Dr. Tukara pojasnio je da pojam kerygme obuhvaća ono što je bit vjerovanja kršćanske zajednice i događaj naviještanja evanđelja: život, muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Ona je izraz za novozavjetnu poruku koja je Isus Krist spasitelj ljudi (Mesija). Dok se naviještaju svi ti novozavjetni događaji u čovjeku se uprisutnjuje i aktualizira spasenje. Kerigma je povijesna realnost, to su povijesni događaji i činjenice o Isusu Kristu i svjedocima prvoga navještaja. Kerigma je i eshatološka realnost kojoj je krajnji cilj spasenje po Imenu Isusa Krista. Kerigma je isto tako i preegzistentna, ona koja sadrži događaje iz prethodne Isusove povijesti, iz vremena kada je živio s Ocem prije utjelovljenja, rekao je dr. Tukara.

Za evanđelja koja danas posjedujemo sv. Justin je rekao da su ona ‘uspomene apostola’. Uspomene ne miruju, one naviru i na neki način čovjeka oblikuju. Apostoli i prva Crkva, crkveni oci, su stvarali i sakupili baštinu (uspomenu!) te ju i oporučno ostavili, uz obećanje da se sakupljena baština kontinuirano njeguje i prenosi. Crkva nije zaboravila ove uspomene, ali to ne isključuje obavezu i potrebu trajnog propitivanja o aktualizaciji kerigme, odnosno koliko je ona, Crkva, zadovoljna ‘kerigmatskim odgovorom’ samoj sebi i vremenu u kojem živi. Valja propitivati koje su najkritičnije točke kerigmatskog sadržaja. Čini se da nije problem kerigmatski sadržaj u cjelini, nego u njegovim pojedinim dijelovima. Neproporcionalnost prati naviještanje; neki dijelovi kerigmatskog sadržaja ‘prihvatljiviji’ svijetu i društvu (milosrdan Bog Otac) dolaze više do izražaja, a neki su sadržaji ‘neprihvatljiviji’, pa stoga i ‘nepropovijedani’ (Bog sudac kažnjava grijeh a nagrađuje dobro), pojasnio je dr. Tukara.

U društvu u kojem prevladava grijeh i grešnost ovakva parcijalna kerigma u suvremenom čovjeku (navjestitelju i slušatelju!“) može vrlo lako izgraditi dimenziju odsutnosti grijeha ili barem otkloniti ‘brigu savjesti’. Ovaj problem dobro je uočio papa Franjo kada je u jednom nagovoru zaključio da se u području teologije sve manje govori o osnovnim eshatološkim istinama: o raju, paklu i čistilištu, pa je pozvao da se i o tim sadržajima vjere govori u propovijedima, katehezi, i u drugim oblicima evangelizacije. A kerigma je cjelovita kada obuhvati povijesnu, eshatološku i preegzistentnu kerigmu, protumačio je dr. Tukara.

Prvi kršćani koji su naviještali ‘kerigmu’ u svome kraju bili su misionari, najprije samih sebe, jer su i sami morali mijenjati svoja očekivanja, nadanja i razmišljanja koja su prethodno stekli, prije Kristova uskrsnuća. U njima se samima morala roditi nova stvarnost – poruka evanđelja. Među takve prve misionare i evangelizatore svrstali su se svi poslije apostola – crkveni oci. Oni su nasljednici i čuvari božanskih obećanja a potom navjestitelji, svjedoci i mučenici. Kolika je vrijednost i važnost upravo ovih prvih navjestitelja ‘koji su živjeli, naučavali i ostali u vjeri te mudro i ustrajno živjeli kao sveci u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, umrli kao Kristovi vjernici za kojeg su dali svoj život’, trajni je izazov za Crkvu, smatra dr. Tukara.

U izlaganju je stavio naglasak na prvu kerigmu koja je bila propovijedanje praćeno osobnim uvjerenjem i obraćenjem. Ako postoji potreba govoriti o prvoj kerigmi, onda istražujemo razloge njezine vrijednosti za današnju Crkvu i društvo. Zatim, koji su sve razlozi koji požuruju govor o prvoj kerygmi; možda sve veća udaljenost između današnjeg vremena i Tradicije, kao i sve veće životne promjene unutar Crkve i društva, mišljenja je dr. Tukara.