Govoreći o graničnim situacijama ljudske egzistencije, dr. Mijović istaknuo je da nije potrebno previše evocirati godinu koja je iza nas kako bi uputili na gotovo permanentni kontekst graničnih ljudskih situacija s kojima se konkretni pojedinac suočio. Granične situacije su se većinom manifestirale kao izvanredne okolnosti te limitacija naše individualne slobode, ovdje shvaćene najšire. Sve ono blisko nam, familijarno nam, dio našeg bića i običaja, navika i navezanosti, ostvarenja ili drugoga, postalo je limitirano. Frenetičnost suvremenog trenutka zamijenila je najčešće kućna lokalizacija. Naglašene radne dinamike koje su postavljene kao standard radne produktivnosti odjednom su se pasivizirale u domaćem ambijentu. Ustaljena pravila i običaji su revolucionizirani, u neobično kratkom roku. Relativno brzo, makar s praktične strane koju karakterizira umijeće prilagodbe, ljudi su se navikli, do mjere da neki već to famozno novo normalno, naglašavaju kao normalno, rekao je dr. Mijović.

Moderni razvoj znanosti koji će se kasnije prenijeti u šire društvene dinamike imao je za cilj donijeti sigurnost, smanjiti složenost, nepredvidivost, kompleksnost, ponekad i kompliciranost, koja je inherentna samom ljudskom postojanju. Znanost je imala za cilj i ima, smanjiti nepredviđena iznenađenja. Glavni izvor straha, napisao je Descartes, je iznenađenje. Iznenađenje su nepredviđene okolnosti, koje ponekad izazivaju pozitivne reakcije, ponekad ne. Izvanredna stanja su oblik iznenađenja, pandemija također, primjerice, Covid 19 je prije nešto više od godinu dana bio nepostojeći društveni izazov. No, unatoč želji i nužnosti za smanjivanjem rizika i konkretne individualne ugroženosti, rizik od nepredviđenog nikada ne može biti eliminiran. Recentni događaji to potvrđuju. Ulrich Beck tvorac je ideje o tzv. rizičnom društvu (Risikogesellschaft), kao novog tumačenja stanja modernoga društva: ono sustavno proizvodi rizična stanja i stvara globalne ekološke i ine druge opasnosti. Rizik, po njemu, je posljedica sveukupne modernizacije i globalizacije. Kao takav zahtijeva promišljanje, refleksiju, kazao je dr. Mijović.

Istaknuo je kako nije potrebno gotovo imati ikakav teoretski background za shvatiti kako Jaspersove granične situacije karakteriziraju antinomije, proturječnosti, koje nam priječe, onemogućuju svakodnevicu. Radi se o kolektivnim izazovima koji su inherentni egzistenciji, tj. njen su sastavni dio. I sama pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes prepoznala je granične trenutke ljudske egzistencije i teškoću kako pomiriti različite teze, ideje, stavove, kontekst, u jednoj osobi. Gaudium et spes maestralno detektira ove „nagle promjene“, koje nas izbacuju iz ravnoteže, iz ekvilibrija, a kojima mi sami i direktno, neposredno svjedočimo (GS, br. 4; 8; 10). U izvanrednim okolnostima, znanstvena vizija svijeta postaje nepotpuna budući da ne uspijeva obuhvatit kompleksnost života u potpunosti. Husserl ističe kako je svijet života ili životni svijet (njem. Lebeswelt) gotovo zaboravljen budući da je supstituiran, ili, jednostavnije rečeno, zamijenjen od strane matematičkog svijeta idealiteta. Nepotpunost znanstvene metodologija nam postavlja zahtjev proširenja znanstvenog obzorja, bilo u pozitivnim bilo u homanističkim znanostima, kazao je dr. Mijović.

U dijelu predavanja „Periferije egzistencije i autoreferencijalnost“ uputio je na nužno proširenje metodoloških okvira, s ciljem davanja odgovora na mnoge aktualne fenomene, često graničnog tipa, koji se ne uklapaju u uske metodološke uzuse humanističkih i inih drugih znanosti. Granične situacije nam uprisutnjuju složenost života, za koju smo držali da je umanjena, gotovo nepostojeća. Periferije egzistencije, riječi su pape Franje, za koje smo držali da egzistiraju u trećem svijetu, u getoima, urbanim ili civilizacijskim periferijama su među nama. Primjerice, recentni i tragični potresi koji su pogodili Republiku Hrvatsku, ne događaju se samo u mjestima daleko od naših očiju (iako je i to danas u globaliziranom i brzom svijetu nemoguće). Događaju se u samom centru. Vjerojatno najreprezentativniji dio Zagreba, s posebnom urbanom planimetrijom, oštećen je potresom. Centri duhovnog i svjetovnog razvoja su pogođeni. Granične situacije su dakle tu, na metar, na desetke metara od vas prisutnih uživo. Klasična dihotomija razvoja i nerazvoja, prisutna u sintagmi centar-periferija, gotovo da je nadiđena. Ako ove ideje spustimo u egzistencijalni kontekst, sigurno nije teško zamijetiti periferije egzistencije u našoj blizini. Među nama bližnjima, bližoj ili daljnjoj obitelji. Urbanoj sredini. Prijateljima. Kolegama. U pastoralnoj praksi vjerujem da je kontakt s ljudskim kategorijama ugroženim nekim oblikom egzistencije gotovo svakodnevan. Sve ono što obilježava jedan ljudski život dajući mu egzistencijalni smisao, često se pojavljuje u jednoj vrlo teškoj formi. Fragilnost ljudskih odnosa, ljudskih zajednica, čak i ako se ne radi o drastičnim primjerima, mora potaknuti na stvaranje naprednijih teorija i sustava, koji se mogu optimalnije transponirati u prakseološku domenu, pojasnio je dr. Mijović.

