Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Đakovu) izlagao je o temi „Duhovno – moralni život kršćanina u svjetlu enciklike Veritatis splendor“.

„Novost i važnost enciklike Veritatis splendor (VS) je da temelj moralnog duhovnog života mora biti osoba Isusa Krista, jer u njemu se objektivno i subjektivno spajaju na savršeni način. Nasljedovanjem Krista mi nasljedujemo objektivno dobro, dostojanstvo ljudske osobe, a želeći biti Kristov učenik, svojom slobodom te norme prihvaćamo i živimo. Prema tome, norme nisu više izvana nametnute niti se traži minimalizam, nego se stavljamo na put Isusa Krista“, rekao je dr. Dugalić. Na taj način, moralni duhovni život kršćanina ispunjava se jedino u svetosti kao traženju najvećeg dobra.

Ivan Pavao II. kaže da pogled na raspetoga Krista mora biti nadahnuće za kršćanina i da u gledanju raspetoga Krista mora pronaći puninu svoga moralnog duhovnog života. „Ako se ucijepi u raspetoga Krista, onda mu moralna norma nije nametnuta, nego će iz ljubavi živjeti ono što Krist od njega traži. VS pokazuje jako važnu činjenicu – da se moralni duhovni život kršćanina ne može živjeti samo vlastitim ljudskim silama. Nužna je milost. To znači da taj život nije moguće živjeti izvan okvira Crkve i sakramentalnog života. Čovjek sam svojim silama ne može to ostvariti. Zapovijed ljubavi prema neprijatelju, opraštanje su specifično kršćanske norme koje razumu nisu uvijek shvatljive i čovjek svojim silama nekad nema snage to i živjeti“, rekao je dr. Dugalić.

U trećem dijelu enciklike naglašena je nužnost liturgijsko – sakramentalnog života da bi čovjek u milosti mogao nasljedovati Krista i doći do punine koju od nas traži. „Sadržaj vjere nužno uključuje i moralni sadržaj. Ljubav prema Bogu sadrži i poslušnost njegovim zapovijedima. Riječ je o tome da se što radikalnije prione uz sâmu Isusovu osobu, da se podijeli njegov život i njegova sudbina, da se sudjeluje u slobodnoj i ljubljenoj volji Oca. Moralni život se pokazuje kao dijalog između Boga i čovjeka koji se razvija u srcu“, rekao je predavač. Prema enciklici, odgovor na pitanje o smislu života koje postavlja svaki čovjek može doći jedino od Isusa, našeg Učitelja i Otkupitelja. Krist objavljuje da se sloboda ostvaruje u ljubavi, u darivanju samoga sebe. „Odredbe Dekaloga temelj su Isusove zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjima na koju nas on poziva. Dekalog je prva i najniža norma poštivanja druge osobe. To je minimum, a mi smo pozvani doći do maksimuma, a to je uranjanje u Krista raspetoga. Kršćanin ne smije shvatiti zapovijedi samo kao najnižu granicu, već kao stazu koja je otvorena za moralni i duhovni život na putu usavršavanja čija je duša ljubav. VS poziva na puninu ljudske slobode koja uključuje nadilaženje minimuma“, istaknuo je dr. Dugalić.

Enciklika odbija koncept moralnosti kao samo-usavršavanje u smislu postati bolji čovjek i odbacuje da čovjek svojim dobrim djelima sam može doći do spasenja. „VS naglašava da nema šizme u čovjeku između moralnog dobra, moralne norme i njegove subjektivne slobode. Prema enciklici, svaka moralna norma mora biti odraz dostojanstva čovjeka. Ono što je u nas upisano i što crkveno Učiteljstvo postavlja kao moralnu normu je izraz čovjekovog dostojanstva. Sloboda doživljava svoje ispunjenje u prihvaćanju i izvršavanju tih moralnih normi“, rekao je dr. Dugalić.

Ivan Pavao II. kaže: „Kad bi moralne norme čovjeku bile nametnute izvana, to bi bio oblik otuđenja protivan božanskoj mudrosti i dostojanstvu ljudske osobe“. „Dakle, moralni zakon nije nametnut izvana, nalazi se upisan u nutrini čovjeka. Zato čovjekova sloboda nalazi svoje potpuno ostvarenje tek u Bogu. Prema VS-u, ‘Bog koji je jedini dobar, savršeno poznaje što je dobro za čovjeka i snagom svoje ljubavi to mu predlaže u zapovijedi’. A čovjek svojim razumom te zakone otkriva i svojom slobodom ih prihvaća. Na taj način nadilazi se heteronomija i autonomija morala. U čovjekovoj savjesti spaja se subjektivno i objektivno i ne gubi se univerzalan značaj“, poručio je dr. Dugalić.

