Rad proučava ulogu smrti u oblikovanju Qoheletove misli. Postavlja se teza da je smrt temelj i ključ Qoheletove mudrosti i to se dokazuje osvjetljavanjem i rješavanjem osnovnih problema Qoheletova spisa. Utvrđuje se da se Qoheletova mudrost zaustavlja na sferi iskustvenoga svijeta i da Qohelet vidi smrt kao definitivni kraj čovjeka. Tradicionalna mudrost umanjivala je problem smrti, govoreći o drugim formama života nakon smrti (potomstvo, nasljeđe, ime), a Qohelet u primjerima Abela, najvećeg pravednika, i Salomona, najvećeg mudraca, opaža da se takve uzročno-posljedične veze između događaja prije i poslije smrti ne mogu garantirati. Stoga se on zaustavlja na smrti kao jedinoj sigurnoj činjenici i na njoj temelji svoje zaključivanje.

Polazeći od objektivnih aspekata smrti (univerzalnost, negacija života, neizvjesno vrijeme), Qohelet uočava da smrt izjednačuje sve ljude neovisno o njihovim djelima i na taj način osporava tradicionalnu mudrost i njezino načelo retribucije, tj. pravedne nagrade, odnosno kazne. Iz neslaganja tradicionalne mudrosti i činjenične stvarnosti smrti Qohelet izvodi da je tradicionalna mudrost u krivu, pa na smrti gradi novu mudrost.

U Qoheletovoj mudrosti tumači uočavaju različita protuslovlja, a perspektiva smrti pokazuje da su ta protuslovlja prividna te da je Qoheletova misao sustavna. Perspektiva smrti otkriva da Qoheletov ključni pojam hebel ne znači „ispraznost“ (LXX: mataiotēs; Vg: vanitas), nego ima konkretno značenje „dašak“ i ukazuje na prolaznost. Prema tome, Qohelet ne postavlja tezu da je sve isprazno, nego tezu da je sve prolazno, a ispraznom smatra samo tradicionalnu mudrost koja nije otkrila pravi smisao življenja. Tradicionalna mudrost tražila je smisao života u budućem, boljem životu, a Qohelet ga nalazi u sadašnjosti. On enigme sadašnjosti ne pokušava objasniti budućnošću, nego ih prihvaća u vjeri da je „Bog sve stvorio lijepo u svoje vrijeme“ (3,11). Bog je svim stvarima dao smisao u njihovoj sadašnjosti, a taj smisao i slijed budućih događaja od ljudi je sakrio i dao im je samo smrt kao sigurnu činjenicu budućnosti da ih potakne živjeti u sadašnjosti. Zato Qohelet preporuča smrt kao motrište na život, a istovremeno poziva ljude na uživanje svega što život daje jer to Bog daje i to je Božji dar.