Papa Franjo u svojim enciklikama upućuje na granice autoreferencijalnosti, koja često karakterizira znanstvenu metodu. Ponekad, kao u Lumen Fidei (br. 46), govori o pustinji jednog autoreferencijalnog ‘ja’ zatvorenog u samoga sebe, u Laudato sì veže autoreferencijalnost s izoliranošću svijesti (br. 4) i nemogućnosti samonadilaženja (autotranscendencije) (br. 208). Kolektivni aspekt autoreferencijalnosti prisutan je u enciklici Fratelli tutti, u kojoj se govori o jednom autoreferencijalnom “mi”, koje je suprotstavljeno čitavom svijetu (br. 89).

Tu metodološku novost potrebno je transponirati u obrazovne, odgojne, pravne, šire društvene strukture. Primjerice u akademskom kontekstu, vezanim i za crkvena sveučilišta, nije dovoljno, parafrazirati ćemo papu Franju samo „širiti spoznaje, kompetencije, iskustva“ već „razvijati intelektualna oruđa u stanju nametnuti se kao paradigme djelovanja i misli, u kontekstu koji je pluralan, etički, religijski (Veritatis gaudium br. 5). Znanje nije isključivo zauzimanje pozicija. Divergentno mišljenje, kritičko, mogućnost da vidimo mnogo različitih odgovora na isto pitanje. Bečki filozof Liessmann slično rezonira ističući kako mišljenje, uviđavnost, znanstvena radoznalost, kritička autorefleksija i, općenito, razumska djelatnost trebaju prevagnuli nad iracionalnošću i ideološkim obrascima.

Teologija bi dijelom trebala postati ekscentrična, ali ne ekscentrična u psihološkom i popularnom smislu. Ekscentrična na tragu „ekscentrične pozicionalnosti“ čovjeka na tragu filozofske antropologije Helmutha Plessnera. Ekscentričnost u smislu napuštanja unaprijed danih rješenja, ekscentričnost u smislu inovativnosti, kreativnosti, djelatnosti. Radi se o teologiji u kojoj je potencirana vlastita auditivna dimenziju, dimenziju slušanja, osluškivanja znakova i duha vremena, u kojima su granične situacije ljudske egzistencije i te kako prisutne. Bob Dylan, poznati američki kantautor, socijalno osviješten, dobitnik Nobelove nagrade iz književnosti jer je uveo novu poetsku formu u američki glazbu. Pitao se „koliko ušiju mora čovjek imati kako bi čuo drugog čovjeka kako plaće?“ Auditivna dimenzija realnosti, štiti nas od autoreferencijalizma, karakterističnog za mnoge znanstvene discipline, teoretske i praktične, i vodi prema novim i širim paradigmama, istaknuo je dr. Mijović.

Treći dio predavanja posvećen je tangibilnoj nadi o prezentnoj nadi, o nadi u sadašnjem trenutku, koja odgovara duhu i znakovima vremena te bremenitosti individualnih graničnih situacija. Na tragu misli Paola Freire, uvažavajući svu kompleksnost individualnih osjećaja, težište treba biti na „temeljnoj nadi“ koji afirmira i individualnu nadu dajući joj šire značenje. Naglasak je na strukturama koji omogućuju da nada postane opipljiva, tangibilna.

Recentni kontekst pandemije, potresa, kriza iz različitog spektra, pokazuju i jednu bazičnu solidarnost s ljudima koji su pogođeni istima. U izvanrednim situacijama, individualna i institucionalna solidarnost dolaze do izražaja u mnoštvu formi. Te vrste solidarnosti nadilaze „zidove“, o kojima i papa Franjo na mnogo mjesta govori. Konkretnost ljudskih radnji vidljiv je znak tangibilne nade.

Izvanredne situacije, granične, pokazuju ljudske uvjetovanosti, s jedne strane, ali pokazuju i kako su konkretne radnje vrlo prirodne. Prepoznati konkretnu potrebu drugog čovjeka, bilo da se radi o duhovnoj, materijalnoj, psihičkoj, egzistencijalnoj, temeljni je intersubjektivni mehanizam. Sve navedene situacije mogu biti olakšane tangibilnom nadom. Tangibilna nada, konkretna, jasna, djelatna, aktivna shvaća potrebe pojedinaca i odgovara na njih.