Govoreći o kršćanskim procesijama kao urbanom fenomenu, Mišković je rekla da se kršćanstvo naviještalo po većim gradskim centrima Mediterana i Staroga svijeta. Da bi se liturgijski kalendar podijelio, a slavlje da ne bude usredotočeno samo na liturgiju u katedrali, liturgijski kalendar dijelio se na određene gradske četvrti koje su time postale gradske župe. Slavlje određenih blagdana, poput svečanog trodnevlja pred Uskrs, slavlje uoči Božića, raspodijelilo se na liturgiju u većim gradskim bazilikama, na gradske župnike. Svi se vjernici na određeni blagdan nalaze u jednoj crkvi župnog karaktera, a druge crkve u cijelomu gradu bile su prazne. To je primjer tzv. stacionalne liturgije koja se nije odvijala samo u određenom sakralnom ambijentu nego i po tkivu grada. Određeni blagdan namijenio se slaviti u prethodno određenoj crkvi koja se nalazi u unutarnjem dijelu grada ili blizu grada. Na svetkovinu ili spomendan stacionalnu liturgiju predvodi biskup s klerom. Taj dan slavi se kao jedinstveno liturgijsko slavlje mjesne Crkve. Biskup se s klerom okuplja u katedrali i u svečanoj procesiji odlazi u određenu crkvu koja time postaje postaja, cilj cijele procesije. Time se blagdani ne slave samo u katedrali, nego i u drugim manjim gradskim crkvama.

Te su postaje, gradske crkve podignute na važnim lokacijama uz neku od većih gradskih prometnica. Put kojima procesija mora proći je širok i pravilan i dolazi do ujedinjavanja grada. Biskupu se uz kler pridružuju svi vjernici grada koji se okupljaju u određenoj stacionalnoj crkvi. Značenje stacionalne procesije je u tome da je liturgija bila zajedništvo svih žitelja grada, način da se kršćanska vjera javno manifestira, da procesija pokaže kršćansko jedinstvo u gradu. Biskup je predvoditelj koji se kreće po glavnoj gradskoj prometnici. Bez biskupa nema stacionalne liturgije, istaknula je predavačica.

Kršćanske procesije su vjersko izražavanje na javni način, molitva koja javno odjekuje gradom. U doba kasne antike to je manifest kršćanske religije u zajedničkom izrazu svih vjernika grada, promidžba kršćanske vjere. Interpretirala je procesije uz pomoć arhitekture crkava koje su imale i arhitektonske preduvjete za njeno odvijanje, što znači da su imale prolaze na začeljima svojih brodova i zidovima bočnih strana. Govor o stacionalnim procesijama Mišković je ilustrirala opisujući primjere Jeruzalema, Rima i Konstaninopola koji su bili centri kasne antike.

Mišković je govorila o naravi stacionalne liturgije i u Zadru. Episkopalni kompleks u Zadru smjestio se uz najvažniju gradsku prometnicu i povezan je sa sljedećom velikom crkvom na području grada, to je bazilika Sv. Stjepana (sadašnja crkva Sv. Šime), smještena uz gradske zidine. Glavni gradski put vodio je do treće po veličini gradske crkve, bazilike Sv. Tome, koji je bio smješten blizu tamošnjeg emporija.

Tradicija procesija nalazi se u ranom srednjem vijeku. Isprava ugarske vlasti potpisana 1136. g. govori o odobrenju večernje procesije Velikog petka glavnim ulicama Zadra od zadarske katedrale Sv. Stošije do bazilike Sv. Stjepana. Ta se procesija i danas održava.

Mišković je predstavila i izvještaj vezan uz prijenos relikvija sv. Stošije u Zadru, gdje piše da je narod bio oduševljen u dočeku, plješće, pjeva na sav glas. Prilikom dolaska relikvije sv. Stošije bila je svečana atmosfera, odjekivali su napjevi i pslami. Predavačica je opisala izgled stacionalne liturgije koju je krasilo dragocjeno liturgijsko posuđe, sarkofag, svečani procesijski križ optočen draguljima, ukrašen liturgijski namještaj. Procesionalni križ je odraz urbanih procesija.

Podsjećajući na misao sv. Ivana Zlatoustog koji je za narav stacionalne procesije rekao: „Cijeli grad je postao Crkva za nas“, Mišković je istaknula da je u tom kontekstu grad, civitas, stvorio svetu civilizaciju koju su štitile ikone, relikvije svetaca i procesije, kao da ih štite zidovi, vojska i politička snaga. Toliko je bilo uvjerenje građana onoga doba da je grad kao sveta civilizacija koncept koji se izražavao liturgijski.

Zadarska trobrodna bazilika Sv. Krševana također se smjestila uz glavni gradski kardo. Na oltarnoj menzi bio je smješten relikvijar u obliku škrinje koja je u sebi sadržavala relikvije sv. Krševana. Bila je ukrašena likovima koji su simbolizirali život i mučeničku smrt sveca. S vanjske strane bila je bogato ukrašena, uokolo su bili postavljeni svijećnjaci. Svake godine za vrijeme blagdana sv. Krševana relikvija se pronosila cijelim gradom u procesiji, ali i za vrijeme opasnosti, neprilika kad se zazivao zagovor i zaštita sveca. Povjesničar Bianchi piše da se još 1848. g. procesija kretala od katedrale Sv. Stošije prema crkvi Sv. Krševana.

Govoreći o uprizorenju sv. Krševana, Mišković je predstavila neke relikvijare. Škrinjica sv. Kvirina iz prve polovice 14. st. čuva se u SICU. U takvim škrinjicama relikvijarima su prizori svetaca pod arkadama i sugeriraju urbane procesije u gradu. Relikvijar iz 15. st. napravljen je kao zadužbina zadarskih plemića, zatim križ koji je donacija Elizabete Kotromanić, škrinjica sv. Grgura iz 14. st. čuva se kod zadarskih benediktinki, škrinjica sv. Zoila, relikvijar koji je pripadao sv. Mariji Velikoj, a sada se nalazi u SICU Zadar. Većina tih relikvijara napravljena je od srebra, pozlaćeni su, a likovi svetaca na njima trodimenzionalno su iskucani.

Na predavanju je sudjelovao i zadarski nadbiskup Želimir Puljić.