Događaj je organiziran u mjesecu svibnju, Gospinom mjesecu kada se Crkva na osobit način spominje žene i povodom obilježavanja 57. Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija. Na proslavi toga Dana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu 22. svibnja, Hrvatsko društvo katoličkih novinara dodijelilo je dr. Burilović Crnov priznanje za njen dugogodišnji istraživački rad o djelovanju istaknute hrvatske novinarke i književnice Rendić, što je rezultirao i objavom te knjige čija je podloga doktorska dizertacija koju je Crnov obranila 2019., na studiju ‘Kršćanstvo i suvremena kultura’ Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.

Crnov je doktorirala o temi „Smiljana Rendić: katolička novinarka i pratiteljica Drugoga vatikanskog sabora“, pod mentorstvom prof. dr. Ante Vučkovića i uz sumentorstvo prof. dr. Mladena Parlova, stekavši akademski stupanj doktorice znanosti na humanističkom području, područje teologije, grana fundamentalne teologije.

Rendić je prvakinja hrvatskog katoličkog novinarstva. Široj javnosti tom je knjigom dr. Crnov prvi put predstavila uopće postojanje, pa i bogato djelovanje te iznimne i hrabre žene koja je djelovala u teškom vremenu komunizma. Za svoje vjersko uvjerenje i hrvatsko opredjeljenje spremno je plaćala koju god cijenu, egzistencijalno i duhovno trpeći, ali dostojanstveno i jakošću Kristovog duha podnoseći nevolje koje je doživljavala, budući da je u mnogim stvarnostima svoga djelovanja bila ‘ispred vremena’. A proročko djelovanje, kakvim se može opisati djelovanje Smiljane Rendić, okruženje ne prepoznaje u vremenu i u trenutku kada se događa. Nego, proroci i osobe poput Rendić, krče put i siju sjeme za stabla koja će u kasnijem razdoblju nicati a plodove će drugi ubirati, kada sazriju okolnosti i razvije se svijest na široj društvenoj razini. To je i biblijska slika koju opisuje apostol Pavao govoreći o Božjim suradnicima, kada kaže da jedan sadi, drugi zalijeva, ali najvažniji je Bog koji daje da raste.

Osvijetliti i istražiti snažnu i javnosti nepoznatu osobnost poput Rendić, u vremenu kada u Crkvi i društvu nije bilo, kao u postkoncilsko i vrijeme demokracije, izraženo javno djelovanje vjernika laika, dodijeljenim priznanjem dr. Crnov prepoznao je i Upravni odbor HDKN-a koji je i sunakladnik te knjige.

Smiljana Rendić pratila je svojim tekstovima, člancima, rad Drugog vatikanskog koncil za Glas Koncila. Svoje uzbuđenje i sreću što je dobila mogućnost za tako vrijedno stvaralaštvo opisala je riječima: „Ovih dana osjećam se kako ‘visim o niti Historije’, kako je rekao neki koncilski otac. Koji put mi se čini kao da sanjam: ja, Smiljana Rendić pokojnoga Marka, iz Radunice u Splitu, pišem kroniku jednoga Koncila… i kroniku o putu prvoga Pape koji je preletio Atlantik… A još prije tri godine činilo se da vjernost Crkvi znači presječene pute u ovoj zemlji, zakopane talente, pregažene sudbine. I onda kažu da nema Boga u toku Historije“.

Tim riječima Rendić opisuje priliku koju je dobila. „Slično osjeti svaki pisac, znanstvenik kad pred sobom ugleda nešto veliko, vrijedno svakoga truda. To se dogodilo meni u susretu s mišlju i djelom Smiljane Rendić prije nešto više od 11 godina, tražeći temu za doktorat“ rekla je dr. Crnov. Početak joj je bio težak jer je o Rendić malo znala; tek da je bila novinarka i da je napisala članak Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, zbog kojega je bila sudski kažnjena, te da je jedina dobitnica nagrade Zlatno pero Glasa Koncila. Suradnica toga tjednika je i Crnov 18 godina.

