Oče Hofmann, Vi ste tajnik Povjerenstva Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom i sigurno jedan od vodećih stručnjaka za katoličko-židovske odnose. Na zagrebačkoj konferenciji 11. studenoga govorili ste o trenutačnoj situaciji u vezi s dijalogom Židova i katolika. Povijest odnosa katolika i Židova bila je burna, ali uglavnom na niskoj razini. Svi smo Abrahamova djeca, a ipak postoji toliko velika razlika. Koji su povijesni razlozi za to?

Dr. Hofmann: Povijesni razlog za stupanje u dijalog sa židovskim narodom zasigurno je Deklaracija Nostra aetate Drugoga vatikanskog sabora, objavljena 1965. godine. Prije 1965. odnos Katoličke Crkve i židovskog naroda bio je vrlo zamršen. Nakon Drugoga vatikanskog sabora započeli smo sustavni dijalog. Do Nostra aetate dovelo je, ponajprije, razmišljanje o ljudskoj tragediji ‘Shoah’ ili holokaustu. Drugi povod bio je uspostavljanje države Izrael, jer je židovski narod morao živjeti s malobrojnim kršćanskim manjinama, pa nam je tamo bio potreban dijalog. I treća točka koja je dovela do Nostra aetate je svakako napredak u biblijskim znanostima, koji je sve više otkrivao Isusovo židovstvo. Četvrto poglavlje Deklaracije Nostra aetate je “Magna Charta”, glavni dokument koji shvaćamo i dokument koji nas obvezuje.

Kao što ste rekli, i kao što se više puta čulo na konferenciji, Nostra aetate predstavlja prekretnicu odnosa između Židova i kršćana. Je li to stvarno slučaj i što se promijenilo s Nostra aetate?

Dr. Hofmann: Doista je istina da je Nostra aetate promijenila odnos židovskog naroda i Katoličke Crkve. A promijenilo se to da je sve više interesa za razgovore jednih s drugima, da pomažu jedni drugima u otkrivanju zajedničkih vrijednosti. U Nostra aetate pronalazimo smjernicu da trebamo ući u biblijski i teološki dijalog kako bismo sve više i više otkrivali našu zajedničku duhovnu baštinu. Kršćanstvo ima židovske korijene, dakle katolici koji imaju veze s našim vlastitim identitetom i to nema nikakve veze sa stvarima slobodnog vremena. Obvezni smo otkrivati svoj identitet i voditi dijalog sa židovskim narodom.

Drugo glavno predavanje na konferenciji održao je rabin prof. dr. Daniel Sperber sa Sveučilišta u Ramat Ganu, Izrael, koji je govorio o viziji Nostra aetate sa židovske strane. Što je on poručio sudionicima konferencije i slažete li se s njegovim stavovima?

Dr. Hofmann: Spomenuo je situaciju nakon Nostra aetate, a spomenuo je i bolnu povijest anti-judaizma i antisemitizma prije Nostra aetate. Priznao je da je Nostra aetate pravi pomak u židovsko-katoličkom dijalogu. Daniela Sperbera poznajem odavno. On je dio delegacije glavnog rabinata koja je u dijalogu s našom Komisijom. Mislim da je najvažnije da smo postali prijatelji, jer je prijateljstvo u međureligijskom ili međucrkvenom dijalogu jedna od glavnih točaka. Ako ste prijatelji, lako možete govoriti i o škakljivim pitanjima.

Od kada djeluje Povjerenstvo Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom i koji je način rada vašega povjerenstva?

Dr. Hofmann: Povjerenstvo je službeno osnovao papa Pavao VI. 22. listopada 1974., ali dijalog je započet odmah nakon Drugog vatikanskog sabora, već 1965. Naš je zadatak poticati promicanje židovsko-katoličkog dijaloga, biti u kontaktu s glavnim židovskim organizacijama na svjetskoj razini, organizirati taj dijalog i pomoći Papi da uđe u taj dijalog. Papa ponekad prima židovske grupe, pa mi organiziramo te susrete. Pripremamo i dokumente. Posljednji dokument izradili smo 2015., i to jedan vrlo ozbiljan teološki dokument o aktualnim pitanjima židovsko-katoličkog dijaloga. Naravno, pomažemo i lokalnim biskupskim konferencijama u organizaciji ili strukturi židovsko-katoličkog dijaloga.

Koji su predstavnici svjetskog židovstva sugovornici Komisije? S kim razgovarate?

