Crkva u liturgiji susreće Krista umrlog i uskrsloga te snagom njegove prisutnosti sve od čega je liturgija otkana postaje mjesto susreta s njime. Crkva evangelizira ljepotom liturgije i sama biva evangelizirana ljepotom liturgije, istaknuo je dr. Crnčević.

Promišljajući o liturgiji Crkve dr. Crnčević prikazao je njezinu navjestiteljsku dimenziju kroz četiri postaje: liturgiju kao čin vjere, liturgiju kao navještaj i mjesto navještaja, liturgiju koja osposobljuje za svjedočenje i liturgiju „Crkve u izlasku“.

Dr. Crnčević upozorio je da su „naše liturgije nerijetko blijeda slika združenosti riječi i otajstva. Katkad i same vape za tim da budu evangelizirane jer su ispražnjene od evanđelja – unatoč tomu što se evanđelje u njima naviješta“. „U njih smo unijeli štošta od svojih pastoralnih briga i ciljeva, štošta plemenitog i vrijednoga, ali je ostalo premalo evanđelja. Ili smo, možda zaboravili da je u liturgiji naviještena riječ uvijek više od njezinoga značenja. Riječ se u slavlju ne da iscrpiti tumačenjem i razumijevanjem značenja. Ona je ponuđena slavlju vjere, događaju vjere, i zato i sama postaje događajna, i u toj mjeri evangelizatorska“, pojasnio je dr. Crnčević.

„Liturgija nema za cilj evangelizirati, ali upravo jer ima viši cilj nego što je evangelizacija, ona postaje najviše evangelizatorska. Koliko li nam se puta dogodilo da je naviještena riječ u slavlju bila svjetlo za ljude i trenutak susreta s Bogom, premda smo bili svjesni da ju nismo uspjeli protumačiti, a trudili smo se. Navještaj riječi u slavlju je susret s Riječju. Liturgija je mjesto gdje se evanđelje susreće živim, gdje postaje događaj, gdje se Bog daruje našemu ljudskom iskustvu, i u takvome se ozračju rađa slavlje vjere“, istaknuo je dr. Crnčević.

U predavanju je izdvojio dva vida suvremenih nesnalaženja u liturgijskom životu, a koja izranjaju iz želje da se Crkva u liturgiji pokaže otvorenom za sve ljude i za sve što će ih držati u okupljenosti na slavlju.

Na prvom mjestu je odnos između zajednice koja slavi i Crkve. Liturgiju se prečesto i olako prilagođava potrebama i prohtjevima zajednice koja slavi, zaboravljajući da je subjekt bogoslužja, u zajedništvu s Gospodinom, uvijek Crkva, a ne pojedina zajednica. „Liturgiju ne čini zajednica, nego ju zajednica prima od cjeline“, te se i sama prepoznaje kao zajednica samo zato što je dio cjeline, Crkve. U tome smislu zadana i obvezujuća zajednička forma slavlja „nije okrnjivanje života zajednice, nego izraz autentičnosti liturgije i njezine veličine“. Prihvaćajući zajedničku formu slavljenja zajednica ispovijeda da je liturgija dar te se odupire kušnji da liturgiju predstavi kao svoje djelo, prilagođeno trenutačnim i nestalnim potrebama i osjećajima pojedinaca ili skupina. Tako nas prihvaćena forma slavlja čuva u poniznosti – stavu koji je nužan da bi se proniknulo u dar što ga liturgija uprisutnjuje u Crkvi. Forma slavlja primljena od cjeline, od Crkve, pomaže zajednici da svakim slavljem urasta u Crkvu, u cjelinu, i kao cjelina naviješta Božje djelo spasenja, objasnio je dr. Crnčević.

Prema riječima dr. Crnčevića, druga kušnja s kojom se liturgija susreće su pogrešna interpretiranja želje Crkve da se u liturgiji ostvari ‘plodonosno udioništvo svih’.

Umjesto udioništva, želje da se u darovanome spasenju ima udjela, pristupilo se ‘sudjelovanju’, gdje se umjesto dijela ili udjela u otajstvu, istaknulo ‘djelo’ (obredni aktivizam) svih nazočnih. Takva nastojanja su u prvi plan stavila druge brige: okupiti što veći broj vjernika (i ne samo vjernika), omogućiti svima da budu ‘važni’ i da budu aktivno uključeni u obredno događanje. To dovodi do toga da se uspješnost liturgije prosuđuje mjerom njezine zabavnosti, njezine izvanrednosti, privlačnosti. Želi ju se učiniti napetom kako bi sudionike istrgla iz suzdržanosti i privela zajednici. No, pritom se događa neočekivano: upravo se u tom napinjanju da ju se učini privlačnom, izgubila njezina unutarnja napetost jer „ona ne dolazi od onoga što mi činimo“ nego od istine da se u njoj „ostvaruje nešto što mi kao ljudi ne možemo učiniti“, protumačio je dr. Crnčević.