Prije pedeset godina u toj župi proslavio je svoju mladu misu s tim da župa tada nije imala crkvu, nego je misu slavio pod borovima. Na zlatnoj misi propovijedao je umirovljeni mostarski biskup Ratko Perić.

Uz brojne svećenike i vjernike na misi su sudjelovali sestre i braća slavljenika: Mara, Ilija, Anica, Mile, Rudo, Drago i Marinko, kao i rodbina. Sudjelovalo je i nekoliko svećenika Dubrovačke biskupije posebice svećenici i vjernici iz Pelješkog dekanata na čelu sa dekanom don Markom Stanićem. Biskup Roko Glasnović poslao je prigodnu čestitku koju je pročitao don Josip Mudri, župnik iz Vignja.

Pozdravljajući sve okupljene slavljenik Puljić je spomenuo nekoliko „komadića“ iz mozaika svog života.

Za svećenika je zaređen na Petrovo, 1974. godine, prije 50 godina, u Pologu kod Mostara,  po rukama biskupa Petra Čule, sa šestoricom kolega, među kojima je bio i pokojni don Stanka Puljića. Mladu misu slavio je 4. kolovoza 1974. na istom mjestu gdje su se i sada svi okupili, ali u prisutnosti nadbiskupa Čule kao i današnjeg propovjednika, umirovljenog  mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića koji je i tom prilikom propovijedao. Biskup Perić propovijedao je i na srebrnom jubileju slavljenika u Stocu u rujnu 1999. godine. Obraćajući se propovjedniku, župnik Puljić je rekao: „Oče biskupe, i danas ste sa nama u ovoj prigodi i svojom prisutnošću iskazujete poštovanje prema pepelu ove župe i ovom kraju i mojoj obitelji, i prema  iskrama života koje tinjaju i po obilježavanju  jedne zlatne mise. Hvala Vam za to od srca.“ Zahvalio je zatim i upravitelju župe don Peru Pavloviću.

„Evo, nakon 50 godina smo opet ovdje“, nastavio je. „Ne u istom sastavu, ali pod istim nebom. I tada  pod  hladovinom hrastova gdje još nije bilo crkve, ali je bilo puno mladomisničkog ushita. Kako pjesnik Mažuranić veli: ‘crkva mu je divno podnebesje,/ oltar častni brdo i dolina,/ tamjan miris, što se k nebu diže/ iz cvijeta i iz biela svieta/ i iz krvi za krst prolivene.’“

Zlatomisnik je zatim kazao kako ga i to jutro na neki način podsjeća na dan mlade mise na tome mjestu te se prisjetio brojnih izljeva ljubavi prema njemu, tada mladom svećeniku. „Kao da se toga dana začela nova župa u Trebinjskoj biskupiji i župna crkva sv. Ivana Krstitelja, sagrađena pod vodstvom prvog župnika pokojnog don Slavka Maslaća, a blagoslovljena od biskupa Petra Žanića, u domovinskom ratu srušena, ali opet iz pepela dignuta. Danas, uz samotinju  crkve čuje se samo cvrkut ptica i tišina imena uklesanih u kamenu koji  kojekuda počivaju.“

Spomenuo je i župe na kojima je u proteklih 50 godina pastoralno djelovao. Prvih 25 godina dao je Trebinjskoj biskupiji: od kapelanija u Grljevićima, Donjem Hrasnu, preko župnikovanja u Ravnom, Stocu, a ostalih 25 Dubrovačkoj biskupiji: u župama  Ošlje – Topolo, zatim na Mljetu u Maranovićima, Goveđarima i Babinom Polju te na Pelješcu: u Janjini, Žuljani i Putnikoviću, gdje je sada župnik.

„Osjećam se kao kad umorni težak, u večernje sate, nakon oranja. Život oživljen u  stanju svećeničke zaređenosti, dočekivan lijepim jutrima i ponekad teškim večerima  u silaženjima i penjanjima: od Veleža, Brštanika, Popova Polja, Kijeva Dola, Žegulje,  Bjelojevića, Zažablja i Podžablja, Dubrovačkog primorja, Mljeta i Pelješkoj škoja“, opisao je kratko svoj pogled na prošlost. „Život odživljen, većinom, negdje  tu  gdje ‘signala nije bilo’, pored okrajaka i vrtača iz kojih sam mogao čuti zvono ovaca, zahvaćanje vode iz gustjerne, motiku, oblijetalicu, u vinogradu, glas galeba i ribara. Reče Papa: svećenik mora mirisati – vonjati  na svoje stado. To mi je pomoglo da sam u svakoj župi   osjetio prihvaćanje od puka  i svako mjesto me obogaćivalo ljepotom svoga krajolika i  tragovima života u suhozidima, zaraslim stazama opanka i papka, grobljanskim natpisima, kamenim crkvicama i slikama sv. Nikole, Vlaha i Gospe Karmelske.“

Zasluga obitelji iz koje je potekao je velika. „U mome zvanju  pokretala me i držala najviše ljubav  obitelji iz koje sam nikao uz podrške pok. oca Ivana, a ponajviše  majke Janje: koja  je prihvatila  teret dugog života da bi me mogla do danas pratiti u molitvi i pitati  onako majčinski: kako si, sine?“, kazao je.

Istaknuo je kako mu je tog dana radost prikazati misu na tom kamenu koji je nastao u Gradini, mjestu zadnjeg utočišta i zbjega njegovih suseljana sa spaljenog Gornjeg Brštanika. Dodao je i kako je razlog i smisao proslave obljetnice svećeničkoga ređenja uvijek „velikodušna i radosna zahvala Bogu, Crkvi,  ali i zahvala brojnim ljudima koji su bili dionici potke u tkanju mog svećeničkog života.“ Spomenuo je neke od njih, posebice djedove i babe, pokojnog oca Ivana i majku Janju koja ima preko stotinu godina i druge.   „Molite za mene da mogu i dalje gledati naprijed onako kako netko zapisa: …i kad teška vesla iz ruku mi padnu, ja ću zaspat, a veslat će on,“ poručio je zlatomisnik.

Na istoj misi proslavljeno je 50 godina župe na Stjepan Krstu koja je utemeljena 1974. godine. U ratu je župna crkva u potpunosti uništena i spaljena, a 2009. godine je ponovno podignuta.