„Mislim da je to posljedica prije svega utjecaja komunističke politike i njezine diplomacije koja je bila pretežito srpska i koja je nametnula da se hrvatsko-židovske odnose promatra samo kroz prizmu tragične sudbine Židova za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Zločini koje je, na našu veliku žalost, počinio ustaški režim nad Židovima omogućili su komunističkim i velikosrpskim neprijateljima bilo kakve hrvatske samostalnosti da se pogled jednoga tako moćnoga i utjecajnoga naroda usredotoči na samo to kratko, ali žalosno, razdoblje povijesti hrvatskoga naroda“, upozorio je dr. Artuković.

U vrijeme NDH određeni broj Židova proglašen je „počasnim arijevcima“, što je bilo predviđeno čl. 6. Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti. Vjerojatno nigdje drugdje u porobljenoj Europi nije postojala takva kategorija. To je osiguralo opstanak određenomu broju pripadnika židovskoga naroda. Vjerojatno je jedino u Zagrebu, od svih porobljenih zemalja, tijekom sve četiri godine postojanja NDH djelovala Židovska općina, podsjetio je na prešućene činjenice u nastavku razgovora dr. Artuković.

„Već sama činjenica da je Ante Starčević za svojega nasljednika odredio dr. Josipa Franka, koji je bio podrijetlom Židov, da ga je zvao svojim najboljim prijateljem, i da je zajedno s njim izišao iz Stranke prava i osnovao Čistu stranku prava, pokazuje njegov odnos prema Židovima. I hrvatske i srpske jugoslavenski orijentirane stranke, koje su se ujedinile u Hrvatsko-srpskoj koaliciji oko apsurdne ideje o ‚jednom dvoimenom‘ i ‚jednom troimenom narodu‘, koja će postati izvor svih sukoba, pa i ratova između Hrvata Srba u 20. st., pokazuju da je Franku narodnosnom pitanju bio puno dalekovidniji od svojih političkih protivnika, pa i braće Radić, napose Stjepana Radića, koji se isticao svojim slavenstvom“, kazao je dr. Artuković o konkretnom doprinosu političara židovskoga podrijetla u oblikovanju ključnih državotvornih političkih nazora u prijelomnim trenutcima intenzivnih nacionalnih gibanja s kraja 19. i početka 20. stoljeća.