Kontekst pojave enciklike ‘Sjaj istine’

Predavač je pojasnio i kontekst nastajanja VS-a koja predstavlja novost u razmatranju duhovnog moralnog života kršćanina. „Nakon plodne srednjovjekovne moralne teologije koja je bila teocentrična i proizlazila iz vjere, s Novim vijekom nastupio je nominalizam koji je u središte stavio zakon. Moralna teologija koja je okrenuta prema zakonu i koja se kasnije povezala s kanonskim pravom napravila je puno štete u moralnoj teologiji. Došlo se do određene kazuistike i u središte moralnog života bio je stavljen zakon, poslušnost zakonu, a savjest samo treba registrirati primjenu zakona u praksi. To je dovelo do teškog legalizma i minimalizma u kršćanskom životu. Bilo je važno opsluživati normu, ne zgriješiti“, rekao je dr. Dugalić.

Drugi vatikanski koncil tražio je promjenu. Novi smisao moralne teologije i kršćanskog moralnog života je da se mora slijediti Krista. „Na Koncilu se dogodila bitna novost. Do Koncila, cilj je bio opsluživati zapovijedi, bitno da je čovjek dobar. Međutim, Sabor kaže da cilj moralnog života nije samo biti dobar čovjek, nego cilj moralnog života je svetost. Prema Koncilu, moralni život dobiva novo usmjerenje i novi sadržaj. Drugi postaje subjekt mog djelovanja, ne objekt. Osoba je tu da bi drugome činila dobro“, rekao je dr. Dugalić.

Pojedinci su pogrešno shvatili koncilske namjere te je postkoncilski razvoj tekao u dva smjera. Tzv. njemačka škola i autonomna etika na čelu s Rahnerom pokušali su tražiti dijalog s modernim svijetom, ali nauštrb specifično kršćanskoga i bogatstva vjere koja treba nositi moralni život. „Došli su do toga da se dobrim djelima, bez milosti, može steći spasenje. Na to je došla druga reakcija, etika vjere, na čelu s Jospehom Ratzingerom koji su se pokušali vratiti na izvorne koncilske postavke, govoreći da kršćanski život mora proizlaziti prvenstveno iz vjere. U tom ozračju je dočekana enciklika VS“, rekao je dr. Dugalić.

Neki su prigovarali da je VS korak unatrag u odnosu na Koncil, drugi su rekli da zaokružuje koncilsku misao. „Enciklika VS je osudila njemačku školu, rekla da to nije u duhu naše tradicije, da se moramo vratiti na izvorište Svetog Pisma i da moralni život mora biti tome usmjeren“, rekao je dr. Dugalić, istaknuvši da je VS jedina enciklika koja se tiče fundamentalnog morala. Do nje, Učiteljstvo nije u toj mjeri u to zadiralo, bio je dopušten razvoj različitih teoloških škola.

Govoreći o krizi moralnog života, VS kaže da neki katolici vjeruju u Krista, ali ne prihvaćaju sav nauk Crkve. „Dolazi do razdvajanja vjere i morala pa se govori o ljudskoj slobodi, slobodi savjesti, pravu na vlastito uvjerenje. Osobito je njemačka škola dovela u pitanje nadležnost crkvenog Učiteljstva nad naravnim moralnim zakonom. Rekli su da se crkveno Učiteljstvo može ticati samo objavljenog morala. Pod utjecajem njemačke škole, raširilo se mišljenje da treba opsluživati transcedentalne moralne norme prema Bogu, a kategorijalne norme koje proizlaze iz naravnog moralnog zakona prepuštene su čovjekovoj autonomiji i autonomiji njegove savjesti.

Osporavajući ulogu crkvenog Učiteljstva u pitanjima morala „raširilo se mišljenje koje dovodi u sumnju unutarnju i nerazdjeljivu povezanost koja spaja vjeru i moral. Kao da se samo u odnosu prema vjeri mora odlučiti o pripadanju Crkvi, dok bi se na području morala mogao podnositi pluralizam mišljenja i ponašanja, prepuštenih subjektivno individualnom sudu ili različitosti društvenih i kulturnih okolnosti““, citirao je dr. Dugalić Ivana Pavla II.

Ljudska sloboda je nerazdruživa s božanskim zakonom

Dr. sc. Valentin Stuhne izlagao je o temi „Falsitatis Tenebrae. Odnos ljudskog dostojanstva i rodne ideologije u nekim tendencijama suvremene teologije“.