Ti podaci u Crnov probudili su osjećaj da „visi o niti Historije“, kako bi rekla Rendić; da istraži nepoznato i otme zaboravu ono što je nepravedno u njega gurnuto. O Rendić nije postojao cjeloviti životopis ni bibliografija, pa je trebalo potražiti osobe koje su poznavale njen život i djelo. To su urednici Glasa Koncila: Vladimir Pavlinić, Živko Kustić, Ivan Miklenić i osobe poput fra Špire Marasovića. S tim sugovornicima dr. Crnov snimila je razgovore i autorizirane ih objavila u svojoj doktorskoj disertaciji, a u knjizi je objavila dijelove iz tih razgovora.

„Spomenuti sugovornici uložili su vrijeme, trud i dobru volju da bi mi rasvijetlili lik Smiljane Rendić, što mi je dalo dobar okvir koji je trebalo dalje popunjavati čitajući njena objavljena i neobjavljena djela. Razgovarala sam i s brojnim drugim osobama, kao što su Bonaventura Duda, Ivan Mužić, Jerko Grgec, sin pokojnog Radovana Grgeca s kojim se Smiljana dopisivala, a koji mi je dao preslikati tu korespondenciju. Svima njima silno sam zahvalna na pomoći. Oni su svoje mišljenje izrekli, a ja sam njeno tek imala otkriti. Otkrila sam da je iza sebe ostavila bogatu pisanu ostavštinu: uz nekoliko knjiga i stotine objavljenih članaka u crkvenom i svjetovnom tisku, očuvana je njena obilna korespondencija koja do danas nije u cijelosti pregledana ni istražena“, rekla je dr. Crnov na predstavljanju svoje knjige u Zadru.

Preostala neistražena pisana baština obuhvaća Smiljanina osobna pisma koja i nisu samo osobna. Rendić je pisala u komunizmu „koje nije dopuštalo jasnoću u izričaju niti je bilo uputno javno voditi rasprave koje se odnose na stanje u Crkvi. Iz toga se razvio i poseban javni jezik i potreba da se mišljenja izreknu na drugim mjestima. Rendić je usvojila pismo kao osoban način izricanja mišljenja“, rekla je dr. Crnov.

Rendić je upućivala svoja pisma (nad)biskupima, urednicima tiskovina, profesorima teologije, novinarskim kolegama te drugim crkvenim i svjetovnim osobama. Među njima su i istaknute žene, Ljiljana Matković Vlašić i klarisa s. Marija od Presvetoga Srca. Teme u pismima su raznovrsne; nekad u samo jednom pismu obrađuje više tema: teološke, biblijske, povijesne i ekleziološke te književne rasprave.

„Njena pisma sadržavaju dragocjene uvide u složenu problematiku prihvaćanja ili prikrivenog odmaka od Drugog vatikanskog koncila, promišljanja o ulozi žene i laika u Crkvi ali i svega što ju je mučilo. Preslike pisama je sačuvala, nazivala ih je feljtonima i smatrala ih je najboljim što će od nje u prozi ostati“, rekla je dr. Crnov, koja u osobnom arhivu ima više od 500 pisama Smiljanine korespondencije.

„Nakon čitanja pisama, postaje jasno da Rendić nije moguće upoznati bez uvida u njena pisma. Većina biografskih podataka o njenom životu koji su doneseni u ovoj knjizi podaci su iz tih pisama. U pismima se na više mjesta očituje Smiljanin vapaj za osobom koja će temeljito istražiti njena objavljena i neobjavljena djela. Stoga mi se čini da je prije Smiljana pronašla mene, nego ja nju“, rekla je dr. Crnov, istaknuvši da joj je istraživati Smiljanin rad i djelovanje bilo radost i dar.

U knjizi je dr. Crnov objavila prvi put brojne Smiljanine objavljene bibliografske jedinice. Stoga je ta knjiga najcjelovitija biografija i bibliografija Smiljane Rendić do sada. Književnica Zdenka Čorkalo rekla je da se knjiga dr. Crnov „lagano čita, a teško pamti, za što se pobrinula Smiljana koja je enciklopedijskim znanjem i toplinom prema najmanjima, najslabijima, dala na znanje tko ju je obdario svime što je imala“.

