Intervju Glasa Koncila s dr. sc. Perom Aračićem
Foto: Glas Koncila // Dr. sc. Pero Aračić
Profesor emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i pastoralni teolog, koji se cijeli svoj aktivni svećenički i akademski radni vijek posvetio teoretskom proučavanju i praktičnom oblikovanju pastorala obitelji, dr. sc. Pero Aračić gost je intervjua u novom broju Glasa Koncila.
Povod intervjuu je početak nove godine u koju je Hrvatska ušla s novom valutom, ali i demografskim pitanjem koje je sugovornik tematizirao u knjizi „Hrvatska, kamo ideš“. „Stoljećima smo kao narod sanjali vlastitu državu, koju sada, čini se, zapuštamo i iz desetljeća u desetljeće kao da polako gubimo. Zvat će se doduše i dalje Hrvatska, ali hoće li i koliko će u njoj biti Hrvata? Kao da nemamo osjećaja za vlastitu budućnost. Kao da je odgovorne stid postaviti ta pitanja“, kaže dr. Aračić.
Problem sugovornik stavlja u širi društveni i kulturni kontekst. „Svi smo mi u tome imali i imamo udjela. U svakom slučaju sklapa se manje brakova; u brak se stupa sve kasnije, kad su osobnosti i životne navike supružnika već odavno potpuno formirane pa teško nalaze zajednički jezik; 30 posto žena živi samostalno; već se više od 50 godina po braku rađa u prosjeku oko 1,4 djece, a moralo bi ih se rađati barem troje; sada se rastaje gotovo svaki treći brak; godišnje oko 5400 djece doživi i proživi rastavu svojih roditelja, a s njima gotovo nitko ne razgovara o tome što su vidjeli i doživjeli te kako nakon toga iskustva razumijevaju brak, njegovu trajnost, kako vide obitelj, vlastitu budućnost; oko 5000 djece je po domovima… Te činjenice ne mogu ostaviti ravnodušnima – ni politiku ni Crkvu.“
Hoće li se politika suočiti s problemom sukladno njegovoj težini, dr. Aračić ne može predvidjeti, ali svakako predlaže da se nekim vrednotama dade snaga ustavnoga zakona kako ne bi ovisile o trenutnoj politici te da se povežu europske zemlje u kojima te vrednote još uvijek imaju određenu snagu kako bi se spasila Europa.
Za Crkvu, istaknuo je dr. Aračić, ne bi smjelo biti dileme. Jedino je, naime, brak slika „otajstva velikoga“, Kristove ljubavi prema Crkvi, Božje ljubavi prema čovjeku. Osim toga, „djeca se formiraju prije svega u obitelji, u ‘kućnoj Crkvi’, ne u crkvi. Ako dijete dođe u crkvu, a ne zna se prekrižiti, ako ne zna tko je ‘Bog’, svećenik ne zna odakle bi počeo“. „Crkva bi po meni morala smanjiti svoje djelovanje na mnogim drugim područjima, a više investirati u brak i obitelj“, zaključuje dr. Aračić.
