Dr. Vranješ istaknuo je da je pojava i širenje pandemije koronavirusa cijele društvene zajednice prisilila na redefiniranje i reformuliranje gotovo svih važnih obrazaca društveno-kulturnog života. Prema njegovim riječima, Crkva je u svakom vremenu i u svakoj situaciji pozvana riječju i djelima naviještati spasenjsku prisutnost Isusa Krista i njegovo trajno zalaganje oko obnove i unaprjeđenja čovjeka. To bi zalaganje u redovitom pastoralnom angažmanu na poseban način trebalo prožimati sve čine i aktivnosti, ali i govor i ponašanje, drugim riječima ukupni mentalitet, te stavove i načine življenja svih vjernika, a osobito subjekata pastoralnog angažmana. U tome je pogledu trenutačna situacija širenja bolesti Covid-19 istinski poziv crkvenoj zajednici na novo zauzimanje oko ublažavanja posljedica životne nesigurnosti ljudi zbog patnji prouzročenih izdancima trenutačne zdravstvene, ali i kulturne krize. Takvo zalaganje u mnogome bi trebalo biti drugačije od mnogih uobičajenih načina aktivnosti, budući da podrazumijeva djelovanje u uvjetima brojnih restrikcija koje nameću vrlo ograničene i uske prostorno-vremenske okvire. Ti su okviri novi poticaj za pastoralnu razboritost, ali i kreativnost, mišljenja je dr. Vranješ.

Govoreći o teološko-pastoralnom razlučivanju nesigurnosti i kriza kao oznaci povijesti, dr. Vranješ istaknuo je važnost usvajanja i aktualiziranja istine da su krize uvijek i poziv na preispitivanje baštinjenih modela djelovanja. Logika ‘znakova vremena’ u tome je pogledu posebice poticajan čimbenik.

Uputio je da je nužno stalno uočavati i nadilaziti stupice koje se vješto skrivaju u određenim pastoralnim kontekstima. Jedna od uočljivijih je razlučivanje povijesti isključivo u svjetlu tzv. ‘crno-bijele’ tehnike ili slike, unutar koje bi bilo važno, s jedne strane, samo ukazati na negativnosti povijesti, te, s druge strane, na velike evanđeoske ideale, ali bez istinskog ulaženja u dubinsko i što cjelovitije razumijevanje kompleksnosti i dramatičnosti povijesti. Takvo razumijevanje povijesnih okolnosti angažmana kao logičnu posljedicu ima pokušaj nastavka djelovanja u skladu s krilaticom: ‘kao da se oko nas ništa posebno ne događa.’ Brojni pastoralni i društveni problemi tijekom aktualne krizne situacije povezani su upravo sa stavovima direktno proizašlim iz takvog shvaćanja pastorala. Ti su stavovi neke pastoralne djelatnike, ali i neke crkvene zajednice prilično snažno udaljili od nastojanja bilo kakve konstruktivne prilagodbe vlastitog angažmana novim uvjetima, dok su neke odveli i do pokušaja fanatičnog i često nerazumnog sukobljavanja s višim društvenim i crkvenim nositeljima odgovornosti za život zajednice. Iako se ne može ustvrditi da su u našoj domovini u tijeku dosadašnje krize naznačeni oblici ponašanja bili jako uočljivi u ukupnom pastoralno angažmanu Crkve, ipak ih je važno prepoznati i zabilježiti kao specifični način odgovora na kriznu situaciju iz određene pastoralne perspektive, pojasnio je dr. Vranješ.

Istaknuo je da situacije kriza i nesigurnosti na poseban način potiču dinamiziranje i stalno kreativno rekonstruiranje različitih elemenata i modela pastoralnog djelovanja. Zasigurno su u tome pogledu osobito ilustrativne situacije suvremenih kriza izazvanih pandemijom koronavirusa i potresima u našoj domovini. Takve situacije iziskuju prevrednovanje ustaljenih oblika djelovanja, te njihovo trajno prilagođavanje i to očito ne u pogledu prilagođavanja vjere, već promjenjivih modela angažmana. Ovakva vrsta prilagodbe pokazuje se ključnim čimbenikom ne samo pastoralne sposobnosti, već i pastoralne odgovornosti za ostvarivanje poslanja u nesigurnim prilikama povijesti. Kreativnost pastoralnog djelovanja u okolnostima suvremene krize trebalo bi primarno usmjeravati na aktualiziranje ostvarivih projekata u pogledu prezentiranja drugačije slike svijeta, te vrijednosti koje su trenutačno u fokusu interesa cijele svjetske javnosti, kao što su zdravlje, kvaliteta života i zajedništvo. K tomu i neodvojivo od toga nužno je projekte tog tipa obogatiti elementima ukazivanja na manjkave označnice društveno-kulturalnog shvaćanja stvarnosti bolesti, smrti, umiranja, patnje i s njima povezanih stvarnosti. Svi bi se pastoralni djelatnici trebali zapitati nije li upravo ovo privilegirana prilika za snažnije i sustavnije poučavanje, katehiziranje i djelovanje upravo u tome smislu, a puno manje u smislu, ponekad i frenetičnog, nastojanja vraćanju ‘starom normalnom’ koji nije moguće odmah vratiti, potaknuo je na promišljanje dr. Vranješ.

Istaknuo je da je trenutačna pastoralna situacija obilježena različitim ograničenjima osobito pogodna za aktualiziranje osobnoga pastorala. U uvjetima restrikcija vezanih za veća okupljanja, skupove, sastanke i susrete na koje smo tako naviknuti i koji su u nekome pogledu redovito i logično ogledalo pastorala, nužno je i moguće više se posvetiti osobnom djelovanju s pojedinim vjernicima. Upravo je to element koji u redovitom pastoralnom djelovanju prečesto nedostaje. Stoga ovu situaciju krize treba promotriti i iz te perspektive u smislu nastojanja oko izgradnje drugačijeg pastoralnog pristupa, rekao je je dr. Vranješ, poručivši da je danas jedna od najvećih evangelizacijskih potreba Crkve, ona za istinskom evangelizacijom međuljudskih odnosa, tj. relacija, na novi način iznjedrila potrebu skrbi za osobu u konkretnosti njezinog postojanja kao jedan od temeljnih evangelizacijskih imperativa. Nedostatak pozornosti za konkretne osobe u današnjoj kulturi pretežite društvene anonimnosti i naglašenog individualizma producira dodatno socijalno otuđenje pojedinaca, što pogubno djeluje osobito na svijet mladih, upozorio je.

Gledano iz ove perspektive, pastoralni djelatnici, a osobito pastiri zajednica, imaju povlaštenu priliku i u uvjetima krize vratiti se djelovanju, tj. više se posvetiti djelovanju oko autentične obnove kršćanskog stila življenja kod pojedinih vjernika, a manje se opterećivati ostvarivanjem brojnih projekata koje u ovoj situaciji nije moguće realizirati, zaključak je dr. Vranješa.