Dr. Hofmann: Morate shvatiti da unutar židovstva nema hijerarhije. Katolička Crkva ima hijerarhiju, tu je papa, tu su kardinali i biskupi. Naše Povjerenstvo je u kontaktu s glavnim židovskim organizacijama na svjetskoj razini. Naši službeni partneri su u Međunarodnom židovskom odboru za međuvjerske konzultacije. To je krovna organizacija i to uglavnom organizacijâ sa sjedištem u SAD-u. Godine 2002. započeli smo dijalog s Glavnim rabinatom Izraela. Naravno, otvoreni smo za svaku židovsku organizaciju koju primamo i s kojom razgovaramo. To su naši partneri. Tu je i Konferencija europskih rabina, koja je vrlo važan partner u dijalogu i svi glavni rabini, primjerice glavni rabin Velike Britanije, glavni rabin Francuske, a u kontaktu smo i s konferencijama rabina u više zemalja.

Koja područja obuhvaća dijalog? Koje su zajedničke vrijednosti Židova i katolika i, ako se pojave poteškoće, kako ih prevladavate?

Dr. Hofmann: Počnimo najprije sa sukobima. Bili su to veliki sukobi oko reforme molitve za Veliki petak 2008. i takozvane “afere Williamson” iz 2009., kada je jedan biskup iz Lefebvreovog pokreta negirao holokaust. To su bile kritične točke, ali u pozadini smo mogli riješiti probleme, jer je postojalo čvrsto prijateljstvo, a čvrstim prijateljstvom i dobrim kontaktima može se prevladati ove probleme. Nikad nismo zaustavili naš dijalog. On nikada nije bio prekinut i uvijek smo imali dobru volju ići naprijed. Naše teme o kojima govorimo uglavnom su društvene i kulturne. Razgovaramo o pravdi i karitativnom radu, o svetosti života, financijskoj i migrantskoj krizi. Naravno, Židovi su zainteresirani za temu antisemitizma, a mi želimo govoriti i o progonu kršćana. Tako pronalazimo puno tema o kojima govorimo i uvijek otkrivamo zajedničke vrijednosti. Mogu li spomenuti jedan primjer? Dana 28. listopada ove godine u Vatikanu je potpisan dokument protiv potpomognutog samoubojstva i aktivne eutanazije. Potpisale su ga delegacija glavnog rabinata Izraela, krovna muslimanska organizacija iz Indonezije i Sveta Stolica. Ovo je jedinstvena inicijativa, ali pokazuje da imamo puno zajedničkih vrijednosti.

Kako pape oblikuju katoličko-židovski dijalog?

Dr. Hofmann: Pape imaju vrlo istaknutu ulogu u židovsko-katoličkom dijalogu. Prvi je papa Ivan XXIII. primio židovske vjernike i pozdravio narod ispred sinagoge. Potom je Pavao VI. bio prvi papa koji je posjetio Svetu zemlju. Ali onaj koji je zaista probio led bio je papa Ivan Pavao II. On je odrastao u Wadowicama u Poljskoj, u gradu u kojem je četvrtina stanovništva bila židovska i imao je židovske prijatelje. Bio je prvi papa koji je molio za žrtve Shoah u Auschwitz-Birkenauu. Bio je prvi papa koji je posjetio rimsku sinagogu, prvi papa koji je posjetio državu Izrael i uvijek je primao židovska izaslanstva. Stope Ivana Pavla II. slijedili su i Benedikt XVI. i papa Franjo koji su činili iste geste.

Židovska zajednica u Hrvatskoj je mala, ali je učinila mnogo dobra u povijesti naše domovine. Što mislite, kako se može ojačati katoličko-židovski dijalog u Hrvatskoj u godinama koje dolaze?

Dr. Hofmann: Mislim da je inicijativa nedavne Konferencije bila vrlo dobra inicijativa. Istina je da je židovska zajednica vrlo malena, ali mislim da treba voditi dijalog s njima, uvažavati ih i pokušati organizirati zajedničke događaje kako bi se u masovnim medijima pokazalo da Židovi i katolici njeguju dobre odnose.

Koje vrste događaja predlažete? Što Katolička Crkva i židovske zajednice u Hrvatskoj mogu zajedno organizirati? Na kojim područjima?

Dr. Hofmann: Mislim da biste trebali pokušati imati stabilnu skupinu za dijalog koja se redovito sastaje. Tada ljudi mogu pronaći ono što treba raditi uključujući, primjerice, karitativni rad, rad s mladima ili podučavanje u školama. Primjerice, rabine možemo pozvati na predavanja na sveučilištima – to bi bila dobra suradnja.