Disertaciju je izradio pod mentorskim vodstvom o. prof. dr. sc. Jure Zečevića-Božića, u specijalizaciji „Ekumenska teologija i dijalog religija, svjetonazora i kultura“, stekavši time akademski stupanj doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti, polja teologije, grane ekumenske teologije.

Ispitno povjerenstvo, uz mentora prof. dr. sc. Zečevića, sačinjavali su prof. dr. sc. Franjo Podgorelec kao predsjednik povjerenstva, te izv. prof. dr. sc. Antun Japundžić kao vanjski član.

U radu su detaljno istraženi i predstavljeni istočnokršćanski praxis, theoria i theosis kao temeljne odrednice mističnog puta kršćanskog savršenstva i teološki kontekst koji u bitnome određuje predmetne stvarnosti. Komparativnom metodom je potvrđeno da se sve ono što praxis, theoriju i theosis kršćanskoga Istoka čini uistinu jedinstvenima, s pravom smješta u područje mistike i da se istočnokršćanska mistika, počivajući na „tronošcu“ praxis – theoria – theosis i teološki dubinski impregnirana palamizmom, po mnogočemu razlikuje od ostalih mističkih izričaja, bilo drugih religija, bilo u samom kršćanstvu, te utoliko posjeduje nedvojbeni ekumenski i međureligijski komplementarni i dijaloški potencijal. Istočnokršćanska mistika, utjelovljena i izrečena u praxisu, theoriji i theosisu ne prestaje biti teologična, čak štoviše, strogo teologična. Ona je u isto vrijeme teistična, a da nije posve katafatična, odnosno, da se ne pretvara u subjektivno artikulirani misticizam. Istovremeno je apofatična, a da ne posrće u pan(en)teizam. U isto je vrijeme eklezijalna i dogmatski uvjetovana ne prestajući pritom biti mistikom. Praxis, govor o iskustvu theorije i teologija theosisa, kroz svoj povijesni razvoj, posve su, sadržajno i izričajno, (p)ostali čisti od stvarnih utjecaja novoplatonizma, antičkog i ezoterijskog gnosticizma, te stoicizma, dijeleći s njima, tek poneki, povijesno naslijeđen, „tehnički termin“. Uz svoj ekumenski doprinos disertacija ima svoju vrijednost i na području duhovnosti, jer artikulira i nudi cijeli niz konkretnih sadržaja i smjernica iz baštine kršćanskog istoka o tome kako osoba, kroz autentičnu sintezu prakse (praxis) i teorije (theoria) može napredovati prema zajedničkom cilju svih kršćana: oboženju (theosis). Premda stupanj oboženja tijekom ovoga života u vremenu i prostoru nikada ne može biti ostvaren potpuno i savršeno, svaki kršćanin je pozvan da se već tijekom ovoga života trudi što više približiti tome cilju.

Disertaciju karakterizira i obilje izvora i građe crpljene iz više svjetskih jezika.

Uz zapisničarku, voditeljicu Službe za znanstveno-istraživačke projekte Maju Kereša, mag. paed. relig. et catech., javnoj obrani je nazočio i niz drugih zainteresiranih osoba, studenata i profesora s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, obitelji, znanaca, prijatelja, kolega misionara, redovnica i redovnika.