetus.“

Zaustavljajući se na čovjekovom odabiru, dr. sc. Šehić je naglasio da „otada čovjekova želja za nadilaženjem postavlja pitanja: U kojoj je mjeri nesavršena, grješna i ograničena narav inherentno čovjekova?; Može li se ona nadići i kao takva biti čovječna?; U kojoj mjeri čovjekovo propadljivo, podložno starenju i smrtno tijelo mora biti kao zadano i može li se ono poboljšati, transhumanirati?; Može li se transhumanizam u ideji popravka ograničene i kvarne ljudske prirode ostvariti nastavak Božje kreacije čovjeka i suradnju u djelu stvaranja?; Je li poboljšanje čovjeka, stvaranje novog superčovjeka prirodni evolucijski tijek razvoja?; Može li transhumanističko poboljšanje čovjeka otkriti Homo creatora u punini?“

Materijalističko-redukcionistički temelji transhumanizma

Govoreći o temelnim postavkama i točki promatranja transhumanizma dr. Šehić je naglasio da „naslonjen na mehanicistički i materijalistički svijet empirizma i racionalizma, evolucionistički svjetonazora potpuno izbacuje čovjeka iz središta stvorenog svijeta te ga darvinistički promatra kao puku slučajnost evolutivnog procesa. Genetskom mutacijom i prirodnom selekcijom nesavršenom čovjeku takva antropologija želi nadograditi mogućnosti i nadomjestiti nedostatke, znanstveno-tehnološkim dostignućima. Takav redukcionizam otvara samo nove pristupe instrumentalističkoj antropološkoj viziji čovjeka, artikuliranoj osobito kroz postmodernu tehnokratsku paradigmu.“

Predavač je istaknuo da je tehnokratska paradigma nastala u mentalitetu postmodernog čovjeka, te da zasljepljuje metafizičku vrijednost stvari i otežava čovjekovu potragu za istinom. Smatra da je njezina redukcionistička perspektiva utemeljena je na pogrješnoj antropologiji i čini temeljni promašaj, jer ne shvaća bit čovjeka i stvarnosti.

„Globalizaciju ‚jednodimenzionalne paradigme‘ koja se zadovoljava površnim razumijevanjem objektivnog, zanemaruje stvarnost pred sobom. Redukcionistička perspektiva tehnokratske paradigme izdiže subjekt i njegovu kontrolu nad objektom, što dovodi do distrofije svih dimenzija ljudskog života. i društva. Metafizičko sljepilo tehnokratskog pristupa onemogućuje čovjekovo ispravno samopoimanje, te objektivizirajući sve oko sebe na razinu instrumenta, i sam postaje objektom takve paradigme. Transhumanizam tako nudeći čovjeku prelaz onkraj humanoga, transhumaniranog čovjeka nužno dehumanizira. Kreativni proces transhumanizma koji zamagljuje i pomiče granice i u sferi postmodernih artističkih ideologija donosi kontradiktornu kombinaciju kreativnog, destruktivnog i samodestruktivnog procesa“, istaknuo je predavač.

Transhumanistički superčovjek – evolucijska nužnost (Homo co-creator)

Don Damir je postavio pitanje može li se transhumanistički poboljšani superčovjek shvatiti kao evolucijska nužnost, kao prirodna nadgradnja čovjeka koji je selekcijom dobrih gena i kognitivnim moćima preživljavanja popravio i nadgradio vlastito čovještvo.

Istaknuo je da je „kršćansku misao zaokupljala ideja čovjeka kao stvorenog sukreatora, koji kreativnost kao konstitutivni element vlastitog bića pretvara u izvor kreativnog djelovanja u svijetu, pa i pogledu razvoja tehnologije za postizanje određenih ciljeva i poboljšanja ljudskog stanja, te u pogledu kreativnosti same. Koncept stvorenog sukreatora Homo co-creator pokušao je interpretirati čovjekovo djelovanje u svijetu, koje bi moglo prilagoditi agresivnog tehnološkog operatora Homo fabera.“

Transhumanistička dekonstrukcija čovjeka kao društveni posrtaj

Dr. sc. Šehić istaknuo je da „transhumanistička antropologija lišava čovjeka transcendentalne dimenzije, reducira na materijalističko instrumentalističku dimenziju slučajnog bića. Čovjek, dakle sudjelujući u transhumanističkoj kreaciji, sudjeluje u transformaciji vlastite ljudske naravi pod izlikom nadilaženja nekih ljudskih granica.

Human enhancement i uplifting kao poboljšanje ljudske osobe, primarno se odnose na poboljšanje fizičkih i intelektualnih sposobnosti kroz hibridizaciju sa strojem putem materijalne ekstenzije. Potom transhumanistička antropologija zaziva nestanak tijela u shvaćanju čovjeka, pošto nestane potreba za fizičko-materijalnim postojanjem jer je postojanje prebačeno u svijet informacija uma. Takav posthumanistički scenarij prelazi u antihumanistički. Nadilaženje tijela, pritom se smatra oslobođenje od tijela. Novi čovjek ili postbiološko biće time može eliminirati biološke nužnosti starenja i smrti, boli i patnje, reustrojiti osjetila, pamćenja i inteligenciju, no istim će prestati biti ljudsko biće. Upravo to čini granicu koju prelazeći, čovjek iz Homo Imago Dei postaje Homo Creator, ali ne u smislu Božjeg čovjeka – Homo Dei, nego čovjeka boga Homo Deusa. Posthumanizam ovdje ima svoje ostvarenje u dualističkom konceptu, što je distinktivni element u odnosu na antihumanizam koji u potpunosti zaziva ‚smrt čovjeka‘.“

Dr. sc. Šehić u zaključnom djelu svog izlaganja postavio je pitanje: „Može li se prepoznati crvena nit?“ Možda je presmjelo zaključiti, ali na pozornici se odvija Rat protiv čovjeka, koji poprima globalne razmjere i za cilj ima globalizirati i uniformirati ljudsku vrstu i staviti je pod jedan ideološki nazivnik. Jedna vlada, jedan religiozni univerzalni pacifistički model, globalna kontrola, univerzalna etika itd. Te postavlja na koncu pitanje, hoće li u tom traženju i progresinom dehumaniziranju nestati Čovjek – zaključio je.