Naslov izlaganja Otajstvo čovjeka u Kristu (GS, 22) i novi antropološki izazovi jasno naznačuje da u središtu promišljanja o čovjeku i, posljedično, o novim antropološkim izazovima treba stajati osoba Isusa Krista Sina Božjega. Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu u prvome poglavlju naslovljenom „Dostojanstvo ljudske osobe“ prvoga dijela naslovljenom „Crkva i čovjekov poziv“ izlaže temeljne istine kršćanske antropologije: Čovjek stvoren na sliku Božju; Grijeh i podijeljenost čovjeka u njemu samome; Ustrojstvo čovjeka kao jedinstva duše i tijela; Dostojanstvo uma, istina i mudrost; Dostojanstvo moralne savjesti; Izvrsnost ljudske slobode; Misterij ljudske smrti; Oblici i korijeni ateizma; Sustavni ateizam; Stav Crkve prema ateizmu; Krist –novi čovjek.

Ne možemo na ovome mjestu dublje ulaziti u pitanje zašto se baš u okviru izlaganja temeljnih istina kršćanske antropologije nalazi koncilski govor o ateizmu, ali je nužno i korisno primiti na znanje dvije temeljne koncilske izjave. Prva se tiče čovjekovog poziva i temeljnog smisla religioznog iskustva: „Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest u čovjekovoj pozvanosti u zajedništvo s Bogom. Već od samoga svojeg postanka čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava. Čovjek živi potpuno u skladu s istinom samo ako tu ljubav slobodno priznaje i svojemu se Stvoritelju povjeri“ (Gaudium et spes, 19) – i zbog toga – „Crkva ustrajava na tome da se priznavanje Boga nikako ne protivi čovjekovu dostojanstvu, jer se to dostojanstvo temelji i usavršuje u samome Bogu“ (Gaudium et spes, 21).

Druga se tiče odgovornosti Crkve, odnosno kršćana, za nastanak ateizma: „Ateizam naime, promatran u cjelini, nije nešto izvorno, nego on prije nastaje iz različitih uzroka, među koje se također ubraja kritička reakcija protiv religija, i to u nekim krajevima napose protiv kršćanske religije. Stoga u nastanku tog ateizma ne mali udio mogu imati vjernici, jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga odgoja i pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju“ (Gaudium et spes, 19). U tom smislu treba razborito voditi računa o dvjema činjenicama. Prvo, vjera u Boga ne samo da nije protivna ljudskome dostojanstvu, nego ona ni u kojem slučaju ne služi i ne može služiti umanjivanju ljudskoga dostojanstva zato jer ljudsko dostojanstvo kao apsolutna i bezuvjetna veličina jedini istinski izvor i temelj ima samo u Bogu. To svjedoči i potvrđuje biblijska istina čovjekove stvorenosti na sliku Božju i istina čovjekove obnovljenosti na sliku Sina Božjega – novoga savršenog čovjeka Isusa Krista.

Drugo, vjera u Boga, nažalost, u onih koji je ispovijedaju nije lišena zloporaba i protusvjedočanstva tako da upravo odatle nastaju i nastale su povijesne kritičke reakcije protiv Boga ili, preciznije rečeno, protiv vjerskoga predstavljanja Boga. U tom smislu ogromna je odgovornost na svakom vjerniku, ali i na Crkvi u cjelini da zanemarivanjem vjerskoga odgoja, pogrešnim izlaganjem nauka i svakim svjesno skrivljenim nedostatkom kršćanskoga života ne skrenu na stranputicu nagrđivanja i potamnjivanja pravoga lica Boga. Svijest o veličini ljudskoga dostojanstva svakog ljudskog bića probudio je i potaknuo upravo Koncil: „Dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba iz dana u dan sve više prodire u svijest ljudi; isto tako raste broj onih koji zahtijevaju da ljudi u djelovanju imaju i služe se svojom vlastitom odlukom i odgovornom slobodom te da ne budu pokretani prisilom, nego vođeni sviješću dužnosti“ (Dignitatis humanae, 1). Ako dosljedno ostanemo vjerni ovoj koncilskoj izjavi, tada svi novi antropološki izazovi nisu ništa drugo nego poziv i prilika za svjedočenje bezuvjetnog poštivanja dostojanstva svake ljudske osobe bez ikakve razlike.

Jasno nam je da u suvremenom demokratskom društvu mnogi ljudi zastupaju antropološke vizije i etičke stavove koji su u suprotnosti s istinama kršćanske antropologije. Neka konkretna djelovanja i ponašanja mnogih naših suvremenika posve odudaraju od praktičkih normi i zahtjeva kršćanske etike. Pritom je na kušnji stavljeno kršćansko svjedočanstvo vjere u Boga koji je svako ljudsko biće stvorio na svoju sliku i obnovio ga na sliku Isusa Krista, savršenog čovjeka, koji bezuvjetno ljubi svako ljudsko biće, koji svakom ljudskom biću garantira apsolutno nepovredivo ljudsko dostojanstvo u društvenom ozračju u kojemu se mnoga djelovanja i ponašanja naših suvremenika prepoznaju kao grijeh. Pitanje svih pitanja tiče se osude grijeha usred bezuvjetnog zahtjeva za poštivanjem apsolutno nepovredivoga dostojanstva svake ljudske osobe i na tom dostojanstvu utemeljenih neotuđivih ljudskih prava i sloboda?