Autorica Crnov istaknula je da „Smiljana nije bila političarka, nego se kao književnica zalagala za čistoću i samostalnost hrvatskog jezika. Genitiv nije u duhu hrvatskoga jezika. Reći Sabor Hrvatske nije isto kao i reći hrvatski Sabor. Njen članak Izlazak iz genitiva dao je veliki doprinos u borbi za očuvanje hrvatskog jezika, osvješćivanju nacionalnog identiteta i težnji k hrvatskoj jezičnoj i nacionalnoj slobodi“, istaknula je dr. Crnov.

Autorica je naglasila i da Rendić za zadaću nama „svojim govorom postavlja rad na dijalogu u Crkvi, razvijanje i produbljenje povjerenja, poštovanja i suradnje između klerika i laika, ali i vrednovanje uloge žene u Crkvi. Ne može je se smatrati feministkinjom, ali svojim djelovanjem otvorila je prostor povjerenja prema ženi u ‘muškom svijetu’. Kroz život je bila nemažena, optužena, zabilježena, ponižena, pregažena, a istodobno i uravnotežena, izražena biblijska žena“, naglasila je dr. Crnov, istaknuvši u toj simboličnoj igri riječi da svaki od tih bremenitih pridjeva u sebi sadrži riječ žena.

„Rendić je odlično poznavala Bibliju i istinski ljubila Crkvu te je bila na strani onih koji je žele vitalizirati i učiniti svjedokinjom i izvorom spasenja svijetu“ rekla je dr. Crnov. Zbog „cjelokupnog doprinosa Rendić hrvatskoj kulturi, a osobito Crkvi i hrvatskom katoličkom novinarstvu“, autorica Crnov poželjela je da djelo Rendić bude vrednovano kako ona to zaslužuje; da i njena knjiga bude poticaj da se djelo Rendić sabere u sveske, da bude tema znanstvenih skupova i simpozija, „a zaslužila je da i nagrada hrvatskog novinarstva nosi njeno ime“, poručila je dr. Crnov.

Recenzenti knjige dr. Crnov su sveučilišni profesori i doktori znanosti, Danijel Labaš, Jerko Valković i Marko Trogrlić. Tim izborom dr. Crnov cjelovito je obuhvatila područja komunikologije, teologije i povijesti u ocjeni svoje knjige. Dr. Danijel Labaš u svojoj recenziji napisao je da knjiga dr. Crnov svjedoči o „hrabroj i odlučnoj, osebujnoj i borbenoj ženi, vjernici laikinji i vatikanistici, višedesetljetnoj hrvatskoj novinarki i književnici“, ali i „o vremenu u kojemu je djelovala, pisala, živjela svoj vjernički i nacionalni identitet ne odričući se istine, ne bježeći od poteškoća i nepravdi na koje je nailazila čak i u svojoj zajednici, a čemu se protivila i sa čime se nikada nije mirila.

Osim na važnost vjernosti Crkvi i svom nacionalnom identitetu, ova knjiga o Smiljani Rendić podsjeća nas i njenim riječima svjedoči da su to gruba vremena u kojemu se zbog ‘izlaska iz genitiva’ tjeralo u kut, u geto, zabranjivalo i egzistencijalno ugrožavalo i uništavalo, jer bila su to vremena u kojima se ljudima poput Smiljane Rendić nije dopuštalo da izlaze u javnost, već ih se progonilo i odvodilo u zatvor. I to zbog sramotno nedopustivog razloga: zbog vlastitog stava i uvjerenja, zbog vjernosti sebi i svom identitetu, zbog izgovorene i napisane riječi“, citirala je recenzenta Labaša dr. Crnov.

Svojim tekstovima za Glas Koncila, kao glasonoša Drugog vatikanskog koncila hrvatskoj crkvenoj javnosti što je imalo odjeka u cijelom društvu, jer je ona „svojim znanjem, energijom i svježim načinom“ predstavljala crkvene i vjerske teme različitim slojevima društva, djelovanje Smiljane Rendić odjelotvoruje poticaje sv. Ivana Pavla II. koji je na osobit način izrazio priznanje specifičnom načinu djelovanja, stvorenosti i dostojanstvu žene i u svom ‘Pismu ženama’. Zanimljivo je da ga je taj Veliki papa datirao upravo na blagdan apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla, 29. lipnja 1995., ukazujući tako na komplementarnost muškaraca i žena u zajedničkom poslanju Crkve i potrebi međusobnog uvažavanja i poštovanja.