Problematika transrodnih identiteta i tzv. LGBTQ+ prava sve više se nameće u  teološki, filozofski i opći kulturni kontekst. „Taj ideološki pristup je dominantno svojstven suvremenim sekularnim ljevičarskim i protukatoličkim organizacijama, sve više je prisutan i u aktualnoj katoličkoj teološkoj raspravi. Neki njemački biskupi otvoreni su blagoslivljanju homoseksualnih parova, bez obzira na službeni Responsum Kongregacije za nauk vjere u kojem stoji da „Crkva nema niti može imati moć blagoslivljanja unija istoga spola“. Nepoštivanje toga Responsuma nije pretjerano neočekivano, jer su u novom Responsumu otvorena vrata mogućnosti blagoslova kojeg stariji Responsum definitivno negira“, rekao je dr. Stuhne.

„Skup pojmova LGBTQ+ predstavlja skraćenicu raznih seksualnih ili rodnih identiteta. Definiranje čovjekovog identiteta putem seksualnosti ili preko njegovog percipiranog identiteta suprotno je VS-u. Kod rodnog identiteta, subjektivna percepcija osobe određuje je li ona muškarac, žena ili nešto treće. Ta sloboda koja sebe stvara, a koju VS eksplicitno odbacuje, protivna je čovjekovom dostojanstvu, pri čemu se osoba predstavlja kao proces egzistencije koja sama određuje što je i koja joj je svrha. Taj pristup je svojstven egzistencijalističkoj filozofiji gdje egzistencija prethodi esenciji, a ne tomističkoj filozofiji.

Je li čovjek muškarac ili žena više nije stvar materije i specifične uloge u odnosu na prokreaciju, kao u tomističkoj filozofiji, nego je stvar arbitrarnog samoodređenja koje smanjuje ljudsku slobodu i dostojanstvo, jer ignorira temeljne antropološke i teleološke činjenice o čovjeku. Tu se ocrtava objektivna opasnost“, rekao je dr. Stuhne. Upozorio je da se već i sâmim korištenjem termina LGBTQ+ „ulazi u opasnost prešutnog prihvaćanja pojmova koje čovjekov identitet definiraju primarno putem seksualnosti koji proizlazi iz antropologije i metafizike nekompatibilne s kršćanstvom. Tako mogu doprinijeti zbunjenosti i zamućivanju istine o čovjeku i utjecati na smanjenje ljudskog dostojanstva“.

Ivan Pavao II. u enciklici VS piše da je duša načelo jedinstva ljudskog bića, ono po čemu biće postoji kao cjelina. „VS proizlazi iz tradicionalnog poimanja naravnog zakona koji se odnosi na vlastitu i izvornu narav čovjeka, na narav osobe u jedinstvu duše i tijela, u jedinstvu duhovnih i bioloških nagnuća i drugih specifičnih karakteristika nužnih za postignuće njene svrhe. Ivan Pavao II. kritizira apsolutnu slobodu koja ignorira tijelo te zaključuje da se „ljudska osoba ne može svesti na slobodu koja sama sebe stvara, nego obuhvaća određeno duhovno i tjelesno ustrojstvo“. Ljudska sloboda je nerazdruživa s božanskim zakonom i jedino kroz poslušnost Božjem zakonu čovjek može ostvariti svoje dostojanstvo“, istaknuo je dr. Stuhne.

Pogled na osobu kao složevinu materije i forme te prihvaćanje tradicionalnog poimanja naravnog zakona i dostojanstva ima metafizičke i moralne posljedice. „Spolna razlika proizlazi iz materije, a ne iz forme, kako izlaže sv. Toma. Kad bismo podijelili supstancijalnu formu na mušku i žensku, ispalo bi da su muškarci i žene različite prirodne vrste, jer supstancijalna forma određuje vrstu bića. Tomistička filozofija je teleološka. Svrhe supstancija i njihovih dijelova nisu partikularne, nego univerzalne. Dakle, svrha čovjeka ili bilo kojeg dijela čovjeka nije stvar neke subjektivne procjene, nego je objektivna i univerzalna. Isto vrijedi i za svrhe spolnih organa u kojima je prokreativna svrha neodjeljiva od unitivne svrhe. Ljudsko dostojanstvo u VS-u i temelj shvaćanja Drugog vatikanskog koncila ne može biti ostvareno pod ropstvom vlastitih osjećaja, nego slobodnim, razumnim izborom dobrog djelovanju u skladu s objektivnom svrhom čovjeka. LGBTQ+ i tendencija blagoslivljanja homoseksualnih parova strani su tomističkoj filozofiji prisutnoj u VS-u“, rekao je dr. Valentin Stuhne.