Don Ivan Jurin: Sve u našoj vjeri i životu ovisi o našoj slici Boga

Jurin je katehezu oslonio na prethodnu koju je generalni vikar i župnik Jelse don Sanko Jerčić održao u Vrbanju o temi „Religija i vjera“.

Don Ivan je u predavanju, između ostaloga, istaknuo da „nije svaki bog Bog“, napomenuvši kako je to bio odgovor jednog svećenika na optužbe protiv Boga zbog ljudskih životnih nevolja i patnji. S tim odgovorom svećenik je poručio kako nije sve ono što smatramo i nazivamo bogom uistinu jedini, pravi i živi Bog. A slika Boga u kojega vjerujemo je od neopisivo velike važnosti za naš život i našu vjeru. Jer, sve u našoj vjeri i životu ovisi o našoj slici Boga. Stoga je prevažno pitanje utječe li na naš život i vjeru istinski pravi Bog ili utječu naše slike Boga, naši idoli?

Kao primjer krivog shvaćanja Boga don Ivan je pročitao veći dio devetog poglavlja Ivanova Evanđelja, u kojemu Isus ozdravlja slijepca od rođenja. Tu čak i apostoli pokazuju kako imaju krivu sliku Boga, pa u svom sljepilu postavljaju pitanje: „Tko je kriv što se ovaj slijep rodio; on ili njegovi roditelji“? I apostolima i farizejima izmiče ono o čemu Isus govori. I jedni i drugi traže krivce. Apostoli za grijeh sljepoće, a farizeji za grijeh kršenja subote. I jedni i drugi Boga stavljaju u svoje kalupe i zato ostaju slijepi, a potpuno su uvjereni da vide. Ne mogu vidjeti djela Božja, jer sami određuju kakav bi Bog trebao biti i kako bi morao postupati. Jedini pobjednik u Ivanovu Evanđelju je slijepac. On sada vidi. Vidi da nije bio kriv za svoju sljepoću i, još važnije, vidi da Bog ne prolazi pokraj čovjeka. Slijepcu su otvorene oči i on je shvatio: ovaj Isus, to je Bog, jer nitko ne može činiti ovakva djela, ako Bog nije s njime.

I mi se često u životu ponašamo poput apostola i farizeja. Ponašamo se po svojoj slici Boga i želimo odrediti kakav bi Bog trebao biti i što bi trebao činiti. A ako Bog ne upada u moje kalupe – nije mi potreban. Tako u nevoljama olako mislimo da me Bog kaznio i ostavio, pa konačno počnemo govoriti da nam takav Bog i ne treba. Nama treba bog-idol po mjeri naših želja i potreba. Prečesto Boga zamišljamo i kao jednu silu koja stoji nad nama i vreba nas. I onda, sve što činimo činimo da svog boga udobrovoljimo, i da naš bog učini nešto što pravi Bog ne želi učiniti. Čak i česti usklik: „Ima Boga“ govori kako mi zamišljamo Boga – kao osvetnika.

Stoga je Isus svima koji su vjerovali, ponajprije svojim učenicima, stalno ispravljao sliku Boga. Nije imao problema s onima koji su bili slabi i grešni nego s onima koji su imali krivu sliku Boga. Lupeži i javni grešnici najteže vrste, kao bludnica, slijepac i bolestan čovjek u Kristu prepoznaju Boga. Oni drugi ne prepoznaju jer su sebi stvorili bogove koji su im bili sasvim dovoljni.

Isus je čitav svoj život, svoje poslanje i svoju objavu sažeo u jednu čudesnu, „ropsku“ gestu. Klečeći pred onima koji to ničim nisu zaslužili pere im noge i naređuje im da i oni to jedni drugima čine. Ništa drugo nije dovoljno, a ni manje i ni više od ovoga. Ta je gesta otkrila Boga u Isusu. Stoga kršćani žive po principu – što je Bog meni učinio to ću ja tebi, jer Isusov život je za nas mjerodavan.

Bog je u Isusu Kristu otkrio svoje lice i ja na tom licu mogu izravno čitati kako se Bog osjeća zbog ljudi koji pate. Isus svakako nije uklonio svu patnju – izliječio je samo nekolicinu na jednom malom djeliću globusa – ali je otkrio: Bogu je stalo da to čini, da bude bliz, da bude supatnik, da u bolesti i boli pronađe svoje mjesto. Nama kršćanima križ je znak kako je Bog odlučio s nama dijeliti ovaj naš život, i to u svemu, u radosti i žalosti, pa čak i u umiranju.

U vezi s tim don Ivan je naveo istinitu priču iz logora Auschwitz koju je napisao preživjeli logoraš Elie Wiesel: „SS-ovci su pred okupljenim logorašima objesili dvojicu židovskih muškaraca i jednoga mladića. Muškarci su umrli odmah, a smrtna borba mladića trajala je oko pola sata. ‘Gdje je Bog? Gdje je on’? pitao je jedan iza mene. Kad se mladić i nakon dužeg vremena još uvijek mučio na užetu, čuo sam ponovno tog čovjeka kako zaziva: ‘Gdje je sad Bog’? A ja začuh u sebi jedan glas kako odgovara: ‘Gdje je On? Ovdje je On…On visi tamo na vješalima…‘“

„Jedino pogled u Isusa Krista liječi našu vjeru od svih bezbožnih elemenata koji rađaju najgorim ateizmom – kršćanskim ateizmom“, rekao don Ivan.

Stoga je potrebno uvijek iznova, osobito u korizmi kao blagoslovljenom vremenu pitati se kakav je taj moj Bog i kako taj Bog utječe na mene? Uhvatimo se Biblije i zaključimo: jedini tko mi može tumačiti Boga je Isus, jer On je Bog, osim njega nikoga drugoga i ništa drugo nema, zaključio je don Ivan.

Nakon kateheze nazočni su, uz orguljsku pratnju maestra Slavka Reljića, otpjevali pjesme „Milost“ i „Isuse, volim Te“.