U tom Pismu Papa je ženama različitih statusa izrekao više puta velika Hvala. „Međutim, nije dovoljno reći hvala, znam. Nažalost, baštinici smo povijesti velikih uvjetovanosti koja su u svim vremenima i područjima otežavali hod žene, ne-spoznate u njezinom dostojanstvu, čije su se prednosti iskrivljavale i koje su često bile marginalizirane, čak svedene na ropstvo. To ju je sprječavalo da do kraja bude svoja te cjelokupnom čovječanstvu uskratilo vjerodostojna duhovna blaga.

Ne bi bilo lako ukazati na konkretne odgovornosti, uzevši u obzir snagu kulturnih nakupina koje su stoljećima oblikovale mentalitete i institucije. No, ako su u tome izostale, posebice u određenim povijesnim kontekstima, objektivne odgovornosti također nemaloga broja sinova Crkve, one me, iskreno, žaloste.

Neka takvo žaljenje zahvati cijelu Crkvu u novim pothvatima obnovljene vjernosti evanđeoskom nadahnuću, koje upravo u temi oslobađanja ženâ od svakog oblika nepravde i dominacije ima poruku trajne aktualnosti koja izvire iz samoga Kristovoga stava. On je, nadilazeći važeće zakone u kulturi svojega vremena, spram ženâ imao stav otvorenosti, poštovanja, prihvaćanja, nježnosti. Tako je u ženi častio dostojanstvo koje ona oduvijek ima u Božjem planu i ljubavi. Promatrajući njega, na izmaku drugoga tisućljeća, nameće nam se spontano pitanje: koliko je od njegove poruke prihvaćeno i provedeno u djelo?

Da, trenutak je za sagledavanje duge povijesti čovječanstva kojemu su žene pridonijele ne manje od muškaraca i najčešće u puno tegobnijim uvjetima, i to s hrabrošću pamćenja i iskrenog priznanja odgovornosti“, poručio je cijeloj Crkvi i svijetu sv. Ivan Pavao II. za svoga velikog pontifikata. Rendić oživotvoruje poticaj sv. Ivana Pavla II. da se istaknu žene koje izražavaju svoju žensku nadarenost u službi drugih u redovitoj svakodnevici.

„U svom darivanju drugima u svakodnevnom životu, žena doista osobito pronalazi svoj duboki životni poziv, ona koja možda bolje nego muškarac vidi muškarca, jer ga gleda srcem. Gleda ga neovisno o različitim ideološkim i političkim sustavima. Vidi ga u njegovoj veličini i ograničenosti, nastoji izlaziti mu ususret i biti mu na pomoć.

Tako se u povijesti čovječanstva ostvaruje osnovni Stvoriteljev naum te neprekidno, u različitosti poziva, izlazi na vidjelo ljepota – ne samo tjelesna nego osobito duhovna –  kojom je Bog od početka obdario ljudsko stvorenje, osobito ženu“, piše sv. Ivan Pavao II. u Pismu ženama i zahvaljuje „Stvoritelju za dar velikoga dobra kakvo je ženstvenost koja je u mnogostrukim izrazima sastavni dio baštine čovječanstva i same Crkve“.

Potičući da „bude osvijetljena prava istina o ženi“, jer, „Crkva ima razloga to željeti“, sv. Ivan Pavao II. isticao je potrebu da se Crkva sjeti „tolikih žena koje su, vjerom potaknute, pokrenule vrlo značajne društvene pothvate, osobito u službi najsiromašnijih. Budućnost Crkve u trećem tisućljeću zacijelo će zabilježiti nove i čudesne izraze ‘ženskoga genija’“.

Doprinos poticajima i djelatnom življenju poruka iz toga Papinog pisma je i knjiga u kojoj je njen svestrano talentirani lik javnosti predstavila dr. Silvana Burilović Crnov, u želji da šira javnost upozna i poštuje požrtvovno djelovanje i nesebično sebedarje Smiljane Rendić za Boga, Crkvu i svoj hrvatski narod.