Istaknuo je da je „upravo ispovijed sakrament u kojemu imamo prilike istinski se posvetiti čovjeku kao osobi; pomoći mu da dotakne svoju ljudsku slabost a da pri tome ne bude ponižen, jer je u poniznosti donio pred Boga ono što ga je već dovoljno ponizilo“, podsjetivši kako „grijeh ponižava čovjeka, a ispovijed mu kroz poniznost omogućava da se pridigne“. Stoga, „to je prilika da omogućimo čovjeku da po našim riječima i po našim rukama na njega bude izlivena Božja milost, oproštenje, da doživi dodir Božjeg milosrđa i poziv na nadu koja je sidro duše“, rekao je dr. Novak.

U nastavku je misao usredotočio na Božje milosrđe u kontekstu dušobrižničke prakse. U tom je kontekstu posebno naglasio kako je današnji čovjek potreban milosrđa. Stoga je, prema riječima dr. Novaka, govor o milosrđu i navještaj milosrdnog Oca više nego potreban, prije svega da bi se čuvalo temeljno dostojanstvo svakog čovjeka, a onda prepoznavalo potrebu svakoga za milosrđem koje dolazi od Boga. To je potkrijepio s više citata iz Misericordiae vultus i Misericordia et misera.

Dr. Novak posvijestio je kako sam ispovjednik treba posvetiti pozornost vlastitoj izgradnji, te i sam redovito pristupati ispovijedi, a odgovarajući na pitanje kakav svećenik kao ispovjednik treba biti rekao je: „ako želimo biti autentični komunikatori Božjeg milosrđa i nade u sakramentu pomirenja, dovoljno je svoj način komuniciranja nadahnuti na evanđelju kako nam to donosi Katekizam Katoličke Crkve“.

U predavanju se osvrnuo i na praktičnu dimenziju komunikacije milosrđa i nade u sakramentu pomirenja, te podsjetio kako komunikacija nije samo priopćavanje, već ona uključuje odnos koji se ostvaruje između dviju osoba. „Navještaj vjere nije samo prenošenje, priopćavanje u kojemu prenosimo sadržaj kao informaciju, već uključuje angažman cijele osobe. Komunicirati s drugom osobom je ritualni čin u kojemu se događa razmjena poruka, uvažavanje i prepoznavanje druge osobe, njezinih potreba, njezinog stanja, njezine situacije. U navještenju kršćanske nade i Božjeg milosrđa ne smijemo se zaustaviti na razini priopćavanja koje je jednosmjerni proces prijenosa informacija. Navještaj vjere znači komunicirati životom, iskustvom, čitavim svojim bićem onoga u koga smo povjerovali, komunicirati nadu u kojoj i mi živimo i milosrđe koje smo i sami iskusili. To je prvi i temeljni korak autentične komunikacije nade i milosrđa“, pojasnio je dr. Novak.

Iznio je i nekoliko praktičnih prijedloga psihologije komunikacije koji mogu olakšati razumijevanje penitenta. Tu je osobito naglasio važnost slušanja. „Potrebno je najprije čuti, poslušati osobu. Riječi koje je izgovorila zapravo bismo trebali čuti na četiri razine: osim što govori o predmetnom sadržaju, načinom govora osoba nam daje do znanja kako doživljava našu ulogu u tom trenutku, govori nam o sebi, i izražava apel – što je zapravo njezina potreba. To je još više korisno u kontekstu duhovnog razgovora, u duhovnom vodstvu kada su razgovori puno opširniji i mogu biti detaljniji nego u samoj ispovijedi“, rekao je dr. Novak.