U obraćanju prisutnima i zadarski nadbiskup Želimir Puljić upozorio je kako je Marulić, veliki kršćanski humanist svjetskoga ranga, zanemaren u potrebi svoga većeg valoriziranja u hrvatskom društvu i Katoličkoj Crkvi. I to je jedan od razloga zašto je mons. Puljić pozvao dr. Parlova da svećenicima, redovništvu, vjeroučiteljima i župnim katehetama predstavi veliko i u odgojno-navjestiteljskom smislu aktualno blago teološke misli Marka Marulića.

„Marulić je veliki hrvatski čovjek. Crkveni čovjek, znanstvenik, otac književnosti, literat, teolog, svestrani čovjek, laik. S njime se zaista imamo pravo ponositi! Makar, svi smo malo zakazali. Ali hvala Bogu, on je još uvijek u kulturnim krugovima otac hrvatske književnosti“, istaknuo je mons. Puljić.

„Kristocentrizam je jedna od glavnih značajki cjelokupnog Marulićeva opusa. Marulić je izričito Isusu Kristu posvetio djelo ‘O poniznosti i slavi Kristovoj’ koje je njegovo najteološkije djelo. Marulić je bio sveti čovjek! Umro je na glasu svetosti 1524. g. U nas je tako da mi Hrvati ne znamo baš svoje štovati, promicati. Uvijek nam je bliži netko drugi“, upozorio je dr. Parlov, poručivši: „Krist je u središtu Marulićeve teološke misli kao osovina oko koje se sve okreće, pa i sam njegov život. Središnje mjesto povijesti pripada Kristu kao osovini ljudske povijesti, ali i Marulićeva osobnog života. Krist je savršeni čovjek i uzor svake kreposti. Marulić ne govori o Kristu na spekulativan, apstraktan način Erazma Roterdamskog, nego ga predstavlja kroz otajstva utjelovljenog Bogočovjeka. To je njegov veliki doprinos teologiji“.

Također, upravo je Marulić „prvi autor koji je upotrijebio pojam psihologija“, istaknuo je dr. Parlov. O temi ljudskog dostojanstva napisao je spis ‘Psichiologia de ratione animae humanae’. „Za Marulića, prava vjera očituje se kao nastojanje da se postane sličan Kristu, a prava pobožnost sastoji se u nasljedovanju Isusa. To je njegova novost – Svetost nije rezervirana samo za redovnike, svećenike, nego je svaki vjernik pozvan na svetost. Slijediti Krista temeljna je ideja Marulićeve duhovnosti koju predlaže za sve staleže“, naglasio je dr. Parlov.

Veličinu Marulićeva duhovnog stvaralaštva i ‘philosophie Christi’ koju je najcjelovitije izložio u svom djelu Evanđelistar (1516. g., a neki povijesni izvori navode da je izdan 1487. g.) potvrđuje i podatak koji je iznio dr. Parlov – da je sv. Toma Moore, veliki humanist i mučenik, kad se u tamnici pripremao za mučeničku smrt, čitao Evanđelistar Marka Marulića. To mu je bila literatura u pripravi za smrt. Također, sv. Franjo Ksaverski kad je išao u misije, nosio je sa sobom i Marulićevo djelo Institucije (1506., neki navode da je prvo izdanje 1498.). „Marulićeva knjiga Institucije bile su Franji Ksaverskom brevijar, molitvenik i udžbenik“ istaknuo je dr. Parlov.

„Za Marulića je poželjan ljudski život samo krepostan život. Kreposti su u središtu njegovog zanimanja, ne teoretskog, spekulativnog, nego praktičnog, egzistencijalnog. To je i razlog što piše svoju Instituciju, kao ilustraciju nauka prethodno iznesenog u Evanđelistaru. U Instituciji predstavlja primjere onih koji su živjeli kreposti koje su nužne za ostvarenje autentičnog kršćanskog života, time i vječne sreće“ rekao je dr. Parlov, poručivši da Marulić uzvisuje kreposti, a „krepostan život stavlja iznad čovjekove urođene obdarenosti, iznad svekolikog ljudskog znanja, svega ljudskog umijeća i znanosti, budući da o kreposnom životu ovisi i život vječni, čovjekova vječna sreća“.

„Da je Marulić bio Talijan ili Nijemac, možda bi bio više valoriziran. Marulić je za Hrvatsku ono što je Dante za Italiju ili Goethe za Njemačku! Ne možemo niti dovoljno naglasiti važnost Marulića. U jednom razgovoru s Francuzima, rekao sam da je Marulić najveći kršćanski humanist, veći od Erazma Roterdamskog. A Erazmo je kao prvak humanista. Potkrijepio sam to njegovom učenošću, makar se i Marulić oduševio djelima Erazma. Rekao je da je Crkva u liku Erazma dobila novog sv. Jeronima. Bio je zadivljen ljepotom njegovog latinskog jezika. Da nije izgubljeno Marulićevo djelo poezije u sedam knjiga, oni koji su to imali u rukama kažu da bi kršćanski svijet imao svoga Vergilija“, istaknuo je dr. Parlov. U izlaganju je kontekstualizirao Marulićev govor o obitelji, jer „svaki govor o obitelji vodi na koncepciju čovjeka, pitanja što je i kakav je čovjek, a od čovjeka vodi do društva“.

Opisujući značajke Marulićeva kršćanskog humanizma kao permanentnog odgoja, dr. Parlov je rekao da Marulić spada u vodeće kršćanske humaniste po napisanim djelima i utjecaju kojega je imao na svoje suvremenike i sljedeće naraštaje. Prema Maruliću, „kršćanska etika čovjeku je zadana i darovana, ne može ju se niti smije kreirati prema vlastitom nahođenju. Ona nadilazi čovjeka jer joj je izvor u Bogu te je stoga najviša od svih znanosti. Istinsku etiku nisu izmislili ljudi i ne mogu je mijenjati prema vlastitom nahođenju“, rekao je dr. Parlov. „Činjenica da je sebe doživljavao kao kršćanskog ili bolje reći, katoličkog humanistu, poticala ga je na javnu raspravu, na obranu i širenje kršćanske vjere, tako da je postao istinski promicatelj kršćanske vjere (propagator fidei acerrim). Središnja mu je nakana izložiti i opravdati nužnost kršćanskog nauka, ukoliko je jedini koji vodi u život vječni. Djela mu imaju apologetski značaj, no istodobno su ponuda i poziv na življenje autentičnog kršćanskog života kako ga on shvaća, na temelju proučavanja Svetog pisma, djela crkvenih otaca i vlastitog duhovnog iskustva“ rekao je dr. Parlov.

„Marulić je bio laik, bio je kadar sići na gradske trgove i propovijedati ljudima obraćenje. Jedan putopisac iz Venecije kaže da je Marulić svoje prvo viđenje popratio slikom kako je Crkva u sceni pakla, da bi potaknuo na obraćenje svoje suvremenike. To je veliki lik koji je zadužio naraštaj“, naglasio je dr. Parlov, dodavši da se i u životu Marulića dogodio zaokret koji njegov životopisac Frano Božičević povezuje sa smrću Markova brata Šimuna. „Marulić je oko 1483./1484. g. zaokrenuo životni tijek. Njegova kasnija pisma otkrivaju svetački lik Marulića. U par mjeseci umiru mu dva brata i majka a on sve mirno predaje Bogu. Ima mir čovjeka koji se uzda u Boga, u njegovu ljubav i milosrđe. Živio je u složenim okolnostima, kada su neki biskupi bili i političari, nedostojni pozicije na kojoj su bili. Na Šoltu se povukao radi dubljeg duhovnog života, što otvara i temu pustinjaštva“, rekao je dr. Parlov, podsjetivši da su svojevremeno i isusovci tražili od svojih zavoda da se u njima moraju čitati Marulićev Evanđelistar i Institucije.

Marulić kritizira humaniste koji su u središte stavili čovjeka služeći se isključivo iskustvom klasične antike. „Marulić se predstavlja kao baštinik i predstavnik tradicionalne katoličke teološke antropologije. Marulić ne nudi definiciju kreposti, nego konstatira da su kreposti dar Božji. Ideal je krepostan život, ali ne krepost sama za sebe, nego ukoliko vodi do kršćanske svetosti, tj. životnog suobličenja Kristu“, rekao je predavač.

„Marulićeva philosophia Christi identična je s kršćanskim naukom koji on ponajprije pronalazi u Svetom pismu. Za njega je kršćanski odgoj ili kršćanska etika, kako on naziva vlastitu philosophia Christi, najuzvišenija od svih znanosti, jer jedina može istinski urediti kršćanski život i pomoći čovjeku da postigne svoju konačnu svrhu, vječnu sreću“, rekao je dr. Parlov. Naveo je i značajke toga praktičnog ćudoređa: „Humanistička philosophia Christi predstavlja se kao ostvarenje evanđeoskih načela: zbog toga se nalazi više u osjećajima nego u silogizmima, više je život nego rasprava, više je obraćenje nego rasuđivanje, nadahnuće više nego erudicija. Philosophia Christi izjednačuje se s  evanđeoskim naukom te je humanisti definiraju kao obnovu autentične, izvorne dobre čovjekove naravi. Za kršćanske humaniste Isus Krist je jedini uzor i arhetip ponašanja čiji je ključ upoznavanja u evanđeljima“, rekao je dr. Parlov.

Imajući na umu čovjekov cilj, vječni život, „Marulić je zabrinut za čovjekovo vječno određenje. Svaki kršćanin treba urediti i voditi vlastiti život vođen mišlju: što mi to koristi za život vječni? Vječno spasenje je motiv svakog ljudskog djelovanja i glavna čovjekova briga“, rekao je dr. Parlov, podsjetivši na misao Marulića: „Ja doista ne znam ima li išta korisnije za kršćanina nego da se često prisjeća onoga što će biti na kraju i da to stalno drži na pameti. To nas odvraća od poroka, potiče na krepostan život… da preziremo što je prolazno a žudimo za onim što je vječno“. „Krist je postao čovjekom kako bi svoj božanski život udijelio čovječanstvu i kako bi ga oslobodio od tiranije đavla. Kristovo utjelovljenje tiče se svakog čovjeka. Stoga u svojim djelima, osobito u Evanđelistaru napisanom za sve ljude, Marulić zahvaća svako područje ljudskog života i drži da čovjek hodeći za Kristom može nadići samog sebe“, rekao je dr. Parlov.

Predavač je istaknuo da „Marulić svojim savjetima nastoji pomoći kako bi svakodnevni život doista bio i kršćanski“. Stoga Marulić poglavlja Evanđelistara posvećuje braku, izboru supruge, ljubavi prema ženi, dužnostima muža i žene, upravljanju obitelji i odgoju djece. „Na tragu onoga što o ljudskom i vjerskom odgoju govori Sveto pismo i otačka tradicija, Marulić savjetuje nagradu i kaznu, pohvalu i prijekor, odgoj za krepostan život potkrijepljen primjerima jer ‘riječi potiču, a primjeri privlače’. Kao ustrajan čitatelj Svetog pisma, Marulić je mogao lako otkriti kako Bog odgaja svoj narod poukom koja ide za krepošću te prijekorom i kaznom koja teži popravljanju i obraćenju. Utemeljenjem kršćanske etike na krepostima, sve u pogledu konačnog cilja, a to je život vječni, Marulić je zanimljiv i aktualan autor i za naše vrijeme“, poručio je dr. Parlov.

Marko Marulić vodi se kao sluga Božji Splitske Crkve za kojega je splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić pokrenuo proces beatifikacije. „Nažalost, nikad nije određen netko tko bi službeno vodio taj proces“, rekao je dr. Parlov. Pozitivnim smatra što je u Splitu 1995. g. utemeljen Marulianum, centar za proučavanje života i djela Marulića. Plod rada tog Instituta su tiskana djela i više od 20 zbornika posvećenih životu i djelima Marulića, njegovu utjecaju na humaniste, suvremenike i naraštaje.

Među razloge nedovoljno dubljeg poznavanja baš teološko-crkvene misli i katoličke duhovnosti Marulića u širim krugovima, dr. Parlov ubraja i činjenicu da se „Marulićem nije smjelo baviti“, a pothvati izdavanja njegovih djela išli su iz civilnog područja. „U 19. st. Sakcinski je proglasio Marulića ocem hrvatske književnosti i odlučilo se tiskati njegova djela. Ali stalno se naglašavalo da je on renesansni autor.

Ne da se nije isticala, nego namjerno se prešućivala Marulićeva crkvenost i religioznost. Vlast inače ne bi dala novac. Trebalo je novaca za tiskati njegova djela. Kada je 1987. g. izašla njegova Institucija na hrvatskom jeziku u tri sveska, u Slobodnoj Dalmaciji bio je veliki naslov ‘Marulić na lomači’. Jer Kongregacija ima indeks knjiga koje treba prije objave malo ‘dodirnuti’, a jedna njegova knjiga završila je u sjeni. Trebalo je prikazati Marulića kao neku opoziciju prema Crkvi da bi oni dobili novce za tisak njegovih knjiga. A Marulić je bio crkveni čovjek! Sin Crkve samo takav!“ zaključio je dr. Parlov.

Dr. Mladen Parlov baš se ex professo, znanstveno, sustavno istraživački, bavi Marulićevom teologijom. Prije njega, na Maruliću je doktorirao šibenski svećenik Srećko Diomartić na Gregoriani 1946. g. Bosanski franjevac Bono Lekić 1976. g. nije dovršio doktorat o Maruliću. Nakon dr. Parlova, a na njegovu preporuku, na Maruliću je doktorirao fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. U Zadru trenutačno jedan mladić radi na doktoratu o Maruliću. „Marulić je posve okrenut konkretnom životu te se otkriva kao vrstan didaktičar, pedagog i duhovni učitelj koji i danas ima što za reći“, poručio je dr. Parlov.

Nadbiskup Puljić zahvalio je dr. Parlovu na izvrsnom predavanju te je podsjetio:

„Vidjelo se nedavno na reformi školstva koliko Marulić nije oduševljeno primljen od onih koji ne gledaju dobro na Crkvu, crkvene ljude i crkvenu kulturu. Marulić je bio stavljen u stranu. Obrazložili su to: ‘Nemojmo djecu opterećivati latinskim’. Kao da nemamo prijevoda. Javili su se pritisci nekih profesora i znanstvenika pa je onda ušla samo Judita u popis literature za lektiru. U to vrijeme u propovijedi mise koju sam  predvodio u Mariji Bistrici (na hodočašću Hrvatske vojske i policije, 2017.) rekao sam: „Ma tko se usudio oca naše književnosti staviti u stranu? Zamislite kada bi Nijemci odstranili Goethea ili Talijani Dantea? Kuda to vodi?“

Jokić (tadašnji voditelj kurikularne reforme) našao se prozvanim i čak je javno rekao da sam to izmislio, da nije istina da je Marulić izostavljen. Kasnije su samo spomenuli da je Judita uvrštena. Čestitam što u Splitu postoji institucija Marulianum, da se širi i da ponovno otkrivamo svoga velikana Marulića, kao što smo mnoge zaboravili. Čestitam da se Marulića širi u svim vidovima! A kako bi tek ušao u program lektire da je Marulić proglašen blaženim?“ zaključio je u obraćanju prisutnima o temi Marulića zadarski nadbiskup